Indy, vrati se u grobnicu!

“Predsjednik Komunističke partije Sankt Peterburga Sergej Malinkovič novinarima je kazao kako su u filmu prikazane obične gluposti”. Javlja to jedan dnevni hrvatski list vezano uz najnovijeg Indianu Jonesa, Kraljevstvo kristalne lubanje. U članku saznajemo kako se dotični gospodin boji za rusku mladež, kako ništa iz filma nije istinito i zaključuje: “Zato smatram da je film obično smeće!”

Da bi zaključili kako je Kraljevstvo kristalne lubanje jedan od lošijih filmskih naslova ne treba nam neki tamo vremenom pregaženi sjevernoruski komunist. Dovoljno je kupiti kartu, otići u kino i pogledati film. Recimo. Iako, za stvaranje dojma o filmu dovoljno je i upola tog vremena, no… tome ćemo se malo kasnije vratiti. George Lucas, Steven Spielberg i Harrison Ford još su živi i sudeći prema podacima s blagajna još itekako znaju kako zaraditi hrpu love. Kako se radi o filmu napravljenom isključivo za takve svrhe reći da je on bilo što nego dobar bilo bi promašeno, ali neke se promašaje mora napraviti.

Promašaj je kad se u kino ide isključivo na osnovi nostalgije i sjećanja na divna prošla vremena kad je osnovna dnevna preokupacija bila pogledati Opstanak, Tarzana, pa otići u školu a onda tamo raspravljati tko bi pobijedio u dvoboju: lav ili tigar. Jedna od naših televizija konačno se dosjetila da bi se megahitu koji dolazi mogla napraviti uvertira u vidu prikazivanja izvorne trilogije iz osamdesetih i koliko god ta odluka bila mudra na kraju ništa dobroga nije donijela. Na trenutak su se povele rasprave kako su filmovi nekad bili i pametniji i zabavniji, kako ovo danas više stvarno nema smisla i tako dalje i tako bliže. I stvarno: ili su klinci odrasli na Opstanku i nestašicama svega i svačega ostarjeli, ili ovi danas hitovi stvarno nemaju smisla.

Jedan je par u kasnim tridesetima u kino zakasnio ni više ni manje nego sat vremena. Trebalo im je ravno pet minuta da pohvataju dovoljno da se ostatak vremena odlično zabave. Kako je to moguće? U stvari vrlo jednostavno, treba samo malo pozornije gledati i slušati. Kada se svakih deset minuta iz usta glavnih likova može čuti što se traži i što u stvari znači ono pronađeno prije 11 minuta onda je jasno kako je moguće vidjet samo pola filma i dobro se provesti. Ona scenaristička pravila o tome da se već izrečeno ne ponavlja u ovakvom filmu nemaju nikakvu težinu; osim one da ih se ne smije pridržavati, naravno.

O čemu se u Kraljevstvu kristalne lubanje stvarno radi? Satnija ruskih KGB-ovaca radi dar-mar po Sjevernoj i Južnoj Americi u potrazi za kristalnom lubanjom, El Doradom i načinom na koji će pobijediti u hladnom ratu. Svega tu ima. Interdimenzionalnih izvanzemaljaca, atomskih bombi, mrava-ubojica… Istina, nije se išlo do perverzije kao u King Kongu kada se i za dinosaure našlo mjesta, no ne zaostaje se puno.

Onoga čega nedostaje jest svježine. Možda će neki u Kraljevstvu kristalne lubanje pronaći cijelu hrpu filmskih citata ali to je prije primjer kako se od reciklaže može dobro živjeti. Skrivanje na poligonu za nuklearna testiranja, potjera vozilima kroz šumu, pištolji koji se bacaju čim im nestane metaka – Lucas i Spielberg uzeli su nešto svojega, nešto tuđega i podgrijali sve skupa u najraskošnijem loncu. To da film izgleda besprijekorno ne treba naglašavati. Kako uostalom i ne bi kada je na njemu radilo više ljudi nego što recimo na Lošinju usred turističke sezone ima ljudi.

Pravila nalažu da se vratimo onim novovjekovnim komunistima s početka, no što s njima napraviti? Pregazilo ih vrijeme, prebacila pamet, a i Indiana ih je dobro namlatio. Na zapadu ništa novoga.

Baršunasta Irina

Irina Palm, režija Sam Garbarski; glavne uloge Marianne Faithfull, Miki Manojlović, Kevin Bishop, Siobhan Hewlett; EU, 2007.

rebalo je biti nešto sasvim drugačije, no Momačka večer na televiziji  postavila je brojna pitanja. Jedno od njih je može li se danas snimiti takav film? Specijalne hrenovke u hot dogu, stol pun svih mogućih pripravaka narko laboratorija, seks svakog roda i vrste i na kraju junky magarac i njegov overdose. Sve to u dva termina: večernjem, i ujutro u reprizi za klince da u miru razmisle o činjenici kako majka priroda može stvoriti dagnju ali i Monique Gabrielle. Sve je cool, to je nestašna komedija koja živi u dimenziji naglašenog neprikazanog, koja se hrani gledateljevim asocijacijama i koja iskreno radi ono što i svaka druga reklama, ali bez licemjernog uvijanja i skrivanja: živi od seksa. Ima li danas takvih filmova ili su nas politička korektnost i neopuritanizam izobličili do neprepoznatljivosti?

