Inflacija ljudskosti

Ljudi su ili na dijeti ili nemaju novca za jelo. Ta stara fraza pokriva dio problema o kojemu u svom romanu Elizabeth Costello raspravlja J. M. Coetzee. Tu je problematiku Coetzee već načeo u publicističkoj knjizi Život životinja (AGM, Zagreb, 2004.). Kako je Coetzee našoj publici dobro predstavljen, većina se čitatelja već srela s njegovim djelima koja su prave male fikcionalne enciklopedije u kojima se u praksi izlažu odnosi fikcije i metafikcije, stvarnosti i simulakruma, historijskog i zbiljskog itd. Temu odnosa ljudi prema životinjama odlično je razrađivao Milan Kundera u Nepodnošljivoj lakoći postojanja, postavivši temu identično kao i Coetzee, čiji roman izlazi koju godinu poslije Kunderina: filozofska tradicija od Descartesa naovamo s jedne i vegetarijanizam s druge strane. Prava životinja su, inače, dio šire povijesti borbi za ljudska prava, filantropizma, prava djece, oslobođenja robova, a ovi pisci odbacuju koncepte proizašle iz filozofija Francisa Bacona i Renea Descartesa, prema kojima životinje nemaju dušu. Omiljena im je slika prizor poludjela Nietzschea koji u Torinu grli konja  – po njima on tada odbacuje bezdušnu ljudsku povijest. Poznato je također da je u svom antropološkom romanu Atlantida sličnu interpretaciju pozadine ljubavi prema životinjama izveo Borislav Pekić. Životinje vole ljudi, tj. Atlantiđani, jer su, za razliku od robota  – žive, jednako kao i oni. Elizabeth Costello je, kao i njen tvorac, vegetarijanka, a oboje, baš kao i Kundera, obožavaju Kafku.

Elizabeth Costello je autorica romana u kojemu je glavni lik Molly Bloom iz Joyceova Uliksa, i Coetzee je prikazuje kako šparta svijetom držeći predavanja. Radi se o staroj dami koja širem slušateljstvu izgleda vrlo nepovezano i nervozno, gotovo senilno, no njoj prije da je pun kufer gungule oko nje. Na jednom mjestu kaže kako je prestara da bi lagala, a čini se da je prestara i da bi gubila vrijeme na neprikladan način. No svejedno zapali na krstarenje gdje umjesto plaćene karte treba održati predavanje. Na kraju romana ona u kreativnom smislu zanijemi, što je možda Coetzeeov odgovor na pitanja koja tijekom teksta pokreće njegova junakinja. Osnovno bi pitanje bilo kako ljudskom životu vratiti čvrst temelj. Na to ona očito nema odgovora, ili taj odgovor nije potrebno verbalizirati. Odnos prema obrazovanju kao i prema znanstvenim metodama Coetzee je već više puta ironizirao. Jednom je napisao kako je nevjerojatno smiješno da znanstvenik stavlja miša u labirint i onda o njemu donosi zaključke, iako bi se sam trenutno izgubio  – za razliku od miša  – u prašumama Bornea. Elizabeth Costello na naš razum ne gleda kao na bitak univerzuma, nego kao na “bitak ljudskog mozga”. Paralelno Coetzee prikazuje njen složen odnos prema snahi i sinu, kao i njenu visoku pronicavost prema ljudima općenito: ima odlične senzore za koristoljublje, za prepletene mreže među ljudima, za onaj ničeanski moral dvostrukog dna, i sve je to pomalo davi. 

