Info i najave

Siniša Nikolić

Svi znamo da su Riječi, jedan od boljih kulturnjačkih časopisa uopće (zamislite iz Siska i još k tomu Matičin), sasvim specifičan primjerak dotične časopisne proizvodnje. Formata omanjeg stećka, skupocjenog papira i stoga poprilične težine on pokazuje kako Riječi, kao i njima pripadajuće riječi, mogu imati značajne dimenzije. Kladio bih se, međutim, da bi starom uredničkom liscu Jendričku godila ova stećkasta prispodoba, jer, eto, vrijednost stećaka traje i danas, bez obzira na njihove dimenzije. Nisam, međutim, siguran, da će, s obzirom na njihovu dostupnost, vrijednost bilo kojeg časopisa u nas biti uopće percipirana, ali to ih ne amnestira od obveze da pokušaju biti user friendly, pa tako i svojim dimenzijama, o čemu većina njih baš ne vodi računa, pa tako, čini se ni ekipa iz Riječi – ali to je, možda, posebna tema i nema izravne veze sa samim sadržajem, ali nije na odmet spomenuti – jer i taj moment ponekad utječe na opseg recepcije. No, da vidimo kojim je to sadržajem ispunjen posljednji broj.

Domaća književnost

Mora se priznati da je broj pred nama jedan od uspjelijih u posljednje vrijeme. Iako Jendričko uglavnom okuplja stalne suradnike, ovaj je put ta skupina proširena značajnim brojem dobrodošlih “padobranaca”, koji su svojim doprinosima značajno obogatili ovaj broj časopisa, dok su stalni suradnici u svom standardno dobrom izdanju.

Broj otvaraju dva, moglo bi se reći, književno-povijesna pokušaja sinteze suvremene hrvatske prozne i pjesničke produkcije. U prvome se Jagna Pogačnik koncentrirala na proznu produkciju hrvatske književnosti nakon 2000., poglavito na roman – od FAK-a naovamo. U tom je tekstu dala lepezu oblika hrvatskog romana u posljednjih sedam godina – konstatirajući značajnu žanrovsku raznovrsnost, koja onemogućuje određivanje bilo kakve dominante. Uočavajući čak 12 tipova romana, plus sasvim novu skupinu mladih autora oko zbornika Nagni se kroz prozor (2006.), ističe neobičnu živost i opiranje hrvatske romaneskne produkcije uklapanju u tradicionalne žanrovske okvire.

Sanja Jukić je pak u personalnom pristupu pokušala dati (kratak) nacrt hrvatske pjesničke scene, od sedamdesetih godina do danas. Autorica upućuje, dakle pogled, gotovo četrdesetak godina unatrag, uočavajući određene poetske modele u sažetom opisu poetike pojedinog autora i njegova dosadašnjeg pjesničkog opusa. Započinjući gotovo od sredine stoljeća (Pavlović, Slamnig, Stošić), preko šezdesetih i sedamdesetih (Maković, Sever, Jendričko, Vladović, Rogić, Stojević, Maleš, Gjerek Lovreković, Dragojević), zatim osamdesetih i kvorumaša (Rem, Čegec, Žagar, Z. Radaković, M. Mićanović, Rešicki, Mraović, Bagić, i posebno zanimljivo – Branimir Johnny Štulić) te devedesetih do danas (M. Kirin, B. Zoko, K. Pandžić, L. Derkač, T. Vuković, D. Šodan, R. Mihaljević, Sorel, T. Bajsić, M. Radmilović, D. Jagić, D. Radić, Prtenjača, R. Vadanjel, Gromača, Glamuzina, A. Zlatar) Sanja Jukić konstatira veliki pluralizam i supostojanje velikog broja poetika i autora raznih generacija koji svi zajedno čine naše suvremeno pjesništvo.

Oba su teksta zanimljivi pokušaji sagledavanja književne produkcije, koncentrirane na suvremenost – ali zbog sažetosti pate od (razumljivog) redukcionizma, i dobra su osnova za neku buduću razradu u eventualnoj knjizi – jer svaka od tih tema zaslužuje knjigu.

Odličan izbor domaće (i tomu slične) proze čine prilozi sedmero autora (Drndić, Valent, J. Cvenić, Derkač, D. Jagić, D. Krstić i gost iz Srbije - D. Gojkov) od kojih je doista teško reći koji je bolji. Sve, međutim, karakterizira sinteza osobnog i (pseudo)dokumentarnog zapisa, kroz koji se mogu prepletati povijesni momenti (Drndić), poetski i filozofski (Valent), dnevnička kronika (Derkač, Jagić, Gojkov), intertekstualnost (Cvenić) itd. Sve tekstove karakterizira sažetost, fragmentarnost, personalizirana ja-forma pripovijedanja, sigurno kretanje unutar zadanog žanra i naravno, zavidna sigurnost u gradnji književnog teksta. Sasvim uspio izbor.

Brutalisti, poezija, eseji...

