Inovativno, suptilno, neobično

Katkada se stvari, poput gnoja, zgušnjavaju. Oni pomalo neobični, takozvani svakodnevni i naizgled spori procesi, kojima se približavamo, nazovimo to: životu-sve-dok-ne-umremo, odjednom se ubrzaju i ispadnu iz takta. To se ne može objasniti, kaže dugogodišnja ljubavnica nezaposlenom dimnjačaru na jednom mjestu u romanu Dan za danom, nakon čega se uda za nekoga koga je poznavala tek nekoliko tjedana, a on zapali četiri krovna zabata i jedan kiosk. Citat bi, istodobno smušen i inteligentan, mogao funkcionirati kao dostojan opis proze mađarsko-njemačke spisateljice Terézije More (1971.) koja je ovim romanom 2004. označila preokret u svojoj karijeri (dotad je pisala scenarije i kratke priče i prevodila s mađarskog na njemački) i senzaciju na njemačkoj književnoj sceni. (Dobila je za njega nagrade Kunstpreis Berlin, LiterTourNord, Mara Cassens te nagradu Lajpciškog sajma knjiga za najbolji roman 2005.).

Roman neobičnog lika

Proza Terézije More zgušnjava se (pretjerano bi bilo reći poput gnoja) na nešto više od 440 uglavnom spektakularno uspjelih stranica oko junaka (ili antijunaka?) Abela Neme, dezertera, izbjeglice i genijalca, koji s devetnaest godina, uoči rata, odlazi s Balkana u neimenovani zapadnoeuropski velegrad i ondje, otuđen i tih, pasivno sudjeluje u vlastitoj egzistenciji, družeći se s ljudima s margine i sudjelujući u događajima koji bi nekoga s tanjim živcima stalno tjerali na ispadanje iz takta. Neobjašnjiv, nedokučiv, čudan, Abel Nema vuče se po svijetu otkrivajući tek rudimente identiteta dok s lakoćom svladava čak deset stranih jezika, odlazi na turneju s jazz-boemima, ljubuje s njihovom muzom i pridruženom članicom Kingom, pohađa pučke kuhinje, pušta na volju pedofilskim nagnućima; a na drugom polu svoga sasvim nekonvencionalna društvenog života upoznaje intelektualku Mercedes, ženi se njome zbog papira i podučava ruskom njezina nadarenog sina Omara iz prvoga od tri neuspjela braka.

Dan za danom je roman lika. Roman neobičnog lika. Od svih neobičnih stvari koje se za njega lijepe, najneobičnije su one koje su mu se dogodile u djetinjstvu i koje se, kao i cijela njegova živopisna povijest, otkrivaju u izlomljenim fleševima, izglobljenim strujama svijesti. One se počnu izlijevati nasumično, bez reda, dok sjedi na klupi u parku s beskućnicima ili dok u opskurnom noćnom klubu dočekuje zoru gledajući (bez ikakve emotivne reakcije) parove homoseksualaca kako opće u separeima. Tako je događaj koji ga je obilježio i od kojega je na svoj život počeo gledati kao na puki, bezvrijedan ostatak – njegova maturalna zabava. Umjesto da je provede na pijanki u restoranu s drugim gimnazijalcima, proveo ju je klateći se rodnim mjestom s najboljim prijateljem Ilijom, vjerskim fanatikom. Izjavljuje mu ljubav. Biva odbijen. Razočaranje je golemo. Pokošen, ogorčen, odlučuje napustiti roditeljski dom i poći u potragu za ocem koji ga je napustio, njega i majku, i otisnuo se jednog jutra u svijet, bez najave i pozdrava. Njegova je potraga za ocem puna simbola i bajkovitih koincidencija. Otac je – mađarski Ciganin i svirač balalajke – imao dvanaest ljubavnica prije nego ga je začeo. Abel Nema s majkom posjećuje svih dvanaest žena, koje su u međuvremenu tužno ocvale, no ne uspijevaju ga pronaći ni kod jedne. Tek kad Abel nakon mladenačkog ljubavnog fijaska ode k Bori – prvoj očevoj ljubavi – doznaje da ga je baš ona bila udomila po nestanku. Odluči privremeno udomiti i Abela, no prve noći ga umalo ubije, zaboravivši ugasiti plin. Nakon što je jedva preživio trodnevnu komu, u bolnici otkriva kako ga je tragedija promijenila na nekoliko razina: izgubio je osjetilo okusa a stekao zapanjujuću sposobnost učenja jezika. Tu moć iskoristi na najbolji način kad mu u novoj domovini majčin poznanik Tibor prokrči put do akademskog obrazovanja, stipendije i doktorata iz komparativne lingvistike.

