Insomnični monolog

Znamo da logika proizvodnje spektakla “filuje” medijski prostor celebrityjima koji su “poznati po tome što su poznati”, ali prije otprilike dvije godine mogli smo vidjeti i kako izgleda karikaturalno cijepljenje te tautološke perpetuacije na domaću književnu scenu. Skupina mladih i neafirmiranih spisateljica i pisaca objavila je nešto što se zove Manifest eventualizma: nemušti, zbrčkani skup pretencioznih proklamacija koje su, valjda, trebale ocrtati nekakvu poetiku. Kakvu, ostalo je do kraja nepoznato. Stvar je ipak profunkcionirala kao intrigantna “udica” na koju su se brzo uhvatili kulturni pesimisti, reagiravši u stilu: ajde, dobro, cure i dečki možda nemaju jasan “politički program”, ali barem su skužili taktiku, probili se u javnost, a to je za svaku pohvalu, pogotovo danas, kada više nikom nije stalo do kulture… Ime skupine, eventualisti, o čijem je značenju pritom malo tko raspravljao (a i kako bi, kada u njihovu proglasu čovjek ne može naći uporište ni za kakvu suvislu interpretaciju namjere), pokazalo se savršeno odabranim: s eventualizmom se, jednostavno, dogodio događaj koji je događaj samo po to tome što se dogodio. Pure event, čista forma. Na nesreću, druga točka manifesta kaže: “Ne zamaramo se formom, pretpostavljamo joj sadržaj”. Ali, koga briga za dosljednost. Cilj je postignut, reklama je odradila svoje, i eventualisti su, nakon izdavanja zajedničkog zbornika, krenuli u samostalna ukoričenja. Za sada bez većih uspjeha. Ni prvi roman Krune Čudine, jednoga od osnivača skupine, nažalost, neće promijeniti situaciju.

Predvidljiva rješenja

Glavni lik i narator Bdjenja neimenovani je mladić koji s ocem živi u oronuloj kućici ispod željezničkog nadvožnjaka; u samom centru Zagreba, ali kao u nekom getu, njihov je dom okružen rijetkim sirotinjskim potleušicama. Zvukovi vlakova u prolasku kontrapunktirani su pripovjedačevoj pasivnosti: prije tri mjeseca izgubio je posao, nikamo ne ide, vrijeme troši beskrajnim razmišljanjima, razgovorima s prijateljima, uz televiziju ili radio, gin ili votku. Otac mu je teško bolestan; uvjeren da će umrijeti prije idućeg jutra, sin bdije s njim, a nokturalni solilokvij asocijativno razlijeva intimna prisjećanja i refleksije sve do svitanja i (gotovo) do posljednje stranice romana. Taj insomnični monolog tromo meandrira pažljivo ritmiziranim rečenicama iscrtavajući konture jedne marginalne, stagnirajuće egzistencije. Postupno, u priču se uvlače sporedni likovi: djevojka Jona, prijatelji, majka, koja ih je napustila i sada živi s drugim muškarcem... Ugođaj se mijenja, ali najčešće je sveden na sfumato prigušene rezignacije i potisnuta očaja, prošaran rijetkim, stoga i upečatljivim bljescima inače suspendirane emocionalnosti, dok tjelesni užici donose tek privremen, varljiv bijeg: kratke alkoholne euforije gase se u tupilu, vođenje ljubavi tu je samo “guranje kurca u tijelo”. Tjelesnost je gotovo jednoznačno poistovjećena s propašću, bolešću, slabošću i (od)umiranjem: truljenje u prsima i krv koja više ne kola, urušavanje želuca i bore na čelu. Jedini izlaz, donekle, nudi glazba; otac i sin satima uživaju pokraj radija slušajući “klasiku”.

Nedorastao ambiciji

U Bdjenju se, zapravo, ništa bitno, ništa presudno ne događa; tek minimalna napetost koja proizlazi iz neodređeno motivirane pripovjedačeve slutnje očeve smrti “lijepi” čitateljsku pažnju za tekst. Pritom je naročito zanimljivo postavljanje odnosa među likovima: posve atipično, na relaciji otac-sin nema gotovo nikakva antagonizma, ambivalencije osjećaja, rivaliteta. Naprotiv, sin pristaje na svaku sličnost, pa i fizičku, on oca razumije i s njim je sjedinjen u supatništvu; djevojku voli, ali čini se posve pomiren s mogućnošću da bi ga mogla ostaviti; majka je, doduše, otišla, ali nitko tu nikome ništa ne zamjera... Vrlo je hrabra odluka da se okvir postavi ovako “labavo”, bez sukoba i napetosti koje bi radnja trebala razriješiti. Samo, kada je ona već donesena, u romanu sve stoji i pada s vještinom esejiziranja, odabirom začudna rakursa ili intrigantne teme. I tu Bdjenje podbacuje: njegovi društveni komentari na globalnoj razini površni su, neinventivni i prilično pretenciozni, inzistiranje na melankoličnoj refleksiji najčešće rasplinuto u općenitostima i zamorno, a povremene uspjele epizode – vezane uglavnom uz sjenčenje lokalnog konteksta i karakterizaciju očeva lika – donose premalo da konačna ocjena ne bi bila kako je Čudina ipak zadao sebi pretežak zadatak i da nije pripovjedački dorastao ambicioznosti osnovne zamisli.