Inscenacija glasa

Izložba Vokalno Verbalno istražuje korištenje glasa kao govora i zvuka u umjetnosti, najavljuje njezina autorica Lala Raščić. Izloženi su radovi koji se na različite načine koriste mogućnostima glasa, to jest tematiziraju sposobnost verbalizacije i vokalnost kao fizikalni učinak titranja te jedinstvenost glasa osobe koji je legitimizira u njezinu “ja” statusu poput biometrijskog otiska palca, s podtemama kao što su narativni glas, glas u dijalogu, glas koji opisuje, glas koji dezinformira, glas u distorziji, glas u modulaciji, glas kao glavni instrument. To može biti glas u službi verbalne naracije intimne ispovijesti (Chantal Ackermann, Kristina Leko, Šejla Kamerić), onomatopejsko glasanje (Anri Sala, Tina Gverović), distorzirani glas koji u svojoj modulaciji komunicira atmosferu bizarnog (Kalup Linzey, David Maljković) ili je riječ o tretmanu glasa kao glazbenog instrumenta (Damir Bartol Indoš, Kurt Schwitters). Kao popratni sadržaji predviđene su mini-arhive dječjih bajki na gramofonskim pločama, te političkih govora; forme koje također rabe mogućnosti vokalnog i verbalnog.

Indoš je na otvorenju izložbe izveo vokalni performans, isječak iz predstave Lajka, prvi pas u svemiru, a na izložbenom zatvaranju pjevačica Anna Ghallo izvela je Ursonate Kurta Schwittersa iz 1920-tih, poeziju zvuka, riječi birane s obzirom na njihovu zvučnost i ritam u kompoziciji čije note, mjera i dinamika izvođenja nisu predeterminirane i zato je izvođač sutvorac njegove izvedbene forme, u izravnoj svezi s akustikom prostora u kojemu je izvođena. Tijekom trajanja izložbe u MM Centru prikazan je program We are So Much Better Than This – Performing the Truth/Persuing a Lie, izbor (Marriane Ellenberg) video radova koji “subvertiraju simbiotički odnos teksta, glasa, njegova vlasnika i njihova potencijalnog otjelovljenja”: Tanje Dabo, Sharon Hayes, Mariannea Ellenberg, Oriane Fox, Lale Raščić, Nisi Jacobs, Omera Kriegera, Stevea Reinkea i Samuela Stevensa. I konačno, tijekom trajanja izložbe njezina je autorica u predviđenim terminima vodila posjetitelje kroz izložbu i objašnjavala im razloge njezina nastanka.

Tišina kao rauschenbergovsko “bijelo platno”

Programom Kultura promjene SC uistinu dokazuje da su promjene potrebne i moguće, a interdisciplinarnost i multimedijalnost SC-ovih projekata – uvjetno rečeno izložbenog programa – poželjna. Umjetnica u ulozi kustosice izložbe temeljitom je pripremom, eksplikacijom i odabirom radova otvorila zanimljivu podtemu suvremene umjetnosti, u nas do sada relativno nezastupljenu (kao i primjerice time-based art, ili vremenski determinirana umjetnost). Cageova kompozicija 4’33’’ (kontinuirane tišine, nijema glazba ili rauschenbergovsko “bijelo platno” – 273 sekunde kao ekvivalent temperaturi apsolutne nule) mijenjajući samo poimanje glazbe izvedena (i tišina ima zvuk, pojačan čovjekovim unutarnjim šumovima, zvukom procesa mišljenja te nepredvidivim i nenamjernim zvukovima iz auditorija) 1952., i na Muzičkom bijenalu u Zagrebu 1961., na neki je način “ideološka” preteča ove izložbe tematizirajući upravo nemogućnost tišine, te, nastali u međuvremenu, radovi Dalibora Martinisa, Ivana Ladislava Galete (izvođenje kompozicije na klavijaturi unatrag), Darka Fritza, Ivana Marušića Klifa, Magdalene Pederin – između ostalih. Poput umjetnosti, i zvuk, u smislu njegove čujnosti (pritom možemo govoriti o interaktivnosti, ili subjektivnoj percepciji recipijenta – privatno slušanje u javnom prostoru) podrazumijeva transmisiju, vibriranje elektromagnetnog vala dužine nešto različite, izražene u nm, od one primarnih boja na koje se razlaže vidljiva svjetlost. U prostornoj (donekle walk-in) instalaciji Kristine Leko Kada razmjena teži maksimumu, tada priliježe nuli, koji ima auditivnu i olfaktornu (Duchamp slikare naziva olfaktornim umjetnicima, zaljubljenim u miris boje) dimenziju (miris jorgovana u vazama na stolu, posjetitelji izložbe pozvani su da posjedaju uokrug; simulacija životnog prostora kao dekorativna pratnja raspoloženja), umjetničin glas u beskrajnom ponavljanju, “mantrički”, ponavlja zvučni zapis s njezine telefonske sekretarice, prve neodgovorene pozive njezina tada tek novog znanca a danas supruga Davida. Snimke učinjene prije nekoliko godina uključuju pozdravljanje, predstavljanje, tj. identifikaciju govornika koji zove opet, ponovno bez odgovora, objašnjavajući razlog poziva – privatno je izloženo u javnom prostoru, umjetnica “pokušava generirati bliskost nudeći svoj vokal kao akustično zrcalo onog drugog”. A Family in Brussels Chantal Akerman audio je zapis performansa čitanja teksta na engleskom s “teškim francuskim naglaskom” u Dia Center for the Arts u New Yorku 2001. Glas odaje autoričinu dob, navike pušača i emotivni angažman s obzirom na sadržaj teksta, a verbalizira bolest i smrt oca. Obojeni zvuk Tine Gverović uključuje učinak imerzije u emotivan učinak umjetničina glasa, izgovoreno pritom nije važno na razini značenja, nego visine i boje (ovdje poimane dvosmisleno, i u smislu fizičke obojenosti, ili slike) zvuka glasa.

