Industrijska tišina

U porečkoj je galeriji Zuccato od 13. lipnja do 12. srpnja ove godine, nakon gostovanja u labinskoj Gradskoj galeriji u ožujku ove godine u povodu obilježavanja povijesnog dana rudara – Labinske republike iz 1921., predstavljena izložba crno-bijelih fotografija Labinski rudari 1987. Borisa Cvjetanovića. Sedamnaest izloženih fotografija dio su šireg opusa nastalog u travnju 1987. za vrijeme posljednjeg štrajka rudara Istarskih ugljenokopa Raša, i predstavljenog prvi put, s tridesetak uradaka veličine 40x50 centimetara, 6. svibnja ove godine u Galeriji Proširenih medija u Zagrebu. Paralelno s eksponiranim fotografijama moglo se pogledati i 140 projekcija autorovih radova, dok su u labinskoj Gradskoj galeriji projicirani filmovi Branka Bauera Pregled br. 5 iz 1950., Rudolfa Sremca Događaj u Raši iz 1950. i Branka Belana Istarski puti iz 1952. godine. Filmovi su rana poslijeratna ostvarenja sa značajnim imenima koja sudjeluju u njihovu stvaranju, poput autora glazbe Mila Cipre (Događaj u Raši) i snimatelja Oktavijana Miletića (Istarski puti).

Rezultat fotoreporterskog zadatka

Iako su prezentirani uradci rezultat fotoreporterskog zadatka, koji su iz Labina i Raše za Studentski list pratili Boris Cvjetanović i tadašnji novinar Damir Mikuljan, njihova važnost, dvadeset godina nakon događaja, očito nadilazi jednokratnost inherentnu velikom dijelu novinarske fotografije, kojoj nije strano koketiranje s kičem, a shodno time i zapadanje u vizualnu monotoniju. Ovdje gotovo da možemo povući paralelu između subjekta koji autor promišlja i ovjekovječuje u konkretnoj situaciji – rudara i kolektivnog čina štrajkanja, čiji povijesno neupitan značaj nije samo industrijsko-gospodarske prirode već ima i snažne društveno-demografske, socijalne i kulturološke implikacije za razvoj Istre te objekta, eksponata koje danas možemo sagledati i vrednovati iz povijesno-umjetničkog, historiografskog, kao i etnografskog aspekta. Ne radi se ovdje o cijepanju tih fotografija na povijesno-dokumentarni i umjetnički dio za što je Sabina Salamon, u katalogu izložbe održane u Labinu, istakla da nema smisla, već o konstataciji da su mogući kutovi iščitavanja/sagledavanja Cvjetanovićevih fotografija gotovo proporcionalni slojevitosti teme koju obrađuje.

Grafiti “Tito” ili “Senada”

Autor intencionalno ide i korak dalje prikazujući komplementarne motive koje bi se na prvi pogled olako i pogrešno moglo okarakterizirati kao suprotstavljene. Njihovu okosnicu čine “osobni” i “kolektivni” segmenti, ali zanimljivo je da autor kroz oba provlači intimu radnika. Prve karakterizira površinski dio pejzaža rudarske svakodnevice, što znači da Cvjetanović prikazuje dijelove radničkih naselja Krapanj i Vinež s dotrajalom fasadom na kojima se ističu dizajnerski rudimentarni grafiti “Tito” ili “Senada”, te uokvirene slike ideološkog predznaka i štrikovi puni rublja među kojima djeca trče za loptom kao i unutrašnjost njihovih skromnih stanova u kojima na istom zidu drže “zlatni” reljef tada već gotovo sedam godina pokojnog Josipa Broza Tita i jelenju lubanju-trofej. Tim segmentom “rezidencijalne intime” autor je “između redaka”, čini mi se, pokušao obrazložiti socijalni substrat štrajkaške aktivnosti 1987. Fotografije “tjelesne intime” Cvjetanović je snimio u bijeloj, odnosno crnoj kupaonici, garderobi, gdje su se radnici inače spremali za odlazak s posla ili silazak u jamu. Time je prikazao bitan i vizualno fascinantan segment u dnevnom itineraru rudarske svakodnevice, gdje je svaki radnik svoju robu držao u vreći ili košari na nekoliko metara u zraku, koju je dizao i spuštao pomoću kolotura zaključanih lokotom.