No ne davi je problem zla, barem ne u tom smislu u kojem su joj bližnji predvidljivi. S time što Coetzee s raspravom kreće od točke koja je bila intrigantna prethodnoj generaciji pisaca. Danilo Kiš je često navodio kako bi bez knjiga smrt djeteta bila besmislena kao smrt životinje u klaonici, da literatura determinira prostor smisla u kojemu se stvari ukazuju kao besmislene. No Costellici je nevjerojatno neukusna ta inflacija ljudske smrti na životinjsku, ovo isticanje da su npr. Židovi u Holokaustu umrli poput životinja. Nasilna smrt je generalno, a ne partikularno zlo, i tiče se svih vrsta. Što se tiče determinacije koju radi literatura, tijekom raspravljanja o zlu i Holokaustu ona se prisjeća antisemitski nastrojena pisca Louisa Ferdinanda Celinea i smatra kako on, iako iznimno direktan pisac, nije zapisivao sve. Nije se spuštao u gudure. Iz jednostavnog razloga što je bio predobar pisac da bi se prepustio takvim opscenostima. Navodi primjer pisca koji je opisao urotu protiv Hitlera te detaljno opisao smaknuća urotnika. Takvi tekstovi inficiraju zlom, i nije potrebno sve zapisati. Higijena plus estetika kao da su osnove postulata koji pokreću staru spisateljicu. Točnije, štite je od dodira s apsolutnim zlom.

Budući da je Coetzee sklon prepletati svoje tekstove s tekstovima drugih autora, evo zanimljive definicije čistog zla kako ju je rabio Schelling, a interpretirao Žižek: apsolutno Zlo mnogo je duhovnije od Dobra, jer Dobro ne pokušava dominirati Prirodom, nego joj dopušta da postoji u svojoj Drugosti. Dijabolično Zlo kontrastira Duh protiv Prirode i priskrbljuje si temelj izvan “prirodnog” okruženja, “podlogu s koje se može suprotstaviti svijetu i krenuti u njegovo osvajanje”. Bahato antropocentrično tumačenje smisla univerzuma Coetzeeovoj junakinji jednostavno nije dovoljno intrigantno, ni dovoljno točno. Partikularni smisao je generalno zlo jer, između ostaloga, ekspanzionistički barata potencijalnim smislovima drugih.

Coetzee je napisao filozofski roman s vrlo teško uočljivim granicama između fakcije i fikcije, i  postavljao je pritom prava pitanja. Što je logično za čovjeka o kojemu je Josif Brodski rekao kako je jedini pisac koji nakon Becketta ima pravo pisati prozu.

Goran Samardžić, Ljudi koje su na krilima donijele guske; Profil, Zagreb, 2007.

Svi koji su čitali Samardžićev autobiografski roman Šumski duh sjećaju se kako je tekao životni put ovog pisca, Sarajlije odraslog u Beogradu, koji se netom prije rata vratio u Sarajevo i tamo sudjelovao u obrani grada, i, kako bi sam rekao, usput pisao. Prvu je knjigu, i to poezije, objavio razmjerno kasno, kada je imao tridesetak godina, i odonda, što je teško za povjerovati, piše sve manje. Ili se barem zalaže za takav odnos prema pisanju. Zapravo, prije da mu smeta razmetanje riječima  – u Šumskom duhu mogla se osjetiti njegova odmjerenost, njegov “muški” stav prema šutnji kao legitimnu dijelu književnog djela. On je danas suvlasnik Buybooka, knjižare i izdavačke kuće sa sjedištem u Sarajevu, a kao i Šumskog duha, i ovu mu knjigu sabranih a očito razasutih proza i poezija objavljuje zagrebački Profil. Kako u post scriptumu jedne od priča u knjizi zapisuje, nije lako pratiti ono što se u Beogradu dogodilo, u Sarajevu zapisalo, a u Zagrebu objavilo, jer se regija u međuvremenu posvadila i raspala. Samardžić uvijek piše kao da piše nekome određenom, kao da uvijek ima točno određenu osobu kao adresata na umu. Takav njegov ispovjedni stav čitatelja lako može nagnati da dodatno zagrije stolicu i prione na posao zagledanja u tuđu intimu. Subjekt njegovih pjesama i proza je muškarac koji se redovito bavi sportom i motrenjem tuđeg očajanja, dok je sam perverzno zdrav. Taj subjekt je umjetnik u začetku, pa bi se na proze objavljene u Ljudima koje su na krilima donijele guske moglo gledati i kao na Samardžićev portret umjetnika u mladosti.

