Instinktivni realizam Roberta Bolana

“I  zatim ga nikada više nisam vidio”; ta se fraza sablasno često javlja u djelu pisca Roberta Bolana, rođena u Čileu, koji je umro prije četiri godine u Barceloni, u dobi od pedeset godina. U Bolanovih deset romana i tri zbirke pripovijesti – a svi su dovršeni u posljednjem, zahuktalom desetljeću njegova života – likovi idu kroz život u stanju uznemirene migracije. Oni režu prijateljstva, daju otkaze na poslu, napuštaju unajmljene stanove bez najave, preskaču letove kući, preuzimaju nove identitete, nestaju iz ljubavnih afera, prekidaju veze sa svim znancima, jurcaju u pustinju – jednostavno iščezavaju. Odnosi su, u Bolanovu svijetu, grozničavi ali nestalni – ostavljaju sjećanja prožeta odsjajem osjećaja; njegove pripovijesti često su svjedočanstva ljudi koje ti lutalice ostave za sobom. Nije slučajno da je u Bolanovu najpotresnijem djelu – pobunjenički, proklet pjesnik u srcu tog remek-djela iz 1998, Los detectives salvajes (Divlji detektivi) nazvan Uliks.

Bolano je rođen u Santiagu 1953. (godine u kojoj su umrli Staljin i Dylan Thomas, kao što je napisao u eseju), a njegov je život bio obilježen iskorijenjenošću. Posao njegova oca bio je lutati – bio je vozač kamiona. Majka mu je bila učiteljica. Kad je Bolano bio dijete, on i njegova obitelj putovali su amo-tamo između gradova u Čileu, i onda su se 1968. preselili u Mexico City. Bolano je to doživio kao uzbuđenje – njegov novi dom, poslije se sjećao – “bio je golemo, imaginarno mjesto u kojem su sloboda i metamorfoza bile dnevni događaji”. Do tada je toliko snažno razvio apetit za književnost da je gotovo nadmašio apetit svojega idola, argentinskog pisca Jorgea Luisa Borgesa. Kao i Borges, i Bolano je čitao sve – od ezoterične poezije do petparačke fikcije. No, za razliku od Borgesa, on je većinu knjiga ukrao.

Bolano, jer je bio disleksičar, nije volio školu i napustio je srednju školu, te se posvetio poeziji. Tijekom kasnih šezdesetih, česti su bili veliki prosvjedi na ulicama Mexico Cityja i Bolano je uživao u političkom vrenju. Postao je trockist i otputovao u El Salvador, gdje se sprijateljio s pjesnicima-ljevičarima, a oni su, osim bilježnica, nosili i puške.

Ljeti 1973. vratio se u Santiago, s nadom da će se pridružiti ljevičarskoj revoluciji u Čileu, te da će biti izabrana socijalistička vlada. Tog rujna je Augusto Pinochet izveo državni prevrat. Bolano je bio špijun pokreta otpora. No, bio je slab konspirator – zadužen za prenošenje poruka među disidentima, osjećao se jadno uočljivim dok je vozio bicikl praznim ulicama Santiaga. Ali, to ga je iskustvo uzbuđivalo. “Sjećam se dana nakon puča kao bogatih dana, punih energije, punih erotike, noći i dana u kojima se nešto moglo zbiti”, jedanput je napisao. (Njegove fotografije iz tog razdoblja prikazuju zgodnog, ali neuhranjenog hipija – valovita crna kosa bila je nenjegovana, a njegovim profinjenim očima još nisu dominirale naočale koje je počeo nositi u srednjoj dobi.) Ubrzo nakon prevrata, Bolano je zaustavljen na nadzornoj točki na autocesti. Njegov se naglasak promijenio nakon nekoliko godina boravka u inozemstvu, i policija ga je upisala kao “stranog terorista”. Pritvorili su ga osam dana, i možda bi bio ubijen – Pinochetov režim je smaknuo mnogo pisaca-disidenata – da se nije dogodio bizaran preokret, koji više pripada fikciji. Jednog dana, zatvorski se čuvar došetao do Bolana i pitao ga: “Zar me se ne sjećaš? Ja sam tvoj prijatelj”. Njih su dvojica kratko pohađali istu srednju školu i nakon toga Bolano je odmah pušten. Nakon još četiri mjeseca u Čileu – vrtloga “crnog humora, prijateljstva… i smrtne opasnosti” – Bolano je shvatio da je napisao samo jednu pjesmu i da nije bila dobra.

