19.5.2005.

Rashid Novaire  

Indija

tema broja

Kuća čuvara ustave nalazila se malo izvan grada. Kada ujutro ulice bijahu prekrivene rosom, uz hrđavi kotač koji otvara ustavu stajao je čuvar sa svojom impozantnom siluetom.

Ljudi na čamcima i u čunovima prolazili su u tišini i dan se pojavio u punom sjaju kao da je riječ o bogovima svjetlosti.

On i žena zapravo su bili preveliki za kućicu. Uvijek su se morali saginjati, a dok su se kretali na vratu su osjećali oštar, hladan vjetar koji je puhao kroz procjepe na drvenom stropu.

– Da sam dobila kći, nazvala bih je Emily – ponekad je znala kazati žena dok je uvečer u kuhinju unosila dva bijela tanjura.

U Giethoornu nije bilo mnogo muškaraca koji su znali čitati.

Stoga je čuvar ustave ljudima uvijek bio pomalo mrzak, a njegovu su ženu, kad je ljeti odlazila brati voće u vrtove na rubu sela, ignorirali svaki put kad bi se nasmiješila.

U selu je bilo malo žena koje nisu mogle imati djecu.

Čuvar ustave imao je knjigu. Na njoj je velikim crvenim slovima pisalo INDIJA. To je bilo prošireno izdanje enciklopedije koja je obilovala mističnim otkrićima. Svake je večeri iz nje naglas čitao i tek se tada u kući dobro mogla razabrati tišina među riječima, među rečenicama.

Njegova žena radije nije slušala kad je glasno govorio o toj novoj, netom otkrivenoj zemlji. Sklopila je ruke na teškom, drvenom stolu i promatrala kako vani vjetar dodiruje površinu vode.

Kad bi barem nešto kazao, razmišljala je ponekad.

No, čuvar ustave već godinama nije razgovarao s njom, pa se u hladnim satima na izmaku večeri osjećala sitnom i ranjenom.

Čuvar ustave najprije se glasno nakašljao, a potom je počeo čitati promukao od ozbiljnosti: Putnik je vidio kako se jedna roda u koritu rijeke u Indiji polako rastopila pretvorivši se u gomilu tekućine s kljunom i perjem. Sjedio je na vrućem suncu pokraj ptice i satima promatrao čudo.

Nadalje navodi da kroz koru nekih stabala u indijskoj šumi rastu ružičasti krakovi, jedva se pomiču i ne proizvode nikakav miris.

U knjizi također bijahu otisnuti crteži u crnom tušu, no žena je uvijek pokušavala gledati dalje od papira.

Promatrala je gumbe na njegovoj košulji kako bi izbjegla njegov zahtijevan pogled.

Dulje je naglas čitao onih večeri kada je veoma rano padao mrak, a u kući je bilo ledeno, s obzirom na to da je nikada nije grijao.

Žena se oprezno pomicala s lijeva na desno i razmišljala kako u boli koju je osjećala postoji nešto dragocjeno.

Sve stvari koje je opisao njezin muž bile su toliko nemoguće, no on je ipak vjerovao svojoj knjizi.

Kada je razmišljala na taj način, po stranicama bi prošetala i njezina kći.

Promukli glas čuvara ustave, a ponekad i kiša, bijahu jedini glasovi u okolici. Žena je tako zamišljala utjehu.

On je i dalje pričao, a kad je pročitao knjigu, krenuo bi ispočetka.

Možda će jednog dana nad svojom knjigom umrijeti od iscrpljenosti, razmišljala je.

Nije bila sigurna treba li ga.

Njegov je glas prokrstario njezinim mislima: Peljar je putniku kazao kako bi bilo bolje da ne oplove obalu kod Indije. Govorilo se da morska voda čovjeku dolazi samo do gležnjeva te da u njoj plivaju muška stvorenja koja glavu nose ispred sebe na štapu i ženska stvorenja koja ponekad ostaju bez kože, zbog čega su moreplovci mogli vidjeti prozirne komade kože kako plutaju po površini oceana.

Putnik se ničemu više nije čudio, čak je vidio ljude crne kože i oštrih, neobičnih crta lica.

Predmnijevao je da je riječ o divljacima. Na svadbi se najprije pjevalo cijelu noć, a zatim su mladenku živu bacili u vatru.

Bijaše toliko mračno da žena nije mogla vidjeti želi li čuvar nastaviti pripovijedati.

– Da imam kći, nazvala bih je Emily – reče ona te se uputi u noć.

Čovjek može vidjeti i ono što je nemoguće, razmišljala je dok je pozdravljala mornare koji su te noći pristali u Giethoorn.

O tome je često razmišljala dok je promatrala svoju haljinu koja je lepršala na vjetru i vidjela ključnu kost koja je upućivala na njezine grudi.

Ruke je položila na trbuh i razmišljala… i ono što je nemoguće čovjek može vidjeti.

Ujutro je kroz niski prozor promatrala djecu koja su, smijući se i spotičući po šljunčanom putu, trčala u školu.

Starjela je.

Minute se pretvoriše u sate.

Malčice je pognula glavu zbog niskoga stropa te otišla natrag u sobu u kojoj je čuvar i dalje čitao: Za vrijeme strašne nestašice hrane u Indiji bogovi na zemlju poslaše zrak kako bi ljudi raskomadali oblake i njima napunili želuce. Tada je umrlo na stotine djece koja na svojim mladim ramenima nisu mogla nositi breme spuštenih oblaka.

– Djeca koja umiru?

Bijaše to prvi put nakon mnogo godina da je nakon njegove priče postavila protupitanje. Primijetila je da je na trenutak nešto zasvjetlucalo u dosadnim očima čuvara.

Svoje teško tijelo noć je neočekivano nadvila nad nju.

Ljeto se činilo sve daljim.

Strop je ostao nizak, kućica se doimala sve manjom, no ona je osjećala da ju je gledao drukčijim očima nego prije.

Osjećala je da je za njega postala netko, bila je više nego samo njegova žena, možda i netko u koga će se ugledati.

Netko koga je s divljenjem potajno promatrao poput gradonačelnika ili trubadura na trgu.

Nije mogla točno ustvrditi kada je postala važna: je li se to dogodilo odjednom ili malo pomalo.

Jedino je znala da su dani postali drukčiji.

Nekih jutara ustave se nisu čak ni podizale, a u kanalu su čekali čamci s mokrim, lepršajućim jedrima.

S nizozemskoga prevela Gioia-Ana Ulrich

Rashid Novaire rođen je 1979. u Amsterdamu. Majka mu je Nizozemka, a otac Marokanac. Godine 1996. nagrađen je književnom nagradom El Hizjra za prozu i poeziju. Tri godine kasnije, nakon što je debitirao zbirkom kratkih priča Reigers in Ca?ro, kritičari su ga proglasili velikom književnom nadom, a zaklada Halte Proza zbirku je proglasila jednom od najboljih knjiga u 2000. Iste godine Novaire je bio finalist Nagrade za kulturu NPS. Njegov scenarij De straten van Mefta ovjenčan je nagradom European Broadcasting Union. Rashid Novaire piše prozu, poeziju, scenarije i kolumne. Živi i radi u Amsterdamu. Među ostalim je objavio: Isak en de wolf, novela (2000.), Ma?sroest, roman (2003.).