Ima, samo ih treba pronaći. Takva se roba ne servira, odnosno, budući da sam kulinarsku analogiju ispucao u prošlom tekstu ajmo tekstilnim putem: oni više ne spadaju u konfekciju. Film Irina Palm Sama Garbarskog, u koprodukciji Belgije, Francuske, Luksemburga, Njemačke i Velike Britanije sa srpskim glavnim glumcem, jedan je od njih. Kod nas je igrao a gdje drugdje nego na festivalu (prošlog ljeta u Puli), još hodočasti po svjetskim kinima, a na nekim tržištima već postoji u DVD obliku. Irina Palm je engleska udovica u nešto poznijim godinama, pravo joj je ime Maggie, kućanica je bez prihoda, bez veće imovine, bez relevantna obrazovanja, bez radnog iskustva ali s terminalno bolesnim unukom kojeg šest tisuća funti može spasiti. Lova leži u seksu pod šifrom gloryhole i specifikacijom manualna djelatnost.

Da, živimo u čudnim vremenima i na čudnim prostorima u kojima seksualni Morloci i Eloi žive u nekakvoj divnoj simbiozi u kojoj na površini sve izgleda cvrkutavo bajno, a u pozadini je jednako divno, ali prema drugim mjerilima. Industrija razonode i ugode snažnija je nego ikada, uostalom mi kao stanovnici izrazito turističke države to znamo najbolje – nije li uostalom nedavno javljano kako je najatraktivnije zanimanje na našem krajnjem jugu ni više ni manje maser(ka) iz welness centra (tj. opuštaonice). Poklič Make love, not war ima danas  više smisla nego ikada. Nasilje je s ekrana i platna u dobroj mjeri istisnulo seks, što i ne čudi jer su kondomi, ako se pitaju mjerodavni, i dalje najčešća ulaznica za pakao, a vojna industrija ekonomski zamašnjak najsnažnijih.

Irina Palm je komedija, ali je i drama i s Momačkom večeri može se mjeriti samo po pitanju provokativnosti, sve ostalo posve su druge kategorije premda se u dobroj mjeri film Grabarskog služi istim onim vidljivo nevidljivim forama ne bi li što bolje dočarao ono što nije uputno prikazati. Ispraznost je ono čega jedan film ima, a drugi ne i naravno tu je sijaset otvorenih pitanja koja nakon gledanja Irine ostaju neodgovorena. Napraviti zabavan i istodobno intrigantan i pametan film možda je i najveće umijeće. Glorificirati (kako u Irininom kontekstu ova radnja drugačije zvuči!) Irinu Palm bilo bi pogrešno jer svojih nedostataka svakako ima. Rasplet je pomalo nategnuto sladunjav, Marianne Faithfull ima oscilacija u izvedbi no istodobno rijetki su tako fino intrigantni naslovi i rijetko kada vidimo glumca s Balkana koji se tako dobro snalazi u nebalkanskoj produkciji. Miki Manojlović jednostavno briljira!

Da, uvjetno rečeno politički nekorektni filmovi i dalje se snimaju, samo treba imati sreće pronaći one dobre.

Festivali stižu

Uz sve uspone i padove hrvatskoj filmskoj stvarnosti najviše i najraznolikije pridonose filmski festivali. Da, ima ih kao lokvi poslije pljuska ali s obzirom koliko su posjećeni, dobro organizirani i što nude – malo se zamjerki može pronaći. Posebno to vrijedi za dva festivala koji će obilježiti ove dane. Jedan manje razvikan i drugi, već odavno prava institucija.

Hrvatski festival jednominutnih filmova u Požegi ovoga tjedna ima svoje šesnaesto izdanje i po mnogočemu predstavlja vrh festivalske scene. Razina gostoljubivosti i organizacije malo je gdje tako visoka, a isto se može reći i za suživot festivala i sredine u kojem se održava. U tih nekoliko dana Požega se pretvara u festival i nema sumnje da će tako biti i ove godine. U petak 30. svibnja započinje i završava konkurencija jednominutnog filma koja se sastoji od šezdeset naslova pristiglih iz 26 zemalja. Sat vremena konkurencije – bolje od toga ne može.

Osim jednominutne Požege tu je i kratkometražni animirani Zagreb. Ovogodišnji Animafest na papiru izgleda sjajno. Više od pet stotina naslova na četiri lokacije u samom središtu grada (Europa, Central, Grič i otvoreno kino Gliptoteka otvoreno za ovu priliku), filmovi pet domaćih autora u konkurenciji (Simon Bogojević Narath, Tomislav Findrik, Matija Pisačić, Veljko Popović i Bruno Razum), čak sedam popratnih filmskih programa… Malo gole statistike uopće ne škodi jer Animafest je obrazac kako treba izgledati dobar festival: nakrcan sadržajima, ambiciozan i kvalitetan. Jedna od rijetkih zagrebačkih stvari koja izgleda i predstavlja ono što Zagrepčani u pravilu (a često bez ikakvih temelja) za sebe misle.