Imaginacija, igra, lucidnost, improvizacija

Koncertna direkcija Zagreb organizacijski je u ovu sezonu ušla u pomalo izmijenjenom sastavu. Naime, nakon bure oko njezina financijskog poslovanja proteklih sezona, kada joj je na čelu bio Saša Britvić, Grad je odlučio uvesti reda, a te su promjene utjecale i na kreiranje rasporeda tekuće sezone. Jedan od ciklusa koji je u tom smislu doživio značajnije promjene svakako je Forte fortissimo, koji nam tako sada ne nudi samo nastupe vrhunskih glazbenika iz klasičnog miljea nego i onih iz svijeta jazza, world musica i sličnih idioma. Programsko otvaranje tog ciklusa tako nije moglo naći prikladnijeg tumača od klaviristice i pjevačice Azize Mustafe Zadeh, koja je 4. prosinca nastupila u Velikoj dvorani Lisinski.

Pretjerano etiketiranje

Jaka medijska promocija koncerta (još jedan od važnih faktora strategije osvježene Koncertne direkcije), u kojoj je gošća najavljivana kao “Princeza jazza”, privukla je lijep broj publike, u kojoj je, osim pretplatnika ciklusa, pomalo uplašenih ishodom onoga što ih čeka, bilo ljubitelja jazza, ali i onih kojima jedino jaka medijska poruka stvara mišljenje i usmjeruje ih prema “stvarnim” vrijednostima. To je, primjerice, pravilo sa sada već slavnim Zagreb jazz festivalom, ili, da ga drukčije nazovemo, In jazz festivalom. Da budemo jasni, ono što se tamo može čuti daleko je od nekvalitete, no oni skloniji samoj glazbi, to jest njezini pravi ljubitelji, nevoljko gledaju na svu tu lažnu pompu i sjaj, koji na kraju glazbu ostavlja u drugom planu. Društvo i svijet u kojem se krećemo takvi su kakvi su, pa i činjenicu da takvi ljudi postoje moramo prihvatiti, često i zato jer su oni ti koji imaju ključeve blagajne.

Bilo kako bilo, “Princeza jazza” svojom krhkom pojavom i jednostavnim rečenicama, uvijek gotovo istim, koje je izgovarala između skladbi, nije odavala dojam da je riječ o jednoj od najenergičnijih i najkarizmatičnijih glazbenica uopće. Jednostavnost kojom isijava kod nekih izaziva odbojnost, kod drugih pak divljenje, no tu pojavu kontroverze mogli smo već puno puta vidjeti kod genijalnih umjetnika, u našem slučaju glazbenika. Sjetimo se samo posljednjeg nastupa Ive Pogorelića u Lisinskom i sukoba mišljenja nakon njegove interpretacije. Opet naglašavamo ulogu medija, koji svojim pretjeranim etiketiranjem, često onakvim kakvo ne odgovara samoj istini, kreiraju naša očekivanja, pa onda i sud. Tako je etiketa “Princeza jazza” u slučaju Azize Mustafe Zadeh sve samo ne ono što ta glazbenica svojom glazbom i interpretacijama drugih skladatelja izražava.

Naslijeđe klasične glazbe

Ona je s nepunih sedamnaest godina osvojila najuglednije pijanističko jazz natjecanje Theolonius Monk, te je na nekim od svojih albuma surađivala s najvećim jazz glazbenicima današnjice, poput Ala Di Meole, Billa Evansa, Tootsa Thielmansa, Stanleya Clarkea, Davea Weckla, Johna Pattituccija itd., no reći da je njezina glazba jazz i da je to njezin matični idiom, nije sasvim točno. Njezin je jezik mugam, azerbejdžanski tradicijski idiom, koji je još preko njezina oca Vagifa oduševio neke od legendi jazza i bluesa, koji su u njemu našli srodne elemente. Ono što je Vagifova kći cijeloj priči na kraju dodala, a to je njezinoj glazbi dalo taj bezvremenski i univerzalan zvuk, jest naslijeđe klasične glazbe – Bacha, Chopina, Liszta, Pergolesija, Mozarta itd. Ovakav spoj u današnjem je globaliziranom društvu idealan mamac za publiku, sponzore i medije, no Aziza Mustafa Zadeh svoj je prvi studijski album izdala još 1991., kada pojam world music još nije bio skovan.

Umjetnica po svim kriterijima, posebno jednostavnošću i skromnošću kojom zrači izvan glazbe, na svojem je zagrebačkom koncertu bila, kao i uvijek, spontana, izvodeći skladbe onako kako to želi ona sama, a ne programska knjižica. U gotovo dva sata prošetali smo kroz dosta njezinih albuma, sve do najnovijeg Reflections II, na kojemu su većinom obrade klasičnih skladatelja. Tako smo čuli Mozartovu Kraljicu noći i Pergolesiju pripisanu ariju Se tu m’ami, u kojima je njezin neklasično treniran, no ipak briljantan glas demonstrirao svu snagu i karakter glazbe velikih skladatelja. Kao i kod reinterpretacija i reminiscencija glazbe Bacha, neki povijesno osviješteni čistunci prigovorili bi na tehnici sviranja i još koječemu, no dramatski karakter i skrivena nit koju smo mogli čuti pogađaju samu bit te glazbe. Skromno je mišljenje autora ovog teksta da bi Aziza Mustafa u Mozartu, Bachu, Chopinu, Lisztu pronašla srodne duše u pitanju glazbe, da ih je kojim slučajem vrijeme spojilo.

Univerzalnost glazbenog jezika

Isto tako, lakoća nastanka njezinih skladbi podsjeća na velike majstore, koji su i sami često improvizirali, pa tako i nisu uvijek sve prenijeli na papir. Imaginacija, igra, lucidnost, improvizacija – sve su to elementi koji su u velikom loncu burnih društveno-povijesnih zbivanja 20. stoljeća klasičnu glazbu često zaobilazili. Jazz glazba nastala je iz sasvim drugog idioma, a ipak u svim elementima koje smo spomenuli nalazi svoj pravi dom, što nas samo dovodi do jednog zaključka: glazbeni jezik je univerzalan bez obzira na vrijeme, mjesto i stil. Glazbenici koji promiču te vrijednosti dobrodošli su na svakoj koncertnoj pozornici svijeta, a jedan od njezinih stvarnih i pravih apologeta je Aziza Mustafa Zadeh.

Njezina glazba je klasika, jazz, world music, mugam, pop, filmska glazba, što god želite, ali samo ona to tako izvodi. Ako jazz označava sve ono u čemu se neki glazbenik može izraziti kako želi a da ga pritom ne okrznu “stručnjaci” jer je nešto učinio ovako, a ne onako kako bi trebalo, onda je Aziza Mustafa Zadeh jazz glazbenica. Krupna pogreška i mrlja na koncert bilo je ozvučavanje klavira, koji je bio preglasan, što je dosta stanjilo i izražajne mogućnosti same glazbenice. Razumijemo da je glas morao biti ozvučen, ali tolika glasnoća samog klavira u zvučnicima u nekim dijelovima dvorane uzrokovala je neslušljivost. Usprkos tome, ipak veliko hvala Koncertnoj direkciji Zagreb koja je ovu glazbenicu dovela u naš grad.