Prekriveni pješčanom prašinom, Pesiti su putovali pustinjom. Snagu su održavali posebno izrađenim čuturama za vodu, no i snaga je bila pri kraju. Ipak, znali su da mogu ispiti i posljednju kap jer će iza pješčanih brda nakon sat, dva hoda stići do livade s biljem naviklim na život u pustinji i s malim jezerom koje daruje hranu i vodu. Nisu međusobno razgovarali kako ne bi trošili snagu. Prekriveni bijelim pustinjskim maramama, koračali su strpljivo jer su znali put. S vremena na vrijeme neki bi od njih izmijenili pokoju riječ, osim visokog starijeg čovjeka koji je uspravno koračao pijeskom što mu je, kao i drugima, usporavao korak.
Nakon nekoliko sati, točno kako su i predviđali, pred njima se ispravilo par kaktusa, a odmah iza njih prostirao se pogled koji je parao jednoličnost pustinjskog pijeska. I opet su polako koračali ne ubrzavši čak ni kako bi prilijepili usne uz prozirnu vodu koja je obećavala izbaviti ih iz muka žege. Točno kad mu se jezerce našlo pred nosom, visokom se tihom čovjeku odvezao bijeli turban na glavi. Očekivalo bi se da će se tako žedno biće naglo baciti na vodu ne vodeći pritom računa o turbanu ili bilo kojem dijelu odjeće, ali čovjek je sasvim mirno zastao na nekoliko trenutaka kako bi ga ponovno namjestio i tek se nakon toga nagnuo prema jezercu. I on je, poput nekoliko desetaka ljudi oko njega, prije no što se napio, potopio ruke u vodu i zatim počeo trljati dlanove jedan o drugi kako bi ih očistio od prašine koja se nataložila na njima posljednjih nekoliko dana putovanja do ove oaze. Pijesak i prašina već su im se skorili na prstima i s obje strane dlanova, pa je ritual pranja trajao punih nekoliko minuta, a žedni Pesiti nisu odavali nikakav znak, nikakvim treperenjem ruku ili nestrpljenjem u pogledu da neće izdržati ako se ne napiju vode ispred sebe. Žedni, trljali su dlanove jedan o drugi u potpunoj tišini.
U tom je trenutku visokog čovjeka zasvrbjela glava, on podiže ruku kako bi ublažio svrbež, pa dotakne neko biće. Ono brzo skoči i pobjegne od njega i zaustavi se na kamenu u neposrednoj blizini. Čovjek pogleda stvora smeđe-zelenog tijela i glave čije su oči oko crnih točaka bile nesrazmjerno veće od bilo kojeg drugog njegovog dijela. Dva su mu ticala izvirivala ispod glave, ali to je bilo jedino po čemu je stvor podsjećao na ostale kukce koji inače ovuda žive, ni po čemu drugome nije nalikovao malobrojnim vrstama ovdašnjih insekata. Prednje su mu noge, veće i deblje od stražnja dva para, bile podignute prema glavi i trljale se jedna o drugu minutu, dvije, tri, pa i više. Čovjek je gledao kukca, a gledao je i muškarce i žene oko njega kako rade posve identične kretnje, jednako dugo. Zatim je kukac odletio, možda u potragu za novom žrtvom kako bi zadovoljio svoju glad kao što su ovi ljudi zadovoljavali svoju žeđ.
Nekoliko dana kasnije, Pesiti su se nalazili u svojim domovima međusobno povezanim tunelima debelih kamenih zidova čiji su se podovi nalazili ispod razine tla dok su tavani izvirivali iz njega, ali s obzirom da je okoliš bio prepun kamenja, ispupčeni tavani, stopljeni s predjelom koji ih je okruživao, nisu privlačili pozornost. Unutra je visok čovjek crtao na zidu kukca s prednjim parom nogu debljim i dužim od stražnjih. Gore, odmah iznad nacrtanog bića, čovjek je urezao znakove što su njegovom jeziku dali novu riječ: “Dlanotrljac“.
***
Zemlja se zatresla od zvuka zebrinog topota. Spremala se strašna borba. Duboko u zelenom gustišu stajala je djevojčica kraj nedavno rođene zebrice, gladeći je i nešto joj govoreći. Kad je čula poznati glas poglavara, zatrčala se prema domu u kojem je živjela s majkom, braćom, sestrama i njihovim majkama. Ondje je poglavar s par riječi i gnjevnim kretnjama izdao naredbu nekom mlađem muškarcu da pozove sve vojnike u selu.
- Tatice, tatice, što se događa? - dotrčala je djevojčica.
- Akabun, da si se smjesta maknula odavde! - povikao je poglavar gromoglasno, dubokim i odsječenim glasom. Ali njegov glas nije ostao samo njegova privilegija, već je prešao i u nasljedstvo pa ga je kćer gotovo nadvikivala.
- Tatice, tatice, pogledaj što sam napravila! - povikala je držeći u rukama velik nož. - Za tebe je! Bit će rata, zar ne?! –
- Akabun! Bit će rata. Svi se pripremamo za njega, zato se makni! Bježi! A nož čuvaj za vojnika kojemu ćeš roditi djecu.
- Ali za tebe je, da ne izgubiš!
- Akabun, kažnjena si tako što ćeš ostati u kamenom mraku do sutra ujutro! Nikad nisam izgubio i nikad neću! A sad se gubi!
Djevojčica, uistinu uplašena očevim strašnim povicima i pogledom, otrči baki shvaćajući da bi svaki daljnji prigovor doveo do još strašnije kazne. No nije izdržala pa bježeći poviče: Dat ću ga majkama, one se nemaju čime braniti kad drugi vojnici napadnu naše selo, a ti i drugi očevi se borite u dalekim planinama! - Poglavar se okrenuo vojnicima koji su prilazili njegovom prijestolju od čvrstog, masivnog drva optočenog svjetlucavim kristalima tko zna kakvog porijekla. Ostali su sjedili na tlu, u krugu. Nakon kratkih, samo najvažnijih riječi, svi su zabacili glave unatrag tako da im je pogled bio uperen u nebo, podigli su ruke ispred sebe i počeli trljati dlanove jedan o drugi. Gotovo pola sata izvodili su ovaj ritual. Ovo je bio već šesti put ove godine da su se spremali za bitku. Žene i djeca gledali su sa strane.
Akabun je dosadilo gledanje rituala koji se ponovio deset, možda čak i stotinu puta otkad je rođena, pa se pokuša popeti na jedno drvo koje dosad nije uspjela osvojiti. Nije imala namjeru ikome reći da je u kazni, a otac je, znala je, na nju odmah zaboravio. I dok je grmljavina sijevala iz usta vojnika spremnih da na zapovijed zgnječe ljute neprijatelje, a iz ruku što su se trljale jedna o drugu bljeskale iskre, Akabun ugledal malog otpadnika sličnog vojnicima u zauzetom stavu kako stoji na najnižoj grani drveta i izvodi isti ritual. Njegovo je zelenkasto-smeđe tijelo završavalo glavom zabačenom unatrag na kojoj su ogromne oči bile uperene u nebo, a zadnja dva para nogu bila su u položaju potrebnom za održavanje sigurne ravnoteže koja bi mogla biti poremećena zbog prednjeg para debelih i dugih nogu nalik rukama koje su se trljale jedna o drugu tako snažno da su iz njih gotovo izbijale iskre.
- Bako, bako – Akabun je bila najbrbljavija djevojčica u selu – koja je ovo životinja što se sprema za borbu?
- To je Zakašnjeli vojnik. Dobro si primijetila, Akabun, on se sprema za borbu, ali se uvijek pojavljuje tek kad naši vojnici završe s pripremama i kreću u bitku. Vidiš li kako ih oponaša? Prvo ih mora promatrati, a tek onda slijediti njihove kretnje zato što sam ne zna izvesti vojnički ritual. Zato ga tako nazivamo, imenom koje su mu dali naši preci.
