Inteligentan hommage Bollywoodu

Danny Boyle, autor vrsnih ostvarenja poput Trainspotting i 28 dana kasnije, kao i nešto slabije Plaže, ovaj je put nakanio snimiti film koji će se svidjeti najširoj publici i ne samo da je u tome uspio već je u procesu uspio zaraditi nominaciju za Zlatni globus. No to je samo dio uspjeha; Boyle je uzeo najbanalniji mogući okvir – natjecanje Tko želi biti milijunaš – TV-kviz uzbudljiv vjerojatno samo rodbini i bližim prijateljima nesretnika koji se našao preko puta Tarika, a i to tek nakon desetog pitanja, da bi od njega učinio mjesto ushita i razgaljenosti bliskih onima što utiskuju filmovi poput Amelie. Naravno, ništa tog tipa ne ide bez ljubavne priče, a lonac u kojemