Saša Šimpraga  

Industrija je dio identiteta Zagreba

Međuratno razdoblje obilježeno je rapidnim rastom Zagreba koji se upravo tada i ubrzano približio transformaciji iz provincijskog središta u moderni grad. U kojoj je mjeri međuratna industrijalizacija obilježila tadašnji, ali i današnji Zagreb?

Zagreb nije nastao niti se razvijao kao tipičan industrijski grad. Do posljednje četvrtine 19. stoljeća bio je administrativno, trgovačko i obrtničko središte. Industrijalizacija je odigrala ključnu ulogu u prerastanju Zagreba u regionalni privredni centar. Intenziviranje procesa industrijalizacije na prijelazu 19. u 20. stoljeće, u razdoblju između dva svjetska rata i nakon 1945. godine presudno je utjecalo na strukturu privrede, na urbanističku, prometnu i demografsku sliku grada.

Uspostavom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918. formirano je novo političko i ekonomsko područje. Ustrojem privrede i dosegnutim stupnjem ekonomskog razvoja sjeverozapadni krajevi bili su ispred ostatka zemlje. Ta okolnost utjecala je na promjenu položaja Zagreba iz perifernoga grada Austro-Ugarske Monarhije u središte novčarstva, trgovine i industrije novonastale državne zajednice. Istodobno, u centraliziranoj državi Zagreb je zadržao status političke periferije. Pod naletom svjetske ekonomske krize i jačanja državnog intervencionizma od početka 1930-ih godina Zagreb gubi ekonomsku snagu, ali održava poziciju industrijskog centra regionalnog značaja. Industrijalizacija je bila poluga ekonomske moći, pokretač urbanističkog razvoja, demografskog rasta i promjena u strukturi stanovništva.

Izrazito primjetnim formama industrija je u Zagrebu oblikovala urbani krajolik. Intenziviranje procesa industrijalizacije rezultiralo je masovnim zapošljavanjem koje je značilo egzistenciju tisućama obitelji. Tvornice su stoga generacijski prisutne u vizuri Grada i svijesti njegovih stanovnika. Industrija je dio identiteta Zagreba.

Zagreb, iz grada industrije u grad trgovine

Od neovisnosti, Zagreb se transformirao iz grada industrije u grad trgovine, a ta se metamorfoza odrazila i na društvo i urbano tkivo. Koliko je takvim preokretom grad dobio, a koliko izgubio? 

Koliko je Zagreb dobio, a koliko izgubio orijentacijom prema tercijarnom sektoru nije predmet istraživanja projekta kojeg vodim. Društveni procesi u Hrvatskoj uvjetovali su kasnu deindustrijalizaciju, ali i rapidan pad industrijske proizvodnje od 1990. godine naovamo. Posljedice po industrijske objekte i uređaje s baštinskim obilježjima drastične su.

Percepcija vrijednosti industrijskih objekata, proizvoda i opreme kao segmenta kulturne baštine novija je pojava. Međutim, u zapadnoeuropskoj praksi zaštite spomenika (ponajprije u Velikoj Britaniji) prisutna je gotovo pola stoljeća, a prvi industrijski objekti upisani su na listu svjetske baštine UNESCO-a prije dvadeset i pet godina. Unatrag dvadeset godina sadržajna prenamjena paleoindustrijskih objekata značajan je čimbenik ekonomske, prostorne i demografske regeneracije regija i gradova u svijetu. U Hrvatskoj, pa tako i u Zagrebu, taj potencijal nije prepoznat.

Zakonska obaveza sanacije spomenika

Na izložbi je pokazana i tvornica Arko/Badel: godine 2011. urušio se dio krovišta čime je bitno pospješeno propadanje toga spomenika kulture. Istodobno, gradska uprava te prostore iznajmljuje u komercijalne svrhe i na tome ostvaruje profit, a baš ništa ne ulaže u sanaciju i održavanje spomeničkoga objekta za što postoji i zakonska obaveza. Kako to komentirate?