Nastavak nudi zanimljiv izbor Zorana Roška (tema broja) novije britanske proze, u obliku novog poetičkog pokreta – britanskih brutalista (od nama uglavnom manje poznatih osnivača Adelle Stripe, Tonyja O’Neila i Bena Myersa, do nešto poznatijih H. P. Tinkera i Paula Ewena (čije dvije kratke priče, u srpskom prijevodu, možete čitati i u ovom broju Zareza) itd., ukupno devetero njih. Pripadnici brutalista (ili offbeat generacije) prva je i istovremeno stilski neobično heterogena skupina britanskih blogera, povezanih različitim manifestacijama mrežne književnosti. Sve ih ipak povezuje “brutalan”, što će reći beskompromisan odnos prema mainstream-korporacijskim-trendy književnim dominantama te iskren, autentičan, poetološki osviješten pristup književnosti, koji se ne boji manire, postupka, emocija, neposrednog ili nadrealnog iskustva i općenito svega što predstavlja pojam “umjetničke”, prljave, tržišnim zakonima nepripitomljene književnosti. U svakom slučaju značajan doprinos obnovi književnih “utopijskih energija” i nadi da još postoji “prava književnost” ma gdje (ili što) bila.

Blok posvećen poeziji donosi nove pjesničke uratke Miloša Đurđevića, Damira Radića i Tomice Bajsića, koji svi gaje na svoj način zanimljivu poetiku. Darija Žilić predstavlja izvanredno zanimljivu i kod nas nedovoljno poznatu angloameričku pjesnikinju rusko-židovskog podrijetla Denise Levertov (rođ. 1923.), a tu su i četiri eseja o pjesničkom stvaralaštvu Ivana Rogića Nehajeva (Anna Ruttar, Nikola Petković, M. Mićanović, Miloš Đurđević) dok Krystyna Pieniążek-Marković piše o poeziji Tatjane Gromače. Uz već ustaljenu dobrodošlu tekuću recenzentsku rubriku Miloša Đurđevića (obrađene su posljednje zbirke Bagića, Dorte Jagić, Petra Opačića, Bojana Živkovića, Marija Kovača i Saške Rojc) iz ovoga smo bloka doznali da se u Poljskoj još prati hrvatska književnost, i da je poljska tradicionalno jaka kroatistika i dalje u tijeku sa zbivanjima u našoj književnosti (prilozi Poljakinja Anne Ruttar i Krystyne Pieniążek-Marković).

Od esejistike ističu se tekstovi Jadranke Pintarić (o Ferićevoj prozi i simulakrima u književnosti) a filozofiju zastupa uvijek nadahnuti Žarko Paić, s tekstom Pregorijevanje povijesti. Kritika je upotpunjena različitim prilozima Darije Žilić, Vlaste Markasović, Damira Radića i Igora Gajina, kojim se prati raznolika tekuća produkcija naslova u nas danas (od pjesništva Petre Brnardić do Mircea Eliadea ili Slavka Goldsteina, Bogdana Radice ili Aharona Appelfelda). Treba reći da su kritike izrazito polemične i studiozne, gotovo mali eseji, što u svekolikoj medijskoj oskudici prostora za ozbiljnu književnu kritiku, zapravo, puno znači.

Drame, likovni prilozi...

Dio posvećen drami donosi dvije cjelovite drame – Berliner Exorcismus Daniela Načinovića i Ljubav, u drugoj polovici 20. stoljeća glasovite Ruskinje Ljudmile Petruševske. Dok je prva krležijanski (iz faze Legendi) intoniran nadrealni panoptikum sudara europske povijesti i osobnih sudbina, druga je satirično-ironična drama teatra apsurda ruske svakodnevice.

Treba također napomenuti da je cijeli broj prožet likovnim prilozima Kniferovih meandara (uz kritičku objekciju Ivice Župana) kao i likovnih uradaka suvremenog hrvatskog slikara Davora Vrankića (Osječanina, rođena 1965., nastanjenog u Parizu), uz predstavljanje u popratnom tekstu Darija Grgića. Ako svi sve znamo o Kniferu (inače također rođenom Osječaninu), stvaralaštvo sada već zrelog Vrankića pravo je otkriće (zamislite nadrealni figurativni svijet Boscha i/ili Dalija upakiran u voluminoznu čistoću jednog Eschera, mislim tu negdje, otprilike).

Kao što možemo vidjeti, posljednji broj Riječi doista je ne samo voluminozan nego i sadržajan. Iako djeluje fragmentirano – u ovom je broju uspješno raznovrstan i u svakom svom fragmentu cjelovit. Uz uravnotežen odnos poezije, proze i drame, književne teorije i prakse, kritike i izvornih književnih tekstova, filozofije i esejistike, svatko dobronamjerno zainteresiran naći će u njemu ne samo ponešto, nego i poprilično toga za pročitati. Pa ako niste preopterećeni prtljagom, bilo duhovnom bilo materijalnom, a k tomu ste i malo ojači, slobodno ponesite ovaj naš literarni stećak na godišnji, nećete požaliti. Uostalom, kad i ako ga na moru pročitate, osigurana vam je zaštita od sunca: pravi mali-veliki kulturno umjetnički multipraktik.