Književna gerila

Vratio se u Mexico 1974. U kafeu u ulici Bucareli, na lijevoj obali Mexico Cityja, Bolano je upoznao Maria Santiaga, drskog, inteligentnog pjesnika indijanskog podrijetla. Njih su dvojica, s još desetak prijatelja, osnovali skupinu književne gerile koju je Bolano krstio “infrarealisti”. Estetika te skupine – poslije je rekao Bolano – bila je francuski nadrealizam “pomiješan s dadaizmom u meksičkom stilu”. Oni su izdavali ikonoklastične časopise i provocirali na sve načine – primjerice izvikivali su svoje stihove kada se čitala poezija njihovih “neprijatelja”, latinskoameričkog kulturnog establišmenta, točnije Octavia Paza, pjesnika koji je postao prvi meksički pjesnik dobitnik Nobelove nagrade. Druga istaknuta meksička spisateljica, Carmen Boullosa, govorila je o svojem “strahu”, prije negoli bi prišla govornici – bojala se da će možda iz publike izviriti infrarealisti: “Oni su bili noćna mora književnoga svijeta”.

Bolanov bijes kada je riječ o književnom mainstreamu – duboko proživljen i na granici s djetinjastošću – trajao je čak i kad je njegovo djelo postalo kanonsko. “Na zboru pisaca u Sevilli, u Španjolskoj, šest tjedana prije Bolanove smrti, on je proglašen najutjecajnijim južnoameričkim piscem svoje generacije.” No, ozloglašen je u zemljama španjolskoga govornog područja, jer je izjavio da magični realizam “zaudara”. On se rugao Gabrielu Garciji Marquezu kao čovjeku “strašno zadovoljnom time što je prisan s tolikim predsjednicima i nadbiskupima”, Isabel Allende je nazvao “skribomankom” čiji “se književni pokušaji kreću od kiča do patetike”. (Allendeova je u intervjuu 2003., za Bolana rekla da je “iznimno neugodan čovjek”, te dodala da “vas smrt ne čini boljom osobom”.) Bolanova neposlušnost ponekad je bila poza – baš kao i njegov odabir da bude fotografiran u crnoj kožnoj jakni, ozbiljno uvlačeći dim cigarete – ali njegovi samoopisani “nezvani napadi” imali su ljekovite učinke. On je pomogao latinskoameričkoj književnosti da se oslobodi lažnih imitacija magičnog realizma, što su slijedile nakon globalne pobjede Marqueza romanom Sto godina samoće godine 1967. i ponovo je uspostavio primat takvih kozmopolitskih eksperimentatora kao što su Borges i Julio Cortazar. (Za Bolana, Cortazarov hiroviti roman Školice bio je Početak i Kraj, upravo zato što nema ni početka ni kraja.) Naravno, bilo je i računice iza takva stajališta. Postojao je jedan latinskoamerički romanopisac koji je svojom pohlepnom knjiškošću i formalnom pameću bio očit nasljednik modernističke tradicije: Roberto Bolano.

Grubi momci koji citiraju Queneaua

Bolanova fikcija je, velikim dijelom, ironično mitologiziranje vlastite povijesti, a roman Los detectives salvajes najbliži je onome što južnomerički pisci zovu “bolanovskom legendom”. Taj je roman vrveći kolaž, poput Manhattan Transfera, u kojemu je više od pedeset pripovjedača, ali prvih stotinu stranica uporišni je jedan bujan glas – glas Juana Garcije Madera, sedamnaestogodišnjega meksičkog siročića, koji godine 1975. napušta studij u Mexico Cityju zbog skupine pjesnika odmetnika, poznatih kao “instinktivni realisti”.

Maderovo pripovijedanje dolazi u obliku izrezanih, kinetičkih dnevničkih unosa: “depresivan cijeli dan, ali pišem i čitam kao parni stroj”; “čitam mrtve meksičke pjesnike, moje buduće kolege”. Od Rimbauda svijet stiha nije izgledao tako kriminalno zavodnički. Maderov ulazak u pjesnički underground nalikuje na vrtoglavu inicijaciju mafijaša Raya Liotte, žutokljunca u filmu Dobri momci. Instinktivni realisti ne kradu samo po trgovinama (Madero se hvali da je u njegovoj sobi počela rasti mala knjižnica nastala od krađa i posjeta knjižarama); oni osnivaju časopis, Lee Harvey Oswald, krijumčareći marihuanu Acapulco Gold. Ipak, svrha te tajne aktivnosti nije mogla biti čišća. “Mi se svi slažemo da se meksička poezija mora preobraziti”, kaže Madero.

Instinktivne realiste predvodi Uliks Lima, svadljiv Meksikanac kojega drugi opisuju kao “tempiranu bombu” te Arturo Belano, tvrdi čileanski izbjeglica koji je kratko bio zatvoren u doba Pinochetova režima. Oni doslovce provaljuju u Maderov svijet, prekidajući antiseptičnu radionicu poezije koju on pohađa. (S Maderom i Belanom, Bolano, ljubitelj književnih šala, uspio je dvije verzije sebe ugurati u isti roman). Lima nastoji pridobiti profesora i vadi neke “prljave, zgužvane papire iz džepa svoje jakne”, čitajući ono što Madero zove “najboljom pjesmom koju sam ikad čuo”. Madero, ohrabren, sipa uvrede; nakon toga, Lima i Belano vide ga u “jezovitom” baru u ulici Bucareli, gdje konobarice izgledaju kao krtice, a često “popuše” piscima koji obećavaju za određenu cijenu (“Željela bih da napišeš pjesmu za mene”). Madero mafijašku metaforu čini eksplicitnom: “Brinuo sam se da su Belano i Lima bili toliko zaposleni razgovarajući sa svakim freakom koji bi došao do našeg stola da su potpuno zaboravili na mene, ali kako je dan počeo svitati, pozvali su me da se pridružim bandi. Nisu rekli skupini ili pokretu, nego su rekli – bandi. To mi se svidjelo”. Tu postoji element parodije: Bolano cijeni to što je nešto smiješno u vezi s grubim momcima koji citiraju Raymonda Queneaua. Ipak, kalemeći trope gangsterskih filmova na svijet poezije, Bolano hvata taj razbojnički duh koji prožima svaki avangardni pokret.

Potraga za nestalom djevojkom

Iako dnevnici oblikuju vrstu Bildungsromana, Bolano nikad ne predstavlja Maderove stihove, kao, recimo James Joyce sa Stephenom Dedalusom u Portretu umjetnika u mladosti. Izostanak je smislen: Bolano se želi usredotočiti na umjetnost života. Maderovi dnevnički zapisi imaju improviziranu ljepotu sirova entuzijazma, posebice kad govore o njegovu razularenom seksualnom životu. Madero gubi djevičanstvo s Marijom Font – divljom pjesnikinjom s rukama “kao pandžama sokola”. O jednoj partnerici piše: “Ona se izvijala kao da ju je duh škakljao po leđima. Svršio sam tri puta. Kasnije smo izišli i kupali se u kiši koja se prelijevala preko zvjezdanih bunara”. O drugoj je zapisao: “Imala je okus po cigaretama i skupoj hrani. Ja sam imao okus po cigaretama i jeftinoj hrani. Ali obje te hrane bile su jako dobre”. U Bolanovu djelu, vitalnost je poezija.

Kako Madero ulazi u unutrašnji krug instinktivnog realizma, otkriva da taj pokret ima tajnu povijest. Lima i Belano posudili su ime skupine od podjednako beskompromisnih pjesnika iz dvadesetih godina 20. stoljeća; jedna članica, Cesarea Tinajero, osobito ih fascinira. Njezinim stihovima jako su se divili sunarodnjaci, ali ne mogu se naći u knjižnicama. Ona je, čini se, nestala prije nekoliko desetljeća u pustinji Sonori, sjeverno od grada. Lima i Belano misle da je možda još živa. Baš kao što japanski romanopisac Haruki Murakami strukturira svoje snovite pripovijesti oko potrage za nestalom djevojkom, tako i Bolanova fikcija ponavlja potjeru, s “crnim” prizvukom, za nestalom spisateljicom. Za Bolana, čiji su protagonisti obično pjesnici, detektivski zaplet dodaje privlačnost njegovim pričama koje bi inače djelovale kao da su teško opterećene književnim pitanjima. Tehnika podsjeća na Borgesa, čiji proročki ficcionesi obiluju detektivima.