Nepotrebno otkrivanje

Negdje pred kraj turbulentne moderne epopeje - koja se usprkos retardirajućoj sintaktičkoj iscjepkanosti čita brzo (čak halapljivo) – Abel ustvrđuje da ga iznadprosječno prate sreća i/ili nesreća i pita se: “Može li se jednom čovjeku toliko toga dogoditi? Pa makar u deset godina? Nekim ljudima ne događa se ništa. Nekima je cilj upravo to”. Zanimljivo, u obilju događaja koji se opisuju u romanu, Abel Nema je uglavnom tek pasivan sudionik – a čak i onda kad nešto odluči, kad napravi iskorak prema rezolutnoj akciji, ne zna se što je ishodište tome iskoraku, koja mu je motivacija, ni što se zbiva u glavi junaka. Posvemašnji izostanak Abelove introspekcije, dakle činjenica da je čitatelju u ovome romanu lika, kakvim smo ga odredili, uskraćen sam lik, njegova srž i bit, nije nešto što iritira. Naprotiv, roman lika funkcionira i bez junaka samoga, moglo bi se reći. Iako bi njegova začudna sklonost verbalnom (i po svemu sudeći emotivnom ) sustezanju ispočetka mogla smetati, brzo se navikne na nju – toliko da, kad se Abel na kraju romana pod utjecajem psihodelične droge razbrblja o sebi i u deliriju otkrije sve nepoznanice, sve što ga je u prve tri četvrtine romana činilo zavodljivo smušenim, duboko tajanstvenim, šarmantnim likom – da čitatelj to očitovanje doživi kao razočaravajući višak, nepotrebno otkrivanje.

Otkrivanje se odvija na čak šezdeset umarajućih stranica, na kojima se proteže Abelov obračun s njima, ponovni susret s osobama koje su ga, izravno ili posredno, traumatizirale. U nadrealnom putovanju samim sobom, protagonist susreće odbjeglog oca, sve njegove ljubavnice, majku koju je ostavio u ratom pogođenoj zemlji i koju nije vidio cijelo desetljeće, pokojnu baku koja je nezajažljivom strašću, iz petnih žila proklinjala muškarce (neka mu oči, neka mu srce), Iliju kojega je, ispostavilo se, jedinoga zaista volio. Terézia Mora je s tih šezdeset stranica pokvarila stvar. Narušila je dinamiku teksta, koji se dotad zahuktavao kroz brzo smjenjivanje pomno odmjerenih fragmenata Abelova života. Bilo bi bolje da se, kao njezin junak ispočetka, čuvala izdašnog verbaliziranja i da je svladala poriv da objasni.

Ono što ovaj roman čini više nego vrijednim čitanja, svih su superlativa vrijedne autoričine suptilne a efektne stilske inovacije. Uzmimo za primjer ovaj odlomak, nasumično odabran a ilustrativan: “Idućem je jednostavno bilo dosadno, čovjek mojih godina, izgriženi, mali brčići, vozikao se naokolo samo kako bi ga mogao pokupiti. Govorio je jedva razumljivim dijalektom, osim toga jedan drugome nisu imali mnogo reći. Idući put naletio je na taksisticu, okruglu, plavokosu ženu koja ga je nakon završetka smjene odvezla sa sobom izvan grada, radije živim na selu. A vi? Odakle dolazite? Ne, mislim, prije toga. Uopće nemate akcent”.

Jedinstven stil

Ovakve nagle i iznenađujuće promjene pripovjedačkih perspektiva unutar jednog odlomka ili unutar iste rečenice, od početka kazuju da je posrijedi proza koja se ne čita s pola mozga. Treba biti koncentriran, osobito na početku, da se glas poveže s pripovjedačem, fokalizatorom, likom. Ispočetka, čitanje je kao dešifriranje: skokovi iz nenametljivog, sveznajućeg trećeg lica u (ponegdje) agresivno prvo lice jednine, zbunjuju čitatelja. Perspektive se udvajaju, ne zna se tko govori, što je pokrenulo asocijativni niz, što je čemu prethodilo, što je čemu posljedica. Kaos je sveprožimajući na prvih desetak stranica, ali onda, vrlo brzo, sve sjedne na svoje mjesto i čitanje postane uživanje. Uživanje je tim veće što je vidljivo da je i autorica uživala pišući ovaj roman, suvereno gradeći pipave poetske odlomke i akcijom nabijene dijelove, prožimajući sve jedinstvenim metaforama i zabavnim poredbama. Terézia Mora je od postmodernizma, koji dopušta sve, uzela samo najbolje. Ako nam je stalo do paralela, mogli bismo ih povlačiti od ovoga romana prema Hamsunu, Hrabalu, Beckettu, Sartreu, možda i prema Houellebecqu i Toni Morrison... Ustvari su njegov jezik i stil jedinstveni.

Dok Abelova pojava zrači sustegnutošću i mračnjaštvom, galerija sporednih likova daje romanu prozračnost. Baka-mrgud, prolupala majka koja pati za putovanjima i muzejima, manično depresivna brkata pijandura Kinga, histerično blagoglagoljivi siromašni student i religiozni imigrant Konstantin, zlostavljani Rom pubertetlija i delikvent Danko, Abelov čudesno inteligentni posinak, jednooki mulat Omar, drogama sklon sveučilišni profesor... Svi su ti likovi stripovski grubo ocrtani, okarakterizirani kroz nekoliko prevladavajućih, blago grotesknih osobina; neponovljivi u svojoj bizarnosti, oni su karikature koje volimo.

“Reci mi što čitaš i reći ću ti tko si, to stoji. Ali, bolje bih te upoznao da mi kažeš što si pročitao dvaput”, rekao je jednom nobelovac François Mauriac. Dan za danom je knjiga koja zaslužuje da bude pročitana dvaput i da, kao pravi klasik, oblikuje intimni krajobraz modernog čitatelja.