Industrijski objekti s baštinskim obilježjima iz međuratnog razdoblja uglavnom su izvan funkcije. Neki se prostori iznajmljuju, ali većina objekata nema namjenu. Potencijali su ogromni, o čemu svjedoče brojni inozemni primjeri.

Nekoliko je problema, bolje rečeno izazova u upravljanju industrijskim nasljeđem u Zagrebu. Na prvome mjestu naglasit ću nedovoljnu osviještenost o mogućnostima korištenja potencijala industrijske baštine u kulturnom i ekonomskom razvoju te percepciju kulture na tradicionalan način (financijska neodrživost, financiranje isključivo iz državnog proračuna ili proračuna lokalne samouprave). Nadalje, prevelik utjecaj lokalne vlasti u odlučivanju o načinu gospodarenja i prenamjeni vrijednih objekata te isključivanje javnosti iz procesa odlučivanja o javnim dobrima. Temeljni je razlog tome činjenica da se ranoindustrijski objekti nalaze na atraktivnim lokacijama pa su financijski interesi često ispred javnih. Takvoj situaciji pridonosi nepostojanje kvalitetnih planova prenamjene te zamršeni vlasnički odnosi, što nerijetko rezultira zapuštenošću ili građevinskim izmjenama autentičnih objekata izvan kontrole konzervatora. U konačnici, postojeći model upravljanja industrijskim nasljeđem, ako ga tako uopće možemo zvati, dovodi do situacije u kojoj je ugrožena sama održivost baštinskih obilježja zaštićenih objekata.

Kad je riječ o vizijama što s industrijskom baštinom, prijedloga ne nedostaje, ali nema reakcija, a kamoli akcija. Tako postoji prijedlog da u Paromlin bude smješten npr. Trokutov Antimuzej s inventivnim postavom kao svojevrsna svjetska atrakcija; da strojarnice Gredelja udome Hrvatski željeznički muzej koji po svakoj logici tamo spada, a da u dio kompleksa klaonice budu smještene Zagrebu donirane zbirke Dušana Džamonje i Ede Murtića. U potonjem slučaju zagovara se i da najveći dio kompleksa bude ustupljen suvremenim umjetnicima za ateljee, a da se dio kompleksa iznajmljuje u komercijalne svrhe, npr. za kafiće i restorane te tako ostvareni prihod ulaže u održavanje. Takva integracija različitih sadržaja osiguravala bi živost i održivost. Kako ocjenjujete te prijedloge? Biste li izdvojili neki drugi prijedlog što učiniti s tim i drugim sličnim objektima i prostorima?

Održivost je temeljni princip koji može jamčiti budućnost paleoindustrijskim objektima. Nerealno je očekivati da se svi industrijski kompleksi prenamijene za potrebe kulture i da se njihov hladni pogon i rad financiraju iz državnog ili proračuna lokalne zajednice. Kompromisi su nužni, ali oni ne moraju imati negativan predznak ako je pri provedbi procesa sadržajne prenamjene osiguran kvalitetan nadzor. Javno iznošenje osobne liste želja smatram kontraproduktivnim. Treba biti svjestan da je postojanje političke volje i postizanje javnog konsenzusa o prenamjeni neke lokacije tek početak. Inozemna iskustva svjedoče da od trenutka postizanja prethodna dva preduvjeta do realizacije projekta prenamjene velikih kompleksa kakvi su, primjerice, ex Gredelj ili Klaonica nerijetko prođe desetljeće do dva.

Korjenita promjena odnosa prema industrijskom nasljeđu potrebna je bez odlaganja. Sinergija nadležnih službi zaštite, strategijskog planiranja i upravljanja imovinom te visokoškolskih ustanova i istraživačkih institucija, muzejske struke, strukovnih udruženja i organizacija civilnog društva put je očuvanja zagrebačke industrijske baštine. Zajednički napor pritom treba usmjeriti na informiranje javnosti i inzistiranje na društveno odgovornom ponašanju vlasnika.

Smatram da je potrebno pitanja prenamjene i korištenja potencijala industrijske baštine u Zagrebu integrirati u postojeće strateške planove.