Maderovo razuzdano veselje u Mexico Cityju završava kao što često završavaju Bolanove priče – iznenada. Kuća u kojoj su se pjesnici sastali u prigodi Nove godine, pod opsadom je. Naoružani makro i njegov pristaša parkiraju u Camaru, zahtijevajući da se vrati Lupe, prostitutka – i prijateljica Marije Font – koja je bila odgovorna da se prestala baviti prostitucijom. Pjesnici odlučuju sve riješiti tako što odlaze s parkirališta u prijateljevu automobilu; oni odlaze u pustinju Sonoru u potrazi za Cesareom Tinajero. U prvom poglavlju zadnjeg nadnevka, Madero pokazuje vrtoglav slijed događaja vrijedan akcijskog filma: “Vidio sam dvojicu razbijača kako izlaze iz Camara i prilaze mi… Vidio sam da me Lupe gledala iz automobila i da je otvarala vrata. Shvatio sam da sam oduvijek želio otići. Ušao sam i prije nego što sam zatvorio vrata Uliks je pritisnuo gas”. Pjesnici s pedalom po metalu: Vruum! Romanopisci su udarali po visokom i niskom zajedno cijelo stoljeće, ali Bolano je to učinio snagom super-zabijača.

Nešto se strašno dogodilo u pustinji Sonori

Dok je živio u Meksiku, Bolano je objavio dvije zbirke pjesama, ali ga je 1977. neuspjela romansa potjerala u inozemstvo. “Da sam ostao u Meksiku, bio bih se objesio”, rekao je. Infrarealisti su bez njega venuli. Proveo je godinu dana putujući Francuskom, Španjolskom i sjevernom Afrikom i nakratko se smirio u Barceloni, gdje je sudjelovao u “velikoj seksualnoj eksploziji” koja je potresala Španjolsku nakon smrti generala Franca. Zabrinut zbog toga što su ga čari grada odvlačile od poezije, on je krenuo na dugo, kružno putovanje po Sredozemlju, a radio je apsurdno različite poslove – bio je berač grožđa, lučki radnik, nadzornik u kampovima, vlasnik trgovine suvenirima… U slobodno vrijeme pisao je sočne, sentimentalne pjesme o meksičkim prijateljima. Negdje u to doba tiskao je posjetnicu na kojoj se identificirao kao “Roberto Bolano, pjesnik i vagabund-lutalica”. Njegova lutanja kaznila su njegovo tijelo – poslije se šalio da je iza sebe ostavio tragove zuba, kao što su Ivica i Marica ostavili mrvice kruha. Nije mu nimalo pomagalo to što je postao ovisan o heroinu.

Drugi dio njegovih Los detectives salvajes melankolični je pogled na Bolanovo nomadsko razdoblje. Bolano, koji je odrezao Maderovu naglavce postavljenu pripovijest – jer potjera za Cesareom Tinajero nije se nastavila tijekom te četiri stotine stranica – dovodi radnju do mrtve točke. U stilu Faulknerova maglovitog oratorija Dok sam ležao umirući, on uvodi dezorijentirajući spektar novih pripovjedača: pedesetak svjedoka, od Sjedinjenih Američkih Država preko Austrije do Izraela, a oni izvješćuju o lutanjima Lime i Belana od 1975. (Razlog njihova progonstva je tajna: nešto se strašno, čini se, dogodilo u pustinji Sonori.) Ti opisi, ispred kojih je novinarski datum, nalikuju na produžene intervjue – a čitaju se kao da pročešljavate nemontirani snimljeni materijal za dokumentarac. S toliko perspektiva koje se preklapaju, portreti Lime i Belana imaju kubističku dvosmislenost. Jesu li instinktivni realisti gorljivi vizionari ili drogirani krivovjerci? Ovisi o tome tko govori. Nakon što je bio uronjen u um ministranta, kao što je Maderov, čitatelja može iznenaditi prosudba bivše Belanove djevojke: “Cijela ta stvar, instinktivni realizam… bila je šepirenje gluhe ptice na mjesečini, nešto u biti jeftino i besmisleno”. O Belanu kaže: “Duboko unutra taj tip je bio bezveznjak”. To je vražja igra koju je igrao s alter egom; Bolano je svoj roman mogao nazvati Autoportret u pedeset i tri konveksna zrcala.