Odvijanje događaja kroz neodvijanje događaja

David Maljković bavi se interakcijom stvari i njihova konteksta: auditivnih, vizualnih i arhitektonskih elemenata video rada, između zvuka koji je generiran (zvučnicima) i prostora u kojemu je video reproduciran, i između zvuka, prostora slike i gledatelja. Stvarni funkcionalni okoliš i svakodnevna situacija usporavanjem ritma trajanja događaja, odnosno njegovim ne trajanjem, te pažljivijim slušanjem distordiranih rečenica koje zvuče kao small-talk sugovornika ali uistinu ne znače ništa značenjski bitno, dijalog je uistinu ne-narativan, preuzet iz Easy English tečaja stranog jezika na vrpcama ima formu težine govorenja u snovima (snovi misle primarno u slikama), sinkroniziran s video slikom protagonista koji nijemo otvaraju usta. Tradicionalno izolirani čin glazbenog komponiranja (s pojmovnikom strukture, registra i ritma zvuka) ovdje podrazumijeva rekompoziciju svakodnevnice. Sudionici video radnje smješteni su u i oko automobila uveženog u burenovski (Daniel Buren) “prekrojenu” nutrinu talijanskog paviljona Zagrebačkog velesajma, utopističkog mjesta razmjene, nacionalnom koncepcijom paviljona zamišljen kao svojevrsni Minimundus; kotači automobila, pak, imobilizirani su i “zapakirani” (prizivajući Schwitersove Merzbau plošne forme kojima prekraja definirani arhitektonski prostor), sugerirajući trajnu nefukcionalnost objekta, i nepomičnost ljudi (u odgodi življenja “pravog” života, čekanju na ulazak u Europsku uniju 2009. kao što je naraštaj prije Maljkovićeva čekao na završetak posljednjega rata). Video rad KK Queens Survey Kalupa Linzyja tematizira trivijalne dijaloge, groteskno visokih glasova žena prenapregnutih u ulozi ženstvenosti, vođenih telefonom u televizijskim sapunicama (njihova preteča su tzv. filmovi bijelih telefona koje producira Cinecit? 1930-tih), a tu je eskapada u bizarno – kćer koja se udaje i za koju su zabrinute i zbog nje istodobno sretne njezina mama i baka je zapravo drag queen, čime autor ironizira vlastiti seksualni izbor i pomiješanu žensko-mušku ikonografiju u odijevanju i češljanju (cvijet u kosi), te koreografiju pokreta udova i mimike lica. 

Tehnička reproduktibilnost glasa

Zvučna instalacija stvara novo prostorno iskustvo umjesto da ga rekonstruira ili rekonstituira (non-high-fidelity), i zato je uvijek na neki način site-specific. Zvukovi, a na izložbi se autorica koncentrira, ponovimo, gotovo isključivo na ljudski glas, ponuđeni na individualno slušanje u slušalicama su blizu, intimni, obraćaju se jedino nama, ili su emitirani sa zvučnika, daleki, glasni, introvertirani/samodostatni i pojačani zahvaljujući rezonanciji prostora, ovisno o položaju ili visini postava zvučnika (skulpturalni aranžman) ili lokalizaciji zvuka: izložbeni prostor je modificiran zvukom, i obratno – zvuk je usmjeravan i modeliran zvučnim kutijama. Međuprožimanje tekstura zvukova u prostoru ne smeta (znatno), nego stvara novu vrijednost toga prostora, novi zvuk u smislu nove artikulacije prostora: prisjetimo se Janet Cardiff i Georgea Buresa Millera koji na izložbi puštaju filmski soundtrack presnimljen za projiciranja u golemom kinu kako bi se dobio lažni zvukovni dojam prostornosti (rad koji dobiva nagradu ocjenjivačkog suda na Venecijanskom bijenalu 2001.)... Već Shopenhauer uočava da sve umjetnosti teže stanju muzike, u smislu namjere postignuća njezine apstraktne forme. Umjetnost bez statičnih, ili samo statičnih objekata, uključuje okolni prostor i prostornu percepciju u totalni doživljaj umjetničkog djela (da parafraziramo Gesamtkunstwerk, Beuys ga je preradio u “društvenu skulpturu”), postavljajući daljnje pitanje – koji je perceptivni kriterij umjetnosti? Ako, prema mišljenju Dantoa, svijet u kojemu živimo uključuje u sebi rubove Poussinovih slika, ali ne i prostore prikazane na tim slikama, je li zvuk reproduciran iz zvučnika u tom slučaju mimezis ili original, reflektira li ili utjelovljuje? Čujan-komunikativan samo dok je uređaj uključen, i dok opstaje tehnologija nužna za njegovu reprodukciju – “glas” fiksiran mehaničkim/tehničkim putem preobražava se natrag u glas... Instalacija uvijek ima dimenziju teatralnosti, uvijek je inscenacija, poput tijela i glas koji odašilje (tijelo) je transformiran u puku komponentu umjetničkog djela, mobilan je i lako zamjenjiv drugim – kod prenošenja ideje umjetničkog djela s jednog mjesta na drugo...

Klasična definicija čovjeka, prema Aristotelovu mišljenu, nije “živo biće koje ima um” nego “biće koje ima jezik”. Jezika ima samo u zajedništvu govora. Čujem, ali ne razumijem jer ne slušam...