Neven Jovanović  

Noga filologa - Indoeuropski akcelerator

kolumna

Historijska je lingvistika poput fizike elementarnih čestica. Iz svakidašnjice gledano, obje su svjetlosnim godinama udaljene od “svakodnevnih”, “pragmatičnih” i “industrijskih” problema kakve rješavaju matične struke za kruh svagdašnji – i obje bez daha ostavljaju onoga malog, krupnookog čudioca koji čuči u svima nama, kruhoborstvu usprkos. Taj klinac ima novu literaturu, kapitalnu i opsežnu: Riječi indoeuropskih institucija Émilea Benvenistea (izvorno objavljeno 1969.), u izdanju zagrebačkog Disputa i prijevodu Vojmira Vinje (2005., kao prva knjiga Biblioteke Thesaurus).

Jezici u tranziciji

Priča historijske lingvistike počinje, recimo, 1786., referatom Sir Williama Jonesa pred Asiatick Society of Calcutta o srodnosti sanskrta s grčkim i latinskim; priča se nastavlja pomakom “mladogramatičara”, sredinom 19. stoljeća, od filološke rekonstrukcije tekstova ka rekonstrukciji čitavih jezika – konkretno, indoeuropskog prajezika, koji se govorio prije nekih pet do sedam tisuća godina, u okolici Crnog mora i Kaspijskog jezera (ili, prema alternativnoj hipotezi, u Anatoliji). Iz tog su se prajezika, kroz tisućljetne mijene, razvila današnja 443 jezika i narječja koje koristi oko tri milijarde ljudi, jer uključuju glavninu jezičnih obitelji Evrope i zapadne Azije; među današnjim su potomcima indoeuropskog bengali, engleski, francuski, njemački, hindi, perzijski, portugalski, ruski, španjolski. I, dakako, hrvatski.

Jezici se s vremenom mijenjaju. Ne mijenjaju se samo riječi (njihove su promjene možda tek najbrže i najuočljivije, one su sezonska moda jezika), nego i njihovo slaganje, njihovo značenje, njihovo zvučanje. To znači da je hrvatski kojim su govorili stoljeća sedmog zvučao drukčije od današnjeg hrvatskog; da bismo se jako čudili da čujemo Zvonimira i ostale reges Croatorum, s njihovim poluglasima i jatovima.

Kontra vremena

Historijski su lingvisti otkrili kako ići kontra vremena: kako svesti sve slavenske jezike na hipotetični praslavenski, sve romanske jezike (uključujući francuski, španjolski, portugalski, talijanski, rumunjski) na jednu varijantu latinskog, tzv. vulgarni latinski, itd. Lingvisti se nisu ovdje zaustavili: dalje su te prajezike (čak i one za koje ne postoje pisana svjedočanstva, one koji su hipoteze) sveli na – izveli iz njih – zajedničkog pretka. Taj se predak, u slučaju germanske, italske, keltske, grčke, ilirske, baltičke, slavenske, indoiranske i hetitske jezične grane, zove indoeuropski. Primijetit ćete da je on hipoteza izvedena od hipoteza, jezik bez pisanih svjedočanstava rekonstruiran (djelomično) na osnovi drugih jezika bez pisanih svjedočanstava (kao podsjetnik na to, sve se indoeuropske osnove označavaju zvjezdicom); zato danas nemamo “indoeuropski za početnike” ili “govorni tečaj indoeuropskog”; zato knjige o Harryju Potteru nisu prevedene na indoeuropski (a jesu na grčki i latinski).

Pitamo se, onda, kako je moguće napisati knjigu o indoeuropskim institucijama? O institucijama jezika-hipoteze?

Podudarnosti

Materijal na kojem su lingvisti otkrivali i rekonstruirali indoeuropski bile su riječi; riječi koje su upadljivo podudarne u različitim jezicima (npr. sanskrt pita prema grčkom pater, latinskom pater, gotskom fadar, engleskom father; sanskrt padam prema grčkom poda, latinskom pedem, gotskom fotu, engleskom foot). Podudarnost, međutim, nije samo u jednoj dimenziji, nego u najmanje dvije: riječi znače isto, a zvuče slično. A ta je sličnost, pokazalo se, strogo kontrolirana zakonima; oni se razlikuju od jezika do jezika, ali ne dopuštaju iznimke, i djeluju mehanički, tj. bez obzira na značenje.

Prva je faza indoeuropske lingvistike tako bila otkrivanje zakona koji upravljaju zvukovnim promjenama, ili, u suprotnom smjeru, poništavanje učinaka tih zakona: svođenje pojedinih srodnih skupova na “prariječi”.

Vrlo se brzo pokazalo da srodne riječi jezici nisu sačuvali nasumično; one su se održale jer su označavale pojedine elementarne, trajno bitne pojmove, pa čak i skupove pojmova; u indoeuropskim su jezicima, recimo, podudarne riječi za srodstvo, riječi za brojeve. Ovi se skupovi pojmova mogu popisati; njihov popis trag je kontinuiteta – daje obrise onoga što je bilo dovoljno važno, dovoljno općeljudski, da se trajnom upotrebom očuva još od mlađeg kamenog (ili ranog metalnog) doba pa do današnjih dana. To su “indoeuropske institucije.”

Prateći postojanost značenja i igru zvukova lingvisti su isto tako nailazili i na mijene značenja – na riječi koje su, prema uspostavljenim zvukovnim zakonima, očito srodne, no kojima se značenja od jezika do jezika razlikuju... ali ne dovoljno da bismo ih otpisali. Njihova značenja doživljavaju pomake (tako nešto, naravno, postoji i unutar jednog jezika: “ustanoviti” danas češće znači “konstatirati” nego “osnovati”, kako je bilo prije stopedeset godina; “loza” je za Krstu Frankopana – i za moju baku, ali samo u određenim slučajevima – značila “šuma”). Problem je kako takve pomake protumačiti.

Tu stižemo do Benvenisteove knjige. S time da Riječi indoeuropskih institucija pretežnim svojim dijelom nisu prvotne interpretacije značenja i njihovih pomaka, nego reinterpretacije; nov pogled na znanstveni postupak koji oko 1960. već ima tradiciju dugu barem stoljeće i pol, ustaljene procedure, kanonske primjere (Benveniste ne zazire od reinterpretacije ni u tim kanonskim slučajevima).

Draga moja koljena

“Indoeuropske institucije” prikazane u Benvenisteovoj knjizi jesu pojmovi vezani uz gospodarstvo (stoku i bogatstvo, uzimanje, darivanje, kupovanje, posudbu, dugovanje), srodstvo (očinstvo i majčinstvo, egzogamiju i brak), socijalni status (pripadnost obitelji, rodu, plemenu; status slobodnog čovjeka, roba, stranca); uz vlast (kraljevstvo i plemstvo), pravo, vjeru i religiju (svetost, prinošenje žrtve, zavjetovanje, molitvu, predskazanje). Knjiga ispituje pedesetak skupina pojmova, i to u obliku kratkih, vrlo preglednih i prilično samostalnih poglavlja (još preglednijih zahvaljujući sažecima na početku svakog poglavlja).

Kako Benvenisteov postupak izgleda u praksi? Recimo, preispitivanje značenja i upotrebe srodnih riječi u različitim indoeuropskim jezicima navodi Benvenistea da poveže latinski ciuis “građanin, sugrađanin”, gotsku osnovu heiwa- “obiteljska skupina” i śeva- “prijateljski” na sanskrtu, postulirajući indoeuropsko *keiwo-. Ta indoeuropska osnova, za Benvenistea, ima i posebno, indoeuropsko značenje, koje na neobičan način objedinjuje značenja kasnijih izvedenica u različitim jezicima: *keiwo- je poseban pojam, izražava istovremeno snažnu društvenu pripadnost i emotivan odnos (nešto kao “zemljak” ili “škvadra iz kvarta”), pa tako “ilustrira pravu prirodu ‘prijateljstva’ na starom stadiju društava nazvanih indoeuropskima, gdje se osjećaj ne odvaja od žive svijesti skupina i klasa.”

Ova “ustanova” dalje omogućuje Benvenisteu da interpretira grčki phílos, “prijatelj, drag”, riječ koja s prethodnima nije povezana etimološki, ali jest funkcionalno. Phílos, naime, kod Homera ima dva značenja: osim “prijatelj”, znači i “moj, tvoj, njegov” (pa Homer tako kaže “phíla koljena”, “phíla darovi”). Kako ista riječ može imati takva disparatna značenja? Na to možemo odgovoriti samo ako phílos ne shvaćamo jednostavno afektivno – nego u okviru indoeuropske institucije gostoprimstva. Gost, kao stranac u stranoj zemlji, čovjek je bez ikakvih prava, bez zaštite, bez sredstava za život; utočište može naći samo kod onoga tko je s njim u odnosu philótes. Phílos je, dakle, i osjećaj i odnos domaćina prema gostu; phíla darovi su znak gostoprimstva, “darovi primanja u dom” – a phíla koljena obvezana su podržavati Ahileja i Agamemnona u borbi (ili je, u drugom kontekstu iz Odiseje, uzimanje na koljena obredni znak priznavanja onog što je naše, npr. novorođenčeta).

