Uz predstavu Balada voćnjaka Ingri Midgard Fiksdal, izvedenu u okviru festivala Limit Live Art u beogradskom Domu omladine
Beogradska festivalska scena izvedbenih umjetnosti dugo se vremena kreće već utabanim stazama. Nekoliko postojećih festivalskih programa, prije svih Bitef kao presjek novih teatarskih tendencija, već odavno zaslužuju propitivanje, kako koncepta tako i značaja koji ostavljaju iza sebe. Dakle, beogradska scena oslanja se na svoj središnji festival Bitef iako često festivalski koncept bitefovske selekcije ne uzima u obzir manje, rekli bismo “inovativne” produkcije svjetskog teatra. Tu uočljivu prazninu između svjetskih institucionalnih kazališta koja po pravilu gostuju na Bitefu i onih manjih, izvaninstitucionalnih projekata koji nedvojbeno zaslužuju pozornost, a ostaju nepoznati ovdašnjoj publici, upotpunio je novi festival izvedbenih umjetnosti Limit Live Art u organizaciji beogradskog Doma omladine. Koncepcijski ovogodišnji festival pod znak pitanja stavlja pojam inovativnog u kazalištu smatrajući da ne postoji ultimativni arbitar kada je u pitanju selekcija predstava. Drugim riječima, ovogodišnji Limit Live Art festival postavlja pitanje, s naznakom da je na tako što nemoguće odgovoriti, što je to inovativno u teatru danas i kako se spomenuti pojam može definirati u sklopu izvedbenih umjetnosti. Ono što je glavna pozitivna odlika koncepta ovoga festivala jest upravo spomenuto propitivanje pojma inovativnog u umjetnosti, ali i pružanje uvida u višestruke mogućnosti čitanja izvedenog u “inovativnoj” scenskoj praksi, odnosno tematiziranje izvedbe, kako piše Schechner, koja ne pokušava zacijeliti prijelome, već ih još više otvara za daljnja istraživanja.
Eksperimentalna izvedba zaokupljena mitologijom Među predstavama izvedenim u okviru Limit festivala izdvojila se plesna instalacija Ingri Midgard Fiksdal, norveške koreografkinje i plesačice, i to kao najprovokativnija izvedba za propitivanje spomenute reference “inovativnog” u umjetnosti. Fiksdal izvedbu predstave Balada voćnjaka zasniva na nekoliko eksperimentalnih osnova te tako, nadalje, svoj koncept razrađuje kroz kombinaciju plesa, koncertnog slušanja i izvedbenog “rušenja” prostora. Predstava Balada voćnjaka, nastala u koprodukciji norveškog BIT – Teatergarasjen i Black box teater, istražuje eksperimentalnu izvedbu u teatru danas, njezine karakteristike i načine reprezentacije, na temelju mitoloških tema odnosa prirode i čovjeka. Prisutnost prirode, kao čiste i neukaljene prostornosti, istaknuta je scenski razornom glazbom autorice i izvođačice Ingvild Langgård čiji se zvuci kreću od raskošnih, emotivnih melodija do mračnih i mučnih zvukova koji deprimiraju prostor.
Prostornost je dakle omeđena glazbom, kao središnjom točkom izvedbe, zatim i igrom izvođačice Ingri Midgard Fiksdal. Glazba predstavi daje posebno incentivan i ferventan ton, razorno je sredstvo manifestacije raskoraka između prirode i čovjeka, neutemeljenih pretpostavki o kraju svijeta i nebrizi za svijet koji se odvija pred našim očima. Glazba se izvodi uživo, autorica svira i pjeva, mračnije tonove izvodi u mrklom mraku ili zatamnjenom prostoru. Vokal je snažan, znakovit, prisutan kao esencijalni dio predstave i ekstatičan pokretač izvedbe. To posebice dolazi do izražaja u prvom dijelu predstave, u početnim minutama mrklog mraka uz glazbenu prisutnost.
Takav način reprezentacije postavlja dva ključna pitanja. Prvo, može li se glazba u izvedbenim umjetnostima promatrati zasebno u odnosu na izvedeno? Može li ona imati samostalan umjetnički razvoj izvan kazališne scene? Drugo, kako glazba utječe na izvedbu? Je li glazbena podloga središnja osnova za stvaranje scenskog djela?
Igra u surovom svijetu stalne izloženosti Drugi važan čimbenik predstave Balada voćnjaka jest plesačica Fiksdal u čijoj se izvedbi nazire jaka, osobna potreba da se prkosi suvremenom svijetu stalne izloženosti. Igra plesačice donosi grube, neuhvatljive pokrete, grčevito traganje za smislom uz stalnu potrebu da se svaki plesni segment završi grubom, fizički zahtjevnom igrom. Takav snažan izraz, uz glazbu, ima efekt prodornog rušenja prostora, izlaska iz gledališta i prikaza rijetko viđene scenske konstrukcije u teatru. Dakle, ovim se dodatno istražuje eksperimentalna razina ovoga projekta, predstavljena kao instalacija u koju su uključene brojne reference osobnog.
To osobno važan je čimbenik, što je uočljivo već nakon prvih scenskih trenutaka izvedbe, plesne i glazbene konstrukcije, i predstavlja referencu na upotrebu šireg društvenog konteksta u razradi osobne preokupacije. Stoga, predstava nije samo primamljiva kao jedan izvedbeni eksperiment propitivanja ‘inovativnosti’ u umjetnosti, već je dodatno poticajna kao jedan od mogućih načina konstruiranja kazališnog čina kroz koji će se provesti određena stvarnosna relevantnost.
Vizualni identitet izvedbe karakterizira velika svilena plahta na sredini scene, a koja tijekom izvedbe postaje instrument ideje te je njezina svrha razrađena do detalja u završnici predstave kada se plahta polako gužva, prizemljuje i pokriva plesačicu. Svilena pokrivka postaje dio izvedbe te se ispod nje nazire plesna točka razornih pokreta, privlačna i prodorna i pored toga što je skrivena ispod blještavila šarene svile. Tim postupkom predstava ulazi u polje društvene izloženosti, kroz pokret koji se gubi u masi individualnosti, skriven iza nekreativnog kolektiviteta, ali ipak dovoljno jak da se buni, da proizvede akciju.
Čovjek bez ideala Plesna izvedba Balada voćnjaka tematizira nekoliko ključnih pitanja vezanih uz suvremenost i sveprisutnu banalizaciju. Ako se jezik protumači kao novi nagovještaj, ili slutnja, kako piše Kiš, onda se ovakvi eksperimentalni projekti u teatru mogu tumačiti kao prilika za izlazak iz konvencionalnih, normiranih scena na kojima čovjek nema ideala, ali do njih ne pokušava niti doći. Inovativno u umjetnosti danas prvenstveno jeste akcija, nagovještaj prodora u besmislenost svijeta, zaokupljenost širim društveno angažiranim djelovanjem. Na tome tragu Gregory Sholette kaže: ‘’Pravo je pitanje kako se umjetnici (a onda i ostali) odupru obveznom ‘kolektivitetu’ ‘nove’ ekonomije, s njezinim istovremenim zahtjevima za blaženstvom na radnom mjestu i ubrzanom produktivnošću u svako doba. Na taj se izazov bez sumnje može odgovoriti ostvarivanjem jedne drugačije vrste kolektiviteta, s njegovim vlastitim užicima i nesigurnošću, slobodama i rizicima. Rođenje ove još neodređene kontraproduktivne prakse možda je već pred nama’.”