Vjetrovi šezdesetosme

U međuvremenu, on nastanjuje divlji spektar pripovjednih glasova: pompoznoga galicijskog odvjetnika koji Belana zove “trećerazrednim Julienom Sorelom”, drske bjelkinje koja za jednog instinktivnog realista kaže da je “stari gad koji liže hemoroide”. Jedna od najuvjerljivijih govornica je Auxilio Lacouture, brbljava Urugvajka koja počinje sljedećom izjavom: “Ja sam majka meksičke poezije. Znam sve pjesnike i svi pjesnici znaju mene”. Lacouturova, koja poznaje Belana od adolescentske dobi, daje u romanu najdetaljniji opis njegova zatočeništva u čileanskom zatvoru. Prema njezinu stajalištu svi njegovi pokušaji protiv Pinochetova režima bili su plemeniti, ali su ga pokvarili; kad se vratio u Meksiko, kao čisti radikal svisoka je gledao na stare prijatelje – “kao da je Dante koji se upravo vratio iz pakla”.

Dobivamo i čudnu usporednu priču o njezinim djelima. Kao Belano, koji se “spotaknuo” pri ulasku u protupinoćetovski pokret, i Lacouturova je, nepažnjom, bila u zamci povijesti. Godine 1968. Državno autonomno sveučilište u Mexico Cityju – gdje je radila različite poslove – preuzela je policija pokušavajući smiriti nerede. Ignorirajući naredbe dane megafonom da se sveučilišni kampus evakuira, Lacouturova se nekoliko dana prestrašena skrivala u kupaonici. Ona svoja djela predstavlja kao hrabar prosvjed: “Podignula sam stopala kao Renoirova balerina, moje je donje rublje visjelo oko mojih mršavih gležnjeva… I znala sam što trebam činiti. Znala sam da se moram oduprijeti. Tako da sam sjela na popločani pod ženske kupaonice i pod zadnjim zrakama svjetla pročitala sam još tri pjesme Pedra Garfiasa i onda sam zatvorila knjigu, sklopila oči i rekla sebi: Auxilio Lacouture, stanovnice Urugvaja, Južnoamerikanko, pjesnikinjo i putnice, ne daj se.”

Taj događaj je proždire i definira njezin život: “Legenda se raširila vjetrovima Mexico Cityja i vjetrovima šezdesetosme, miješajući se s pripovijestima o mrtvima i preživjelima i sad su svi znali da je jedna žena ostala na sveučilištu kad je njegova sloboda bila ugrožena i prekršena”. Njezin monolog naginje ludilu. Da bi svjedočio potpunom slomu Auxilie Lacouture, čitatelj se mora vratiti Amuletu, tankom romanu koji sadržava slično otkrivenje u kupaonici, koji je Bolano napisao 1999. (Više nego jedanput, Bolano je stvorio cijele romane iz epizoda prijašnjih.) Na kraju, istaknuti portret Lacouturove u Amuletu slabiji je od hipnotičkoga odlomka u Los detectives salvajes, koji je obogaćen povezanošću s drugim pričama o političkoj zbrci.

Napuštanje poezije

Najnezaboravniji lik Los detectives salvajes je Uliks Lima. Nakon odlaska iz Meksika, taj nekad neustrašiv pjesnik postaje besciljna “figura iz sjene”, “prokleti robot”; u tom romanu, progonstvo ne nudi mogućnost, nego iscrpljenost. Kad je njegova očajna odiseja završena, Lima – on nije objavio ništa, črčka svoje pjesme na marginama knjiga – vraća se kući. Konačno se suočava licem u lice s prezrenim Octaviom Pazom, koji sjedi do njega na klupi u parku. Konačno neprijatelj u dosegu! Ali, uskoro je ponižen, jer mu postaje jasno da Paz nema pojma tko je on. Lima se pristojno rukuje s njime, a vatra u njemu utrne.

