i kulturna zbivanja
#440 na kioscima
24.2.2005.
Marko Grdešić
Instrumentalni hip-hop, elektronika i indie-rock
R. J. Krohn, poznatiji pod pseudonimom RJD2, jedan je od rijetke nekolicine glazbenika koji danas na svojim leđima nose žanr “instrumentalnog hip-hopa”, koji, iako zamišljen na heterodoksan način (kakav je to hip-hop ako nema MC-a koji repaju?), danas uživa priličan uspjeh, kako u hip-hop zajednici tako i u širem pop svijetu. Ovog žanra ne bi bilo da nije bilo DJ Shadowa i njegova beskrajno hvaljenog albuma Endtroducing..... (da, nakon naslova ide punih pet točaka) iz 1998. Sastavljen isključivo od sampleova, album je bio hip-hop od prve do posljednje minute, ali – umjesto da jedan MC ili više njih budu zvijezde – sada je to postao sam producent ritmova. Trebalo je proći nekoliko godina da se shvati sva važnost te ideje, da bi onda u kratkom vremenskom razmaku albume izdali i Prefuse 73 (njegov sjajan debi Vocal Studies + Uprock Narratives, koji je, unatoč naslovu, MC-e stavio u podređenu poziciju) i RJD2 sa svojim više groovy i soul debijem Deadringer.
Nastaviti nakon hvaljenog početka velik je izazov, a “problem drugog albuma” izazov je za svaki bend, a pogotovo za pojedinca. RJD2 je odlučio taj problem riješiti na način sličan onome na koji bi to riješio neki dobar rock bend – napisati pjesme najbolje što možeš i odsvirati ih na svojim gitarama. Da, čineći daljnje pomake od hip-hopa, koji naravno i dalje ostaje temelj svega, RJD2 je otkrio električnu gitaru i skriveni talent za pisanje rock pjesama. Tako već u prve dvije pjesme dobivate veliku dozu bombastičnih gitarskih rifova kakvih se ne bi posramili ni Strokesi ni Darkness. Ali RJD2 ne staje na tome, nego na Making days longer sam uzima mikrofon u ruke i upušta se u pjevački eksperiment koji završava začuđujuće dobro. Na ovom mjestu mogla bi se napraviti još jedna usporedba – s Andyjem Turnerom, tj. s Aimom. I njegov je drugi album Hinterland, nakon hvaljenog debija Cold water music, koji je nudio glazbu jasne (uglavnom instrumentalne) hip-hop orijentacije, donio izlete u nekoliko žanrova, a i sam je Turner odlučio zapjevati u jednoj, ne baš uspjeloj pjesmi. Fanovi Aima, koji su ostali razočarani njegovim drugim albumom nakon što su obožavali debi, ne moraju se brinuti nad kvalitetom novog RJD2 materijala. Ne samo da R. J. Krohn bolje pjeva nego i uspješnije žonglira s mnoštvom ideja.
Someone’s second kiss povratak je pak instrumentalnom hip-hopu na najbolji način. Ta će pjesma nedvojbeno postati jedan od klasika tog žanra, a dosad joj može konkurirati samo naslovna pjesma s Aimovog Cold water music. Na početku čujete neobična zvonca i šuštanja vinila da bi zatim uletio sjajan ritam, slide gitara i nekoliko nježnih rhodes zvukova. Pjesma je sjajan primjer dobre downtempo glazbe, a mali vokalni sample diže je na nedostižnu razinu. Iako je sigurno da će se pojaviti na nizu chillout kompilacija (kao što se to dogodilo i Aimu), treba praviti razliku između takve glazbe i beskarakternog i neoriginalnoga glavnog korpusa chillout glazbe.
To all of you upozorava nas da RJD2 doista dolazi iz hip-hop krugova gdje je hvalisanje condicio sine qua non (ovdje možete čuti glas koji pjeva “And especially to all of you pimpin’... and you call yourself pimpin’?”). Clean living donosi povratak sentimentalnosti (“Everything you touch turns right”), ali s ukusom, preko sjajnog hip-hop ritma i funk gitara. Iced Lightning donosi pak sjajan sintesajzerski rif i zanimljivo programirane bubnjeve. Pred kraj nas RJD2 još jedanput podsjeća na rock nit koja povezuje sve pjesme ovog albuma – Through the walls punokrvna je rock pjesma iz sedamdesetih. Čak ima i solažu! No, ne dajte se smesti, RJD2 previše je talentiran da bi mu miješanje žanrova narušilo ravnotežu. Hip-hop čistunci možda neće biti zadovoljni, s obzirom na to da je Since we last spoke u usporedbi s Deadringer velik korak, ne toliko naprijed, koliko u stranu i na više strana. Kao takav, on otvara i razne puteve u budućnost – manje sampleova, više vokala ili nešto treće. R. J. je jedan od rijetkih koji nezavisni hip-hop održava vibrantnim i zanimljivim.
