“O vile, vile, ponesite me s ovog glupog svijeta…”
– William Buttler Yeats
Kao što se jednom retorički zapitao Emil Cioran, “ukoliko svemu nedostaje stvarnost, zašto bi smrt njome bila posebno obdarena?”, tko može sa sigurnošću reći što je to što od nas umire i kojom smrću? U recipročnu srazmjeru ono što je najgušće od nas, naše tijelo, najkraće preživljava, dok naše misli, ideje i djela kojima smo ih posredovali žive znatno duže. Bi li s duljinom života, kao mogućnošću prisutnosti, trebalo poistovjećivati i razinu stvarnosti, u smislu da ono što dulje živi posjeduje i jaču potenciju Realiteta? Ne znam može li se ta potencija određivati i snagom ili vremenskim trajanjem impulsa utjecaja na tkivo tekuće stvarnosti. Uostalom, ovaj globalni, svjetski simulakrum traje beskonačno, a da mu to trajanje nije ništa pridonijelo u smislu postvarivanja. Neda je otišla dok je topila plastiku za masku koju je htjela upotrijebiti u svome posljednjem performansu, i performans se dogodio. Tek započeta maska je gravitacijom svoje pojavnosti zakrivila stvarnost i dogodio se pomak u realitetu kojim je maska odredila početak i datum održavanja performansa. Maska je upotrijebila lice, performans je odrežirao i odigrao svoju autoricu. Gotovo pirandellovski zaplet i rasplet.
Dan ranije Neda me nazvala da se dogovorimo oko tehničkih detalja mog performansa X,Y,Z Glazba sfera. Trebali su mi mikrofoni da ozvučim jedan globus koji izrazito škripi dok ga se okreće. U trenutku razgovora s Nedom gledao sam u naslovnicu kataloga izložbe Flogiston, posvećene vatri, koji sam taman izvukao iz poštanskog kaslića. Razgovaram s Nedom o tehničkim detaljima svoje izvedbe i gledam u naslovnicu na kojoj vatra proždire borovinu Pelješca. Nije mi bilo ni u “primozgu” da, ustvari, gledam u “najavu” performansa, da sam “pozvan”. Pada mi na um kako smo joj uvijek komplimentirali kao “staroj vještici” koja nakon sto napuni stotinu godina, zatvara se u kukuljicu i ponovno inkarnira u liku sedamnaestogodišnje djevojke. Taj scenarij još uvijek nije isključen, budući da je i otišla, prhnula u vatri i dimu, kao što to vještice i čine, bilo vlastitom magijom ili vatrom inkvizicije, i to nakon samo tri simbolična dana, nakon što je u stanu Davora Dundare, s Krešom Kovačičekom i ostalima, proslavila svoj 86. rođendan. Prvi sam saznao za njezin odlazak, s obzirom na to da mi prijatelj stanuje u istoj ulici gdje je i Neda živjela. Rekao mi je da gori stan moje prijateljice i susjedi kažu da je bila u njemu. Kako stanujem u blizini, otrčao sam tamo u nevjerici koju su brzo razbila troja vatrogasna kola, dva vozila hitne i jedno policijsko. Par prozora Nedinog stana gledaju me kao izgorene duplje. Susjedi komentiraju: “A šta ćeš, bila je otkačena...”; “Luda stara, mogla je cijela kuća izgorit’ zbog njene umjetnosti...”
Ako je Stockhausen mogao prozvati rušenje Twinsa umjetničkim djelom poradi njegove “događajnosti”, ni Nedin mikro-uzorak ne bi trebao biti izostavljen iz te kategorije. Tako da joj, u principu, pomalo i zavidim; dosegla je priličnu starost i k tome vrlo agilnu, otišla je brzo i u skladu s umjetnošću koju je živjela. Zatvorila je, s poetskom snagom, krug vatre vlastite kreativnosti kojoj se neumorno predavala. Volio bih i sâm biti blagoslovljen tako “moćnom smrću”, što bi rekli Indijanci, onda kada dođe i moje vrijeme. Dan kasnije Davor Dundara i Krešo Kovačiček zovu me iz policijske postaje jer su uhićeni dok su iz Nedina stana pokušavali spasiti ono malo što je ostalo od njezinih slika i ostalih artefakata. Došao sam do postaje da ih vidim i zaradio prijavu zbog nenošenja osobne iskaznice, što činim iz principa pa pišem žalbe koje završavaju u zastari. Još uvijek mi se tu i tamo učini da vidim Nedu kako na mršavim nogama u visokim drvenim štiklama hoda gradom, iako je izglednije da Vitezica Lutalica uokolo leti na svojoj astralnoj metli, smijući se, pokazujući prstima rogove i fige i bacajući dobre čini po krovovima posljednjega grada u kojemu se inkarnirala. Ona će tako odvibrirati ostatke svoje životne sile, prije nego li se opet začahuri i pojavi negdje kao sedamnaestogodišnjakinja, bez prošlosti i rodbine, koja je odjednom i uvijek, samo tu.
Ende.