***
Svibanjski su mirisi mamili iz manastira monahe posvećene molitvi. Dlanovi spojeni u molitvi ostajali su tako dok su usne izgovarale odgovarajuće riječi. Čim je molitva završila, monah kojega nazivaše Izak i kojeg su duboko poštovali nađe se u bogatom zelenilu pod golemim nebom što se protezalo do kraja svijeta s jedne strane i do stjenovitog masiva protkanog pokojim žbunom s druge. Pod njegovim su se stopalima nizali nepoznati pećinski hodnici osjenčani svjetlošću što se probijala kroz usta, oči i nos stijene, a koji su vodili dalje prema potpunom mraku.
Izak je volio ovaj manastir izgrađen na plosnatom vrhu pećine. I oduvijek je volio jezik. Upravo ga je zato izučavao. Volio je knjige starogrčkih pjesnika i južnoameričkih majstora proze. Još ih je uvijek imao i čuvao u svom drugom domu. Nije se posvetio jeziku, ali nikad nije ni odustao od njega. I u manastiru u kojem se nalazio, nazivi stotinu stvari skovani su prema njegovim idejama. Oštar kameni ugao na kraju lijevog zida nazvao je šiljotina, drveće na kojem se lišće zelenilo tijekom zimskih mjeseci zimorodnici, priče o ljudima koji odlaze u potragu za nečim lutalačke priče. Činilo se da je njegov talent nepresušan.
Kad je stigao, prihvatili su ga kao što su prihvatili i njegove nazive. To ga je radovalo jer su ga, prije no što je došao, ljudi u gradu smatrali čudakom zato što su od njega željeli drugačije stvari i polagali u njega drugačije nade. On je želio objasniti: nema ničeg čudnog u mojim uvjerenjima. I ja znam što i vi, odlazim na ista mjesta, vodim iste razgovore, samo... samo što mi to nije blisko. Ali tek su se ovdje njegove misli poklapale s mislima ljudi oko njega i to mu je donosilo spokoj.
Ali otkako se prije nekoliko mjeseci vratio nakon kratkog boravka u gradu, Izak je bio tmuran, potonuo. Nije govorio što mu je i što se dogodilo. Ali novopridošli i po prvi put primijećeni kukci, lišće, grane i dijelovi manastira više nisu nosili nova imena jer se Izak odrekao svoje navike da imenuje. Morile su ga brige i noću u svojoj ćeliji ne bi oka sklopio. Nikome se nije povjerio. Tkogod je posumnjao da mu je vjera uzdrmana. Drugi je pomislio da mu se netko razbolio. Ali otac David je znao da je Izaka netko naljutio, našto je možda monah koji voli jezik uzvratio gnjevom pa je razočaran što je pokleknuo pred iskušenjem. Zato ga je slijedio u šetnju i presreo.
- Nitko ti neće iscrpiti dobrotu, Izače. Ja se ne brinem za tebe, - Davidov mu je glas udahnuo milost.
- Nisam zaslužio takvo povjerenje. Jednom si me spasio od teških misli i vidim da opet pokušavaš. Ali čuvaj snagu za poniznije, za zaslužnije, - odgovori Izak tiho.
- Pola ove ljepote oko nas imenovao si presvijetlim imenima, najzaslužniji i najponizniji među poniznima. Zašto si mjesecima tih i više ne razgovaraš s prirodom?
Izak se rastuži. Uto otac David pred sobom ugleda zelenog kukca ogromnih očiju kako je podigao dvije debele i duge prednje noge kao da su ruke, i trlja ih jednu o drugu podupirući se četirima tanjim stražnjim nogama. Pokaže prstom na njega. - Nikada nisam vidio ovakvog kukca, - reče. I monah potvrdi da prvi puta vidi ovakvo biće. - Kako bi ga nazvao? - nasmiješi se starac. Izak, zagledan u kukca, ne odgovori. Otac nasloni ruku na rame mlađeg, zatim se okrenu i krene prema manastiru. Tek što je učinio nekoliko koraka, čuo je iza sebe glas Izakov: “Bogomoljka“. David zastane i pričeka oraspoloženog monaha. - Sviđa mi se to ime, - reče s osmijehom dok su koračali prema manastiru leđa okrenutih bogomoljki, koja u tom trenutku zgrabi leptira i živog ga proždere.