Benveniste se, kako vidimo, ne ograničava na svijet prajezika; pojedina su njegova istraživanja posvećena riječima u pojedinačnim iz prajezika nastalim jezicima. Isto tako, Benveniste se ne ograničava ni na ono što u prajeziku postoji; jedno od najdojmljivijih poglavlja posvećeno je trgovini – zanatu, ili aktivnosti, za koju u indoeuropskim jezicima ne nalazimo niti jednu zajedničku oznaku. No to nije zato što nije postojala trgovina: “Ovdje smo suočeni s velikim fenomenom koji je zajednički svim zemljama i koji se otkriva kroz prve termine: trgovački posao nema imena, ne možemo ga pozitivno odrediti. (...) Trgovački poslovi imaju svoje mjesto izvan svih zanata, izvan svake prakse i tehnike; upravo stoga ih se nije moglo označiti drukčije nego s tim da si ‘zauzet’, da ‘imaš posla’.”

Čitajući Riječi indoeuropskih institucija danas, trideset i pet godina nakon njihova nastanka, zamjećujemo da se podjednako inspirativno bave dvjema stvarima: prajezikom – točnije, kulturom koja se dade iz prajezika rekonstruirati – i načinom na koji riječi znače. Danas se Benvenisteova knjiga doima ne samo kao doprinos indoeuropeistici – nego i kao doprinos semantici (recimo, uvidom da jedan jezik čuva stare običaje i vokabular starih institucija čak i onda kad se njime iskazuju nove vrijednosti – dok drugi čuva model, ali ga “puni” novostvorenim riječima i sadržajima). Podjednako je uočljivo i da Riječi indoeuropskih institucija, mada lingvistička knjiga, nisu namijenjene samo lingvistima – njihov je pristup, u biti, antropološki, a jednako su poticajne i povjesničarima, i filolozima, pa i arheolozima i sociolozima.

Izvedba

Disputova verzija Benvenisteova djela primjer je odlično izvedene znanstvene knjige. U Vinjinu prijevodu Benveniste piše jasnu, mjestimice čak elegantnu znanstvenu prozu; knjiga je opremljena trima kazalima (stvari i pojmova, riječi, citiranih autora i mjesta), koja je pretvaraju u praktičan priručnik; kako je djelo u jednom svesku, praktičnošću čak i nadmašuje izvorno francusko dvosveščano izdanje. Zadatak slaganja teksta punog riječi različitih jezika, s obiljem neobičnih slova, naglasaka i znakova, obavljen je s vrlo malo slovnih pogrešaka, tipografski iznenađujuće skladno. Napokon, knjiga je dobila jednostavan, a privlačan i uočljiv uvez (tvrd – prikladno za dugotrajnu upotrebu), ima tzv. žive glave, pristojne margine, slova veličinom primjerena formatu, papir nije niti nepotrebno debeo niti nepotrebno blještav. Sve ovo zvuči beskonačno trivijalno u jednom prikazu djela, ali, vjerujte mi, nije; znanstvena knjiga, kao alat proizašao iz niza generacijama usavršavanih (često i skupih!) tehnologija, pri čemu svaka od tih tehnologija služi većoj upotrebljivosti, u današnjoj je Hrvatskoj, barem prema mom iskustvu, itekakva rijetkost. Zato je lijepo, ohrabrujuće i važno konstatirati da znanje o tim tehnologijama, i volja da ih se primijeni, nisu među nama posve izgubljeni.

Jedino u čemu nas izdavač iznevjerava ostaje kontekst. Tko je Émile Benveniste? Što su indoeuropeistika i historijska lingvistika? Koja je važnost Benvenisteove knjige, kako je ona primljena, kakav je utjecaj imala tijekom trideset i pet godina postojanja – je li ostala usamljeni otok, završna riječ, ili je potakla nastanak čitave škole istraživača? Osim nekoliko nepotpisanih odjeljaka o “velikom francuskom, jednom od najvećih svjetskih lingvista” koji je “razvio značajnu djelatnost”, hrvatska verzija Benvenisteove knjige o sebi i svome autoru ne želi otkriti ništa. Čitalac je upućen na vlastito istraživanje. Ne znam radi li se o elitizmu tipa “svatko tko će uzeti knjigu u ruku ionako zna tko je Benveniste i što je indoeuropeistika” ili o pomanjkanju snage u završnoj fazi izdavanja, no Riječi indoeuropskih institucija, u obliku u kojem su predstavljene hrvatskoj javnosti, zaslužile su dobar i moderan uvod ili pogovor (tim prije što je i sam Benveniste u ovoj knjizi prilično škrt što se teorijskih osvrta tiče, i pritom ih još razbacuje širom djela).

Mimo ovih filoloških cjepidlačenja: kad poželite na sastavne dijelove razbiti koju elementarnu česticu ljudskog jezika, kad vas muče sile značenja koje sve te čestice drže na okupu – stari će vam Benveniste fino pokazati kako se to radi.