Koji od na izložbi zastupljenih objekata koji bi trebali imati spomeničku zaštitu, tu zaštitu još nemaju i zašto? U kojoj mjeri “papirnata“ zaštita danas funkcionira? 

Eleborati, konzervatorske smjernice i drugi dokumenti koje izrađuju nadležna tijela službe zaštite spomenika (u Zagrebu Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode) temelj su zaštite. Većina objekata prezentiranih na izložbi ‘pokrivena’ je nekim oblikom zaštite – bilo kao cjeline, pojedinačna kulturna dobra ili dijelovi Povijesne urbane cjeline Grad Zagreb. Osobno smatram da za pojedine objekte koji se nalaze unutar zaštićene Povijesne urbane cjeline Grad Zagreb postoje argumenti da ih se zaštiti kao pojedinačna kulturna dobra. Međutim, nisam uvjerenja da bi podizanje razine zaštite ‘na papiru’ bitno pridonijelo boljem stanju objekata.

Stanje industrijskih objekata ukazuje na nedosljednu provedbu propisanih sustava zaštite i neprovođenje kaznenih mjera prema neodgovornim vlasnicima.

Osobna odgovornost odgovornih

Smatrate li da postoji konkretna i nedvosmislena odgovornost Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, Ministarstva kulture i samih vlasnika, u ovom slučaju Grada Zagreba, za aktualno stanje te spomeničke baštine?

Naime, neki od objekata koji su danas u lošem stanju u to su stanje dovedeni nebrigom zadnjih godina. Pritom se odgovornost često uopćava, a time i relativizira. Jasno je da neki zavod ne može obnoviti neki objekt bez podrške moćnijih, ali svakako može naložiti da se djeluje preventivno ili sanirati oštećenja koja vitalno ugrožavaju te spomenike kulture, poput npr. sanacije spomenutoga krovišta Badela. Dakle, postoje osobe s imenom i prezimenom koje su odgovorne i plaćene da vode brigu, jasno je da to ne čine, a sve prolazi bez sankcija i na štetu baštine i u konačnici samoga grada i građana.  

Potpuna neovisnost u radu i intenzivnija kontrola sigurno bi pridonijeli kvaliteti rada službi lokalne administracije pa tako i Zavoda. Međutim, ne smatram da su zaposlenici Zavoda odgovorni za loše stanje objekata i generalnu nebrigu za industrijsko nasljeđe.

Ukoliko aktualnu izložbu i pripadajući dugoročni projekt uzmemo kao iznimku, kako to da Muzej grada Zagreba izložbama ne reagira na goruća pitanja grada, primjerice svojevremeno izložbama o bloku i Cvjetnom trgu, bespravnoj gradnji, odnosu Save i Zagreba itd.? To ne znači da su one izložbe kojih ima manje važne, no ima li mjesta aktualizaciji, a time i edukaciji o gradu i podizanju svijesti o njegovim vrijednostima onda kada su ugrožene ili na bilo koji drugi način aktualne i potrebno ih je objasniti kulturnoj i široj javnosti?

Projekt Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, prespektive problematizira dio zanemarene kulturne baštine i djeluje na kolektivno osvješćivanje dijela zaboravljene prošlosti Zagreba pa se stoga čini aktualnijim od ostalih.

Međutim, izložbena djelatnost i provedba edukacijskih programa tek su segmenati rada u muzejskoj struci. Prikupljanje, obrada i čuvanje građe podrazumijevaju znatno ulaganje truda, vremena i korištenje ljudskih potencijala. Muzej ne može djelovati kao aktivistička udruga, jer svojim poslanjem on to nije. Brigu o posjetiteljima Muzej grada Zagreba iskazuje dinamikom programa, vlastitih i gostujućih izložbenih projekata, izdavačkom i edukacijskom djelatnošću. Svoje programe Muzej dugoročno planira, odgovara za njihovu provedbu i nastoji odgovoriti potrebama korisnika različitih profila. Muzej je otvoren suradnji s drugim ustanovama, pojedincima i nevladinim organizacijama koje su voljne pridonijeti kvaliteti programa u skladu s poslanjem kuće i standardima struke.