Prema kraju srednjeg dijela, instinktivni realist proklamira: “Potraga za mjestom gdje će živjeti i mjestom u kojem će raditi, zajednička je sudbina cijelog čovječanstva”. Uliks ga nikad ne uspijeva pronaći. A ni čovjek, na temelju kojega je on nastao: kao što Bolano kaže u jednom eseju – njegov stari prijatelj Mario Santiago umro je u “tajanstvenoj” automobilskoj nesreći iste godine kad su objavljeni Los detectives salvajes. “Kad su ambulantna kola pokupila njegovo tijelo”, sjeća se Bolano, “nitko nije znao tko je on i bio je nekoliko dana u mrtvačnici, a da ga nitko nije došao tražiti”. Santiagova jedina zbirka pjesama više se ne izdaje.

Osjećaj kreativne atrofije koji prožima Los detectives salvajes kosio se s Bolanovim životom – njegov književni output se, naime, ubrzavao i produbljivao kako se približavao smrti. Sredinom osamdesetih on se preselio u Blanes, turistički gradić na španjolskoj Costa Bravi. Prestao je uzimati heroin. (Jedan potresan esej opisuje njegovo “skidanje” s droge – dobio je dozu metadona u podne i proveo je ostatak dana ležeći i plačući na klupi). Oženio se Carolinom Lopez, Katalonkom. Godine 1990. dobili su sina Lautara, a kasnije i kćer Alexandru. Očinstvo je promijenilo Bolana. Odlučan da živi kako treba, uglavnom je ostavio poeziju i prebacio se na prozu. U intervjuima nikad nije govorio o gorčini koja je vjerojatno pratila tu odluku, ali tragični zamah Los detectives salvajes upućuje na to da nikad nije oprostio svijetu što ga je natjerao da ostavi svoju prvu ljubav.

Bolano je počeo slati svoje kratke pripovijesti na natječaje koje je podupirala država, i to po cijeloj Španjolskoj – kad bi priča dobila novac, on bi joj promijenio naslov i slao je na drugi natječaj na kojemu bi također pobijedila. (Slični se nestašluci podrobno opisuju u njegovoj crnohumornoj priči Sensina.) U dobi od trideset osam godina, Bolano je doznao da je njegova jetra ozbiljno načeta i počeo je pisati s koncentracijom koja nije popuštala – od 1996. objavljivao je jednu ili više knjiga na godinu. Unatoč sve slabijem zdravlju, mogao je pisati četrdeset i osam sati a da ne kolabira. Njegov je intenzitet bio takav, sjećali su se njegovi prijatelji, da bi nekad propustio liječničke preglede.

Objavljivanje stihova kao strašan vojni spektakl

U usporedbi s bujnim Los detectives salvajes, većina Bolanovih romana impresivno su destilirane izvedbe – sedam ih je ispod dvije stotine stranica. Nocturno de Chile (Noću u Čileu), iz 2000., možda je Bolanov najbolji monolog – čileanski svećenik na smrtnoj postelji pokušava opravdati svoju sramotnu prošlost. Da bi pobjegao od siromašnog podrijetla, otkriva nam on, ušao je u Opus Dei i na kraju je bio kućni učitelj generala Pinocheta. (Postoji jedna mučna scena u kojoj Pinochet tjera svećenika da hvali njegov spisateljski dar: “Ja sam objavio bezbrojne članke u časopisima… o svim temama, ali uvijek, naravno, u vezi s vojnim stvarima”.) Estrella distante (Udaljena zvijezda), iz 1996., bavi se sličnim temama, ali više nadrealno. Ambicioznom čileanskom pjesniku Carlosu Wiederu pada na pamet shema koja će mu omogućiti unaprjeđenje u Pinochetovu režimu. On postaje pilot u čileanskom vojnom zrakoplovstvu i objavljivanje stihova pretvara u strašan vojni spektakl – time što posljednje strofe ispisuje na nebu iznad Anda. Wiederove su pjesme nekoherentne, ali država im plješće jer su to domoljubni amblemi nove čileanske poezije. Književni zločin je, u Bolanovu svijetu, istoznačan političkom, i Wieder je, nužno se pokazuje, ubojica; dva bolja pjesnika od njega postaju žrtve njegove ljubomore i njegova noža. Wieder nestaje u progonstvu nakon Pinochetova pada, i – kao i u Los detectives salvajes – taj nestanak pokreće potragu: pripovjedač, prijatelj ubijenih pjesnika povezuje prikupljene tragove i ulovi Wiedera.