Lajtmotiv koji povezuje sve fotografije bile one “osobnog” ili “kolektivnog” karaktera jest mirnoća kojom odišu, iako je riječ o štrajku – socijalnom buntu. Blagi i u nekim dijelovima gotovo nezainteresirani pogledi štrajkaša samo su na trenutak prekinuti oštrom gestom govornika na pozornici ili nezadovoljnom grimasom pojedinih kolega, da bismo već na sljedećoj fotografiji iz pogleda rudara u “civilu” mogli zaključiti kako je svjestan sudionik svojevrsnog kolektivnog rituala čiji bi ishod mogao ostati neželjeno larpurlartistički. Drugim riječima, radnici su shvaćali da su Istarski ugljenokopi Raša umirući mastodont domaće industrije, koji je u svoj post aktivni period ušao dekadu nakon štrajka.

Ono što podcrtava autorstvo eksponata jest osjećaj “vjerodostojnosti” koji ostaje nakon pogledane izložbe, jer Cvjetanović očito ne namješta kompoziciju, ne pokušava podilaziti publici suvišnom estetizacijom, što bi zasigurno rezultiralo uradcima “apokrifna” predznaka, nego fokus zbivanja – Zbor radnika, ali i ostale motive – bilježi na način, citirajući Sabinu Salamon, “kao da za njega ne postoji kadar, već situacija koja uđe u objektiv”. Rezultat je i više nego dojmljiv – atmosfera gotovo himerična amalgama smiraja i (donekle kontrolirana) nezadovoljstva.

Rudnici, zatvori i bolnice

Zaključiti je da je riječ o opusu fotografija koje bilježe kraj epohe od gotovo četiri stoljeća rudarenja u Istri, točno je ali i reduktivno. Štrajkovi su simptomatičan element gotovo svake zajednice koja svoju plaću zarađuje u dubinama zemlje do te mjere da su isti povijesno reflektirali specifičan ante litteram socijalizam koji su podzemni radnici kroz stoljeća razvili. Prvi organizirani štrajk rudara na istočnom djelu Istre odigrao se 14. ožujka 1883. pod organizacijom trideset i dvojce talijanskih radnika iz okolice Agorda, poznatoga rudarskog središta s čuvenom školom za rudarske tehničare, kojima su se pridružili i još neki strani radnici iz Slovenije, Austrije, Češke i Poljske. Štrajkaška će aktivnost na tom području kulminirati 2. ožujka 1921., događajem koji će trajati 36 dana, a povijest pamtiti kao Labinsku republiku – kada rudari preuzimaju upravu nad svim rudnicima na Labinštini te naoružanim “crvenim brigadama” brane otkope protiv fašističke uprave. Značajna je činjenica da je prva, a vjerojatno i jedina, izblijedjela fotografija štrajka iz tog doba Labinske republike zabilježena baš u Vinežu, rudarskom mjestu gdje nas Cvjetanović dijelom ovoga opusa ponovo vodi šezdeset i šest godina kasnije. Iz tog su razloga ove fotografije bitne ne samo zato što dokumentiraju “dijagnosticiranje gašenja djelatnosti na kojoj se dugo temeljio gospodarski i demografski profil cijelog područja” nego zato što i dokumentiraju i posljednji relevantni štrajk, tradiciju svojevrsne “iluzije amortiziranja socijalnih nejednakosti” koju prakticiraju i s kojom se poistovjećuju generacije rudara Labinštine i šire, kreirajući na taj način bitan element vlastitog kolektivnog identiteta, uvelike kompromitiranog nakon zatvaranja Istarskih ugljenokopa Raša.

Ono što ni jednom režimu pod kojim su rudari radili nije uspjelo Cvjetanoviću maestralno polazi za rukom ovim opusom. Ispreplićući kategorije kolektivnog, intimnog i javnog, on radnicima vraća osobnost, dokazujući kako upravo umjetnost ima sposobnost dehumaniziranoj masi vratiti lice. Ostali motivi njegova cjelokupnog opusa nastali u miljeu zatvora i bolnica dodatno govore u prilog toj činjenici.