Glavni likovi  – a najčešće su to On i Ona  – zajedno nemaju ni pedeset, još teturaju odrastanjem, čekajući da im se “štucuju” krila, još, dakle, više lamataju negoli lete te veliku špilju, glavno sklonište pronalaze u seksu. Na periferiji njegovih priča paradiraju neka danas poznata imena: Fahrudin Zilkić, Damir Uzunović, Miljenko Jergović, Semezdin Mehmedinović i Dario Džamonja, koji je dobio cijelu jednu priču. Šteta je što hrvatska publika slabo ili nikako poznaje Darija Džamonju  – osim što ima lijepo ime taj je pisac pisao sjajne priče i ostvario nesmjerljiv utjecaj na bosanskohercegovačku književnost, što nije mala stvar jer je ta književnost jedna od jačih u regiji. Inače, kad smo kod Džamonje, u jednoj od svojih priča on opisuje svoj put na Floridu. Džamonja je volio popiti i, čekajući prijatelja koji je trebao svaki čas doći po njega, u nekom se baru zapriča s frajerom kojemu je ime Charles. Charles, rošava lica, supijan, uzvikne: kladio sam se na dvije i pol tisuće konja, jebao sam dvije i pol tisuće žena i popio sam more alkohola. Džamonja je na to dreknuo: jebao sam dvije i pol tisuće konja, pobjeglo mi je dvije i pol tisuće žena, a što sam popio bilo bi teško preplivati. Charles je na to, sa suzama u očima, što od ganuća, što od pića, uzdahnuo: Dario, ti bi trebao biti pisac. Kao, uostalom, i Samardžić, iako se u uvodu ograđuje od takve uloge.

Općenito, radi se o autoru kojemu su uloge mrske, pogotovo kada su tipske u mjeri u kojoj je u nas sve sklono tipiziranju. On tako i na rat gleda prije kao na riznicu iskustva, negoli riznicu trauma. Kod nas danas svaki miš iz svoje mišje rupe u kojoj gricka enciklopedije piše nekog vraga u lako provaljivoj šifri, misleći valjda da time kompenzira hrabrost koje mu uvijek uzmanjka onda kada zagusti, a rezultat obično bude teško čitljiv drek. Jedina šifra za tu vrstu proizvoda je voda, pa bi u nas pisane stvari u ključu na vratima trebale imati dvije nule kao garantirano relevantnu estetsku i orijentacijsku oznaku.

Drugi, prijatelji i znanci, poligon su na kojemu će se testirati zloba  – sjećanje, međutim, kao uostalom i starenje, nije za mlakonje. Samardžić umjesto kašastih proizvoda i lažne erudicije čitatelju nudi mišićavu nemoć i Blitzkrieg usnimke iz potonulih vremena. Znanci su tamo prikazani netom prije brodoloma, neke je Samardžić ulovio i nakon njega, no i dalje u sebi nose kapacitet za oduševljavanje životom. Što je tko od njih jači, to je taj kapacitet kontrapunktiran većom količinom prežvakana jada. Čemerni autor koji se smije dok živi i koji nasmijava dok piše velik dio svog šarma duguje i činjenici da okular kamere nije zaboravljao redovito okretati prema sebi, te onda i tu viđao iste one nakaradne ukrase koji su ga nasmijavali ili sablažnjavali na drugim domorocima, a da o okupljanju oko iste vatre i ne govorimo. No unatoč tom stavljanju jednakosti između sebe i onih o kojima piše  – što je logično u mjeri u kojoj su obje kategorije tek materijal, tek građa od koje se oblikuje ovaj drugi život, Samardžićeva dosad objavljena proza ispovijed je jedinke kojoj nije strano sve što joj se noću šeta gornjim terasama svijesti: ni istospolna ljubav, ni ljubav nasmrt, ni promašena ljubav, ali, bogme, ni napor da se sve što se živi oblikuje na svoj način jer život, jednako kao i riječ, ne dolazi sam od sebe, nego se do njega stiže naporom. Da stvar bude bolja, pri svemu tome ne izvikuje ijuju kao većina naših pisaca koji se ne mogu odlučiti jesu li spominjanjem spolnih organa zapanjeniji oni ili njihova pretpostavljena publika. Stvar nikada nije bila, barem kod pisanja, u seksu ili provokativnosti, nego u tekstualnoj visokogradnji. Autor kod kojega sve, od pisanja do njegova fizičkog sinonima orgazma, zahtijeva uspon prema njoj.