Kolaži buke
Christian Fennesz austrijski je glazbenik koji se unutar elektroničkih glazbenih krugova probio ponajviše zahvaljujući svojem albumu Endless Summer iz godine 2001., u kojem je ne toliko obradio istoimeni album kultnih Beach Boysa, nego na sebi specifičan način razradio istu temu i istodobno dao svoje glazbene komentare o tom sastavu. Taj je album svojevrstan hommage Beach Boysima, hommage koji je samim članovima tog kultnog sastava vrlo vjerojatno potpuno nejasan. Nakon trogodišnje stanke (ako se izuzmu razne kolaboracije), neuobičajeno duge za izvođače u ovom žanru,
Ima u toj tvrdnji i nešto istine. Venice ima više pop trenutaka od mnogih drugih Fenneszovih radova, a treba spomenuti da sadrži i jednu pjesmu s vokalima. Na zabačenom mjestu, kao osma pjesma po redu, nalazi se Transit, kolaboracija s Davidom Sylvianom, pjevačem nekadašneg art-rock benda Japan. Pjesma ukusno pomiruje Fenneszovu digitalnu buke i Sylvianov dubok i jak glas. Delikatnost situacije je očita, s obzirom na to da su oba elementa sama za sebe dovoljna da nose pjesmu. Fennesz ipak uspijeva iznijeti ravnotežu a da ne kompromitira svoj specifični autorski izričaj. Sylvian, pak, u svojim stihovima pridonosi mračnoj i introspektivnoj atmosferi ostatka albuma, iako je, naravno, nemoguće reći koliko se može iz samog sadržaja tih stihova tumačiti i značenje instrumentala. No, s obzirom na to da je to jedina vokalna pjesma na albumu, drugih naznaka o sadržaju pjesama nemamo, osim ako možemo suditi po naslovima kompozicija ili po prekrasnim fotografijama u omotu. Fotografije i dizajn su toliko lijepi da treba reći i ime njihova autora: one su djelo Jona Wozencrofta.
U usporedbi s Endless Summer, Venice je ponešto mračniji, čemu pridonosi i rjeđe jasno pojavljivanje električne gitare kao primarnog Fenneszova instrumenta. Fennesz ovdje na suptilniji način razrađuje svoju fascinaciju bendom My Bloody Valentine, nego na prethodnom albumu. Iako nema izravnih usporedbi sa starim indie bendom, sličnosti su i više nego očite, pogotovo ako se pomnije poslušaju mali instrumentali koje je vođa My Bloody Valentine, Kevin Shields, znao stavljati između pjesama na svojem najvažnijem albumu Loveless. Pri slušanju Venice jasno je posredovana poruka koju je Kevin Shields tako jasno poslao u svijet 1990.: buka može biti melodija i može imati iznimnu emocionalnu snagu. Fennesz tu poruku šalje dalje u svijet svojim digitalnim skladbama koje nude izazovno, ali i nagrađujuće glazbeno iskustvo. Za znalce.
Ubojiti vokal
T
unde Adebimpe, David Andrew Sitek i Kyp Malone čine TV On The Radio, bend koji nas je šokirao i oduševio svojim EP-jem Young Liars, u kojem su se predstavili kao jedan od najsvježijih sastava u posljednje doba. Kritika je diljem svijeta bila složna: tih pet pjesama na tom EP-ju su među najboljim i najoriginalnijim pjesmama u našem svestranom i dezorijentiranom (i nesretno nazvanom) nultom desetljeću. Young Liars kombinirao je indie-rock orijentaciju, uradi-sam repetitivne podloge s fenomenalnim glasom frontmana Tundea Adebimpea. Adebimpe ima glas superheroja i gotovo sve što izađe iz njegovih usta zvuči sjajno, energično, pomalo neurotično, inteligentno, senzualno i neodoljivo. Sada, nakon toliko pohvala i jednako mnogo iščekivanja, TV On The Radio nam dolazi sa svojim dugosvirajućim prvijencem. I dojam je tek polovičan.
Desperate Youth, Bloodthirsty Babes označava pomak u orijentaciji, s obzirom na to da ovdje imamo na djelu pravi indie-rock bend, s gitarama i basovima i svim ostalim što obično ide uz to. Glasu Tundea Adebimpea sada se pridružuje Kyp Malone. Sve to u konačnici oduzima TV On The Radio njihovu prvotnu ubojitu prednost – Adebimpeov vokal. Naravno, on i ovdje dominira, ali mnogo je manje energičan i čini se kao da mu je dosadno. I ovdje dobivamo nekoliko pravih doo-wop trenutaka, ali su mnogo nespretnije izvedeni. Svuda pršte gitarski rifovi, pjesme imaju obične strukture umjesto zanimljivih ideja s prvog EP-ja. Duh cijelog albuma je duh konvencionalnosti. Iako bi za drugi bend ovdje dosegnuta razina bila i više nego dovoljna, TV On The Radio imaju tu nesreću da iza sebe imaju beskrajno inovativan, originalan i zabavan Young Liars.