Bolanove prve romane kritičari su hvalili, ali imali su vrlo malo čitatelja; objavljivanje Los detectives salvajes godine 1998. trenutno ga je učinilo slavnim. To je dovelo do iste razine uzbuđenosti u Latinskoj Americi do koje je doveo – tri desetljeća prije – roman Sto godina samoće: Belano je dobio nagradu Gallegos, što je ekvivalent nagradi Booker na španjolskome govornom području. Iako je Bolano govorio da se srami što je toliko poznat, nije mogao odoljeti a da ne prosipa svoja zajedljiva i mačistička stajališta u intervjuima i esejima. (U kasnim devedesetim počeo je pisati kolumnu za španjolske novine. Književnost je, rekao je on, “proizvod čudne kiše krvi, znoja, sjemena i suza”. Kad su ga u meksičkom izdanju Playboya pitali koje su mu omiljene stvari, on je odgovorio da je to “Borgesova književnost” i “vođenje ljubavi”. Rekao je da uglavnom bezveznjaci dobivaju Nobelovu nagradu. Bolano je isticao i svoju hipijevsku prošlost, tvrdeći da je godinama živio na riži. Unatoč iseljeništvu koje se spominje u Los detectives salvajes, on je odbijao ideju da je njegovo djelo “književnost progonstva”. Napisao je: “Za istinskog pisca njegova jedina domovina je knjižara”. I dalje je sebe smatrao u prvom redu pjesnikom: “Manje se crvenim kad ponovo čitam svoje pjesme”.

Oporuka neosvećenom zlu ubojstava

Kako je bio sve bolesniji, radio je pet godina na svojem posljednjem, vrlo ambicioznom djelu 2666, koje sadržava pet zasebnih, ali povezanih pripovijesti. U lipnju 2003. priznao je u jednim španjolskim novinama: “Nisam sposoban za posao kao što je završavanje 2666. Moram ispraviti više od tisuću stranica, što je posao vrijedan rudara iz devetnaestog stoljeća. Zasad ću raditi manje naporan posao. Korigirat ću roman nakon operacije jetra… Treći sam na popisu za presađivanje”. Umro je mjesec dana nakon toga.

U danima prije smrti Bolano je zamolio svojeg urednika da objavi pet dijelova 2666 pojedinačno, kako bi djeci osigurao barem neko nasljedstvo. Nakon konzultacija s Bolanovom suprugom, nakladnik je roman objavio u jednom dijelu. 2666 ima stotine likova, ali je njegov glavni lik u određenom smislu Santa Teresa, grad u pustinji Sonori, gdje siromašni, slabo plaćeni Meksikanci rade u maquiladorasima, tvornicama koje su se razmnožile u razdoblju globalizacije. Santa Teresa oblikovana je prema Ciudad Juarezu u kojem su od godine 1993. trupla više od četiri stotine mladih žena a mnoga su bila osakaćena – nađena u kantama za smeće ili na skrovitim mjestima. (Gotovo nijedan od tih zločina nije riješen). I u romanu se događa paralelno krvoproliće.

Zaplet 2666 je bizantinski – kao varijacija Los detectives salvajes – i ovisi o potrazi za povučenim pruskim romanopiscem koji se, tako vjeruju njegovi obožavatelji, sakrio u pustinji Sonori. Ali, u srži, 2666 je oporuka neosvećenom zlu ubojstava. Četvrti dio – Dio o zločinima – sadržava odvratno sažet opis ubojstava, napisan hladnim tonom forenzičnog izvješća. Ta je litanija zapletena opisima korumpiranih policijskih službenika, od kojih se jedan šali sljedećim riječima: “Žene su kao zakoni, one su stvorene da ih se skrši”. S više od tri stotine stranica, to je možda najtmurnija proza suvremene književnosti.

Sve dobro galopirajući odlazi od nas

U jednoj od nekoliko pjesama koje je Robert Bolano napisao o Mariji Santiago, on govori o “snu tvoje mladosti/ najsmionijem snu od svih”. Treći i posljednji dio Los detectives salvajes – u kojem se Maderovi dnevnici bešavno sklapaju, na Novu godinu 1976. – ima atmosferu sna. Nakon sporog uspona srednjeg dijela, Bolano čitatelja nagrađuje euforičnom navalom pripovijedanja. Lima i Belano opisuju se kao prirodni detektivi: tragovi o prošlosti Cesareje Tinajero otkrivaju se dok se oni motorom voze od jednoga do drugoga prašnjavog puebla. Ljudi se zaljubljuju; potjera rabljenim automobilom završava u bezizlazju. Tehnikolor-slava uvoda knjige obnovljena je. Istodobno postaje vidljiva briljantnost vremenske izmiješanosti u romanu – sada kad čitatelj zna kako će nesretni životi pjesnika postati njihova pustolovina u pustinju Sonori, a to je opterećeno strašnom dirljivošću. Maderovi dnevnici nisu početak nečega – oni su kraj.

Bolano je Los detectives salvajes nazvao “ljubavnim pismom” svojem naraštaju, ali to je više nalik na tužaljku, kroniku raspršena potencijala. Fetišizacija izgubljene mladosti u romanu dodiruje se s romantizmom: prijatelj Cesareji Tinajero kaže: “Kakva sramota da umiremo i starimo i da sve dobro galopirajući odlazi od nas”.

Izvan Maderovih dnevnika postoji jedan opis u Los detectives salvajes koji dokumentira produljenu bujicu strasti. Kasno u drugom dijelu, Bolano se seli u Španjolsku. On postaje toliko razdražen zbog mjesnoga književnog kritičara da mu se pismo uredniku čini nedovoljno – on predlaže dvoboj. Bolano zamoli prijatelja da mu bude sekundant i prijatelj – koji pripovijeda tu priču – postaje sav naelektiriziran. “Osjećao sam se kao da mi je netko zabio injekciju u ruku”, piše prijatelj. “Prvo ubod, a zatim tekućina koja ne ide u moje vene nego u mišiće, ledena tekućina od koje se tresem. Prijedlog mi se činio lud i neopravdan… Ali, pomislio sam da nas život (ili spektar života) stalno izaziva zbog poteza koje nikad nismo povukli, a nekad i zbog onoga što nikad ne bismo pomislili da ćemo učiniti”. Belano i kritičar dobivaju mačeve i slože se da će se naći na dovoljno atmosferičnom mjestu na plaži ispranoj od vjetra, sjeverno od Barcelone. Ali u Bolanovu sve tamnijem svijetu, tragična se putanja ne može lako okrenuti. Igra mačevima koja slijedi “beznadno je smiješna”, glupost ljudi koji “joj pristupaju kao blesava djeca.” Odlučan udarac zadaje autor.

Odlomak o dvoboju ima povišenu tugu Bolanovih najboljih kratkih priča. Kad su Los detectives salvajes objavljeni, Ignacio Echevarria, najistaknutiji španjolski književni kritičar, pohvalio je knjigu kao “vrstu romana koji bi mogao napisati Borges”. Imao je napola pravo. Borges, čiji najdulji prozni rad ima petnaest stranica, vjerojatno bi poštovao način na koji Bolanov roman nastaje iz razgranata stabla priča. Ali, što bi on radio s deliričnim putovanjem cestom, ludim seksom, usputnim očitovanjima muškog ega? Bolano svoje platno ispunjava zbrkanim lorensovskim osjećajima, ali ih smješta u hladno cerebralni okviri. To je stil vrijedan svojega imena – instinktivni realizam.

S engleskoga prevela Irena Matijašević.

Objavljeno u magazinu The New Yorker, 26. ožujka 2007.