Eric Homberger  

In memoriam - Intelektualka radikalnog stila

algoritmi u muzeju

Susan Sontag, “Crna dama” američkog intelektualnog života više od četiri desetljeća, umrla je od raka. Bila joj je 71 godina.

Sontag je bila visoka, zgodna, elokventna žena. Uglavnom je živjela u New Yorku nakon rastave od supruga, socijalnog filozofa Philipa Rieffa 1959., gdje je njezina karijera bila izvanredna. Sontag je pripadala malom broju spisateljica i intelektualki koje su predvodile Mary McCarthy, Hannah Arendt i Elizabeth Hardwick, a koje su njujorškom životu dale njegovu blistavost a da nisu postale “njujorške intelektualke”. Sve provincijalizme Pariza, Oxforda ili New Yorka držala je nezanimljivima. Čak je ni Amerika nije uspjela zaokupiti. “Ne volim Ameriku dovoljno da bih željela živjeti bilo gdje drugdje osim na Manhattanu. A ono što volim kod Manhattana jest što je prepun stranaca. Amerika u kojoj živim je Amerika gradova. Ostalo je samo mjesto kroz koje se prolazi.”

Nakon njezine prve zbirke eseja, Against Interpretation, objavljene 1966., slijedila je 1969. Styles Of Radical Will. Under The Sign Of Saturn izašla je 1980. a dugo očekivana Where The Stress Falls 2001. Njezine strasti bile su film (najradije europski), fotografija, europski pisci i filozofi, te estetski proglasi osobite borbenosti.

Unatoč i oštro izrečenom političkom senzibilitetu u osnovi je bila esteta. Ponudila je promjenu smjera američkih kulturnih horizonta. On Style, naslovni esej iz njezine prve zbirke, i Notes On Camp utemeljili su ekonomiju kulture koja je bila moralna, ali ne i moralizatorska i začeo radikalno izmještanje heteroseksualnosti.

Tumačila je upravo gej senzibilitet, i to je oblikovalo njezinu reakciju na vizualne umjetnosti. Bila je to i središnja jezgra njezina emocionalnog života. No, ostala je u osnovi povučena a kada je pisala o sebi, tu je uvijek bio element samodistanciranja. U kulturi koja od svojih velikih, slavnih figura očekuje lako dostupnu intimnost, ona je bila nepristupačna, postojana, pozirajući: kamera ju je volje?a. No, nikada niste mogli tvrditi da poznajete Sontag, ma koliko je New York živio s tračevima o njezinim ljubavima, o bivšim ljubavima, o njezinoj sljedećoj knjizi.

Vješto i lako je mijenjala izbor referencija na filozofe, pjesnike, teoretičare književnosti i autore filmova. Recenzenti su s pravom bili zbunjeni. Iako je opetovano mijenjala mišljenje, to je uvijek radila sa stilom i uvjerenjem. Ako ste željeli raspravljati sa Sontag morali ste ući u njezin rad u smislu da stav, pozicija, imaju smisla kao ?ntervencija. Sontag je osudila Leni Reifenstahl 1975., nakon što je fotograf uložio desetljeća rada na njezinoj rehabilitaciji – a sve je to uništeno hladnom briljantnošću njezine analize očaranosti fašizmom. “Boja je crna”, napisala je u Fascinating Facism, “materijal je koža, zavođenje je ljepota, opravdanje je poštenje, cilj je ekstaza, fantazija je smrt.”

Njezin žestok napad na interpretaciju (“projekt interpretacije uglavnom je reakcionaran”) nosio je želju estete da čitatelji, ili potrošači, umjetnička djela ostave na miru, a ne da ih pokušavaju zamijeniti nečim drugim. To nije bilo stajalište koje bi naišlo na odobravanje među zagovornicima dekonstrukcije, no Sontag je bila ravnodušna prema korporativnoj revnosti Yalea ili Harvarda.

Rođena kao Susan R?senblatt u New Yorku 1933., bila je kći trgovca krznom. Kada je on umro 1938., njezina majka Mildred i sestra Judith (koja je bolovala od astme) otišle su iz New Yorka u potrazi za toplijom klimom. Nastanivši se u Miamiju, a zatim u Tucsonu u Arizoni, stigle su u Los Angeles 1945., kada se Mildred udala za mornaričkog kapetana Nathana Sontaga. Susan nikada nije formalno usvojena, iako je uzela njegovo prezime.

Imala je istinski samotno djetinjstvo i prerano je sazrela. Intimnost nije bila stil obitelji Sontag te je odrasla bez dara za čavrljanje i uz vrlo malo veselja. Poticaja i ohrabrenja intelektualnog života bilo je malo. U srednjoj školi North Hollywood ostala je zapamćena po svom stilu i samopouzdanju.

Sontag je jedan semestar pohađala Berkeley prije nego što je 1949., u dobi od 16 godina, primljena na Sveučilište u Chicagu, gdje je stvorila čvrste veze s profesorima uključujući kritičara Kenetha Burkea i filozofa politike Lea Starussa, intelektualnog oca današnjih neokonzervativaca. Sontag je imala dara za prijateljevanje s utjecajnim muškarcima i intelektualcima. Kasnije, na Harvardu, mentor joj je bio Paul Tillich.

Udala se za mlađeg učitelja sa Sveučilišta u Chicagu, sociologa Philipa Reiffa. Sa 17 godina ušla je na njegovo predavanje o Kafki, zakasnivši. Kada je predavanje završilo pitao ju je kako se zove. Deset dana kasnije su se oženili. Njihov sin David, pisac, rodio se 1952.

Nakon što je diplomirala, s Reiffom se preselila u Boston 1951. U njihovu je braku bilo vatrenih razgovora, ali malo intimnosti. Sontag je magistrirala filozofiju na Harvardu i 1957. dobila stipendiju za jednogodišnji studij na St Anne’s College u Oxfordu. Mrzila je oksfordski seksizam i do Božića se preselila u Pariz, gdje se kretala u zajednici američkih iseljenika okupljenih oko Paris Reviewa. Upoznala je pisca Alfreda Chestera koji ju je upoznao s Robertom Silversom. On joj je osigurao odličan program kada je 1963. počeo izlaziti New York Review of Books.

U Parizu se mnogo trudila uključiti se u francusku kinematografiju, filozofiju i književni život. Vratila se u Ameriku 1958., a kada ju je u zračnoj luci dočekao Reiff i prije nego što su ušli u auto rekla mu je da želi razvod. Preuzevši sina koji je živio s Reiffovim roditeljima, odbila je Reiffove ponude za dječju potporu ili alimentaciju, uselila se u mali stan, prihvatila urednički posao u Commentaryju i mahnito pisala. Samosvjestan prvi roman The Benefactor (1963.) u stilu nouveau romana objavio je Robert Giroux. Roger Strauss, stariji partner u izdavačkoj kući Farrar, Straus & Giroux, bio je njezin zaštitnik, tiskao njezine romane (The Death Kit izašao je 1967.) i bio njezin menadžer. Pozivana je na ugledne zabave i redovito se pojavljivala u vodećim književnim časopisima.

Godine 1965. na simpoziju Partisan Reviewa izjavila je da je “bijela rasa rak ljudske povijesti”. Počelo je razdoblje radikalnog stila, a Sontag – ozbiljna, predivna, kročeći njujorškim intelektualnim životom, bila je njegov najistaknutiji ukras. Ogorčena ulogom SAD-a u Vijetnamu, 1968. je posjetila Hanoj i objavila priču o tom putovanju, Trip to Hanoi.

Početkom sedamdesetih počela je pisati o fotografiji u nizu eseja u New York Review of Books. Bila je zaokupljena problemima interpretiranja slika, prvenstveno estetskim. Što je više proučavala, snažnije su postajale njezine sumnje u to jesu li fotografije prikazale ono što se činilo da iznose: odsječak istine, komadić stvarnosti. Pokazujući golemo samopouzdanje, njezina knjiga On Photography (1977.) nije sadržavala ni jednu fotografiju za primjer ili ilustraciju.

Kasnije se vratila mnogim temama tog djela u Regarding The Pain Of Others (2003.), kraćoj knjizi koju je možda izravnije oblikovao njezin život javne osobe koja brojnoj publici drži predavanja. Mnoge od većine provokativnih argumenata iz On Photography napustila je u kasnijoj knjizi.

Njezine analize jezika bolesti, Illness As Metaphor (1978.) i AIDS And Its Metaphors (1989.), napisane u sjeni dijagnoze metastaziranog tumora dojke, zbog čega je potražila eksperimentalnu terapiju u Parizu, a 1998. dijagnosticiran joj je rijetki oblik raka maternice od čega je umrla.

U svojim radovima o jeziku i bolesti pokušavala je odstraniti drugu kaznu, kaznu krivnje, koju metafore bolesti sadrže.

Njezina karijera autorice romana zaokružena je 1992., kada je objavila Volcano Lover i In America (National Book nagrada 2000.). Oslanjajući se na povijesne izvore, napisani s vrlo malo hrabrosti njezinih prijašnjih romana, približili su je širem čitateljstvu, ali nisu imali provokativnu oštrinu njezinih eseja.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je obavljen u The Guardianu, 29. prosinca 2004.

Oprema teksta redakcijska.