21.4.2005.

Nikša Domuzin  

Inkartavanje

tema broja

Provalija u kojoj zli eho divlje ujeda i nestaje, kao umirujuća crta kardiograma, što spaja uortačene operatere i nacionalne neprijatelje u nadziranju života, a erozija maskirana tišinom zatrpava Izmrcvarene i odgađa epilog prepuštajući dugoj sjeni prošlosti hladnu svetost kostiju, kalcij svih neuspjeha.  Heraldička sreća fluktuira, a Izbezumljeni misle neke misli, protegnute geometrijskim svojstvima njihovih gospodara. Namireni, generalski vijore zazivajući epicentre ponosa i slave u blagoslovljenom zalogu švercerske odlučnosti. Dobronamjernost je troma pratiteljica života i kolapsirala je u ustima nezasitnih, odriješujući ih povezanosti sa svojim radnjama, kao kapara loših aroma.

Tu metafizika ždere godine. Svakome fali najmanje trećina života, izgubljena u čekanju da nešto prođe, prestane ili započne. Godine su manje bitne nego stoljeća; ona su važna i dovoljno davna, oslobođena od protuslovlja. Oni koji zavladaju unište to što im prethodi, prikazujući se pokretačem i skrbnikom konačno ovlaštenih razdaljina. Otac nacije ili najveći sin, kao ozbiljenje nevidljivog u vidljivome, maćehinski ujedinjuje smisao postojanja, i oštri ga. Strategija pristajanja vođena je očekivanjem nagrade, ideologija je tek naknadna aproksimacija, strašilo za one kojih bude manje. Zločinom nad njima se dokazuje kvaliteta uvjerenja  i kontinuitet misli. Najžešći ispiru svoje prijašnje zablude i daju intonaciju čitavom orkestru. Logorski vedro. Nažalost kažnjavanjem zločinaca ne nestaje proces     REPLAY

(I vi ovdje možete imati reklamu)

I tako, bespolno prijanjajući, nad leđima, masovno organizirano tržište kapitalizma.    E tu smo popušili...

Naučiti kalkulirati u vlastitom dugoročnom interesu, prihvatiti  mehanizme primjene određenog niza općih načela i zakona, navika stvaranja kompromisa i demokratsko ponašanje u sporovima – to su stvari iz knjiga i odnose se na svemirce. Koristeći stanje izazvanog ratnog sukoba, uz producirani kompleks nedovoljne pravovjernosti i razne oblike zastrašivanja, uključujući likvidacije, stvorena je atmosfera da se bez ozbiljnog otpora opljačka društvena imovina, usmjeravaju tokovi novca i zaposlenička struktura. Time je dugoročno umanjen razvojni potencijal prostora, i od mene napravljena budala. Izostanak reakcije razlikuje slobodne od neslobodnih, i dijagnosticira ozbiljan poremećaj koji ne dopušta nastajanje objektivnog svijeta predmeta i događaja, na koji se spoznajući i djelujući  može odnositi subjekt, u svim sferama uspravnog života, pa i u ekonomiji. Višak moći i manjak snage, sudbina je cijelog Balkana i uskoro će, kako moj kolega Bombardelli voli reći, biti asimilirani od naroda  s više civilizacijske ljestvice, kao radna snaga u uslužnim djelatnostima. Ukoliko jakim argumentima ne zadobijemo dobre pozicije kod pregovora oko ulaska u EU... Ali, činjenica je da ne postoje komparativne prednosti koje bi nam osigurale bolju poziciju od čekanja da se vidi što sa nama. 

Zatim je usljedila stanka. Čudotvorni čarobnjače... hoćete li mi nešto reći o mojoj budućnosti?  Što? oh čarobnjak... da, uđite samo!  Budućnost? deset dolara... plaća se unaprijed! 

Umnažanje ljudskog blejanja logična je posljedica krivog korištenja govora. Tražiti autonoman model svjeta u tom horizontu je putokaz za ludnicu, pretjeravanje ignoranta ozbiljnih puteva realizacije. Biti korisnik je temeljna kategorija oko koje se šire krugovi uključivanja u veliku obitelj oduševljenih. Može li Marica odoljet Revlonu? Naravno da ne može! A kako će. Hoće li se ostvarit kao čovjek? Hoće, jer će dovesti u ravnotežu objektivnost općevažećeg i bezuvjetnost vlastitog temelja, i to kroz komunikaciju koja je osnov ljudskog bića i čiji doseg nitko ne zna. Pokreti koje obavlja njen palac dok ispisuje poruke na mobitelu podražavaju mozak i integriraju više procese novih selekcija. I inače, inteziviranjem simbiotskog partnerstva sa tehnikom ostvaruju se nove konstrukcije prostora čije ad hoc konceptualizacije nije umjesno zanemariti. Elektronska interferencija opredmećuje duh kao nešto funkcionalno i stvara povezane hodnike organizirane nesvijesti gdje zajedno participiraju u istoj konfiguraciji svojstva, odnosi i fizička forma. Kao u psihoanalizi   iznose se  na površinu potisnute dubine i predikatne vrijednosti nervnog sistema u kojima se zrcali slika diskontinuiranog razvoja nelinearne kauzalnosti. Odmak ostvaren od nekonzistentnog pojedinca ka totaliziranoj depersonalizaciji slika je neorganskog oubličenja modusa inteligencije; nekontroliranog efekta ljudskih akcija. Taj nas način kultiviranja uvodi u nove konzekvence mišljenja i potrebu da se opravda materija iskustva i analiziraju njihovi subjektivni uvjeti. Razvojem detekcijskih uređaja i metodom aksiomatske probabilistike deducirat će se nužne akcije koje su vodile nadarene pojedince i uspješne događaje u procesiranju stvarnosti. Takvim znanjem barataju kompozitori, oni se bave organizacijom nizova koji su nesvodljivi na slijed i čija logika harmonizira vrijeme kombinacijom tišine i uha. Gravitacijske intrige multiformacija (to nas je upropastilo!)  oduzele su mogućnost utemeljenja znanosti koja bi se ozbiljno bavila komparativnom teorijom glazbe i koja bi mogla pokazat jedan od putova razrješenja antinomija epohalnog stanja duha. Regulativni uvjeti koje bi takvo znanje razriješilo pomoglo bi Marici da zajedno sa Ivicom lakše nađe sponzora i sa 30 000 kuna organizira koncert u HNK Split.  Ovako se mnogostruko povezani balast, sumnjive optičke gustoće, zadržava na površini i ima tendenciju smradnog isparenja, uz istu mutež. Kakve posljedice proizlaze iz tako organiziranog stanja stvari? Velike interferometrijske antene bilježe izostanak varijabli  koje se podrazumijevaju uz inventar. Aktivnost je prebačena  na održavanje uz pomoć administritativnih tehnologija izvedenih iz političke participacije. Ograničenost tih dometa razbija moralni kontinuum i mijenja agregatna stanja smisla, puštajući nebitnim stvarima kohezivnu inicijativu. Programski nabujak matunima na mamute za kazalište uz prugu, kao da nema toliko perja i katrana kojim bi njihova nesreća dobila lik taxiste, a ne konduktera. Dva penzionera: dokle će nam ovaj klokan kidat karte. Znaš li vic o čistom Muji i Hasi? To je kantovski vic. Suvremenost je veliko neisplakano osušeno govno koje dohranjuje mušice i stvara zalihe pejsaža. Parada aditiva nepostojeće kontrole budućnosti psihološke zajednice koja čezne za transcedencijom neurotransmitera. Suradniku Zareza milija je Bjork od Ante Gotovine, ne i islandski lišaj od rodne razlike. Ali ‘zalud prijeti ponor pakla s početka teksta, dok je mudrog diskursa. Odkašlji svog vegeterijanca, Safari.

Herbie Hancock, Enzo Bettiza. Dekorativna misao sponzoriranih manekena (u klinču duha) i njuškajući žargon u glavu uvućene zagrebačke magle nije deva i neće se provući kroz ušicu igle, a zašto?  Jer je samozadovoljna. Ziheraška vokacija nanara, osluškujući prakse slobode, istisne iz sebe toliko bale koliko je njena kućica uronjena u normativna očekivanja okoline.  Hladnokrvno servirani hiperbarički sklad međusobnog netrebanja podgrijava nominalni brujet namjenjen porculanskim intelektualcima. Nestajanje je aktivna tvar u glavama onih koji su odrastali u vrijeme dok su na televiziji bili Franjo Tuđman, Ivica Račan i takvi. Količina budalaština pretvorenih u jake stavove izvršila je nad tim mladim nositeljima imagea pomak ka kozmološkom oktogonu: Kulturna revolucija, Hezbollah, Gibonni. Uzaludna defektna dijakronija rasteže identitet sumnjive elastičnosti i navlaći metafizički kondom koji je paravan za slabu pokretljivost spermija, jer repići mašu u ništa. Gadi mi se, neću više. Hajduk živi vječno. Smrt fašizmu. Daj pare.