19.5.2005.

Trpimir Matasović  

Instantizacija glazbenog procesa

Svoj udarni ciklus Svijet glazbe Koncertna je direkcija Zagreb u ovoj sezoni zaključila kao što je i započela: gostovanjem jednog talijanskog orkestra, predvođenog vrlo uglednim dirigentom. Na početku sezone to su bili Nacionalni simfonijski orkestar RAI-a iz Torina pod vodstvom Rafaela Frühbecka de Burgosa, a na kraju Milanski simfonijski orkestar Giuseppe Verdi, predvođen svojim šefom-dirigentom Riccardom Chaillyjem. Poveznice između krajnjih točki tog ciklusa, ali i drugih punktova unutar njega time, međutim, ne prestaju. Jer, dok je s jedne strane neupitno da su se organizatori potrudili u Zagreb dovesti ono što danas na svjetskom glazbenom tržištu visoko kotira, isto je tako razvidno i da to samo po sebi ne garantira uvijek i kvalitetu. Orkestri su, doduše, bili na solidnoj, ili čak vrlo visokoj razini, a dvama spomenutima u tom smislu treba pridodati i ansambl Concerto Köln, Njemačku komornu filharmoniju iz Bremena, Bergensku filharmoniju, a donekle i sastav Academy of Saint Martin in the Fields. No, prave “zvijezde” u svim su tim slučajevima trebali biti dirigenti odnosno umjetnički voditelji. No, dok su, primjerice, Ton Koopman ili Werner Ehrhardt u potpunosti opravdali sva visoka očekivanja, isto bi teško bilo reći za Rafaela Frühbecka de Burgosa, Krzysztofa Pendereckog, Andrewa Littona, Joshuu Bella i Riccarda Chaillyja.

Kombajni i traktori

Ono što im je svima zajedničko – osim Pendereckog, koji kao dirigent nije ni u kom smislu relevantan – jest ono što bismo mogli nazvati instantizacijom glazbenog procesa. Uvijek se tu skupe kvalitetni glazbenici besprijekorne tehničke spreme, sve je uredno posloženo, s mnogo inzistiranja na efektu, ali i bez zadiranja u dublju supstancu pojedinih partitura. Svijet glazbe u tom smislu nije iznevjerio svoje ime – u svijetu u kojem su sve važniji samo brzi uspjeh i zarada imperativi ni glazba nije pošteđena takvih trendova, koji već poprimaju obilježje dominantnog pristupa.

U konkretnom slučaju, gostovanja Milanskog simfonijskog orkestra Giuseppe Verdi također je dobro tržišno proračunato. Orkestar tako ima etiketu pripadnosti gradu koji se smatra jednim o značajnijih svjetskih glazbenih središta, premda je donekle, i to s pravom, u sjeni Scale, njezina orkestra i njezina donedavnog dirigenta Riccarda Mutija. Sam pak Riccardo Chailly iza sebe ima impresivnu profesionalnu biografiju, ali i diskografiju. Pritom je, doduše, više sreće imao sa snimanjem zaboravljenih Rossinijevih, Verdijevih i Puccinijevih djela nego s ciklusom Mahlerovih simfonija. Naime, isti takav ciklus paralelno izdaje i šef-dirigent Berlinske filharmonije Simon Rattle, po svim kriterijima daleko veći umjetnik od Chaillyja. Konačno, tu su i jaki sponzori, među njima i tvrtka zahvaljujući kojoj su u programskom letku osvanule slike kombajna i traktora.

Neka trese, neka udara

Riccardo Chailly je, k tome, odlučio biti jedina zvijezda koncerta, ne uvrstivši niti jedno djelo sa solistom. Umjesto toga, jedna su se za drugom nizale Brahmsova Prva simfonija, Beethovenova uvertira Prometejeva bića i Skrjabinova Poema ekstaze. Pritom je jednoličnom dojmu svakako pridonijela i činjenica da se sve tri skladbe kreću u okvira istoimenih tonaliteta C-dura i c-mola. Treba svakako naglasiti da je Milanski simfonijski orkestar Giuseppe Verdi odličan ansambl, i tim je više šteta da svoje vrijeme i energiju troši na rad s tako osrednjim dirigentom. Jer, Chailly se usredotočuje samo na veliki zvuk, dok je piano u njegovim interpretacijama gotovo nepostojeća kategorija. Osim toga, formalna struktura se niti u jednom djelu nije dala razaznati, premda je odreda riječ o skladbama inače prilično jasne i pregledne strukture. No, to Chaillyju očito uopće nije važno. Važno je samo načelo “neka trese, neka udara”, što je potvrdio dodatak – Ratnički ples iz Respighijeva baleta Belkis, kraljica od Sabe. Usput budi rečeno, taj je stavak svojevremeno, s potpunim pravom, uvršten i u jednu CD-antologiju “najglasnije klasične glazbe”.

No, cilj je organizatora ostvaren. Napravljena je dobra reklama, dvorana je bila odlično popunjena, a publika oduševljena. To što je sve to bilo proizvedeno na način da na jedno uho uđe unutra, a na drugo van, očito je sporedno. Jer, ako su ostvareni brzi uspjeh i zarada, tko smo mi da tu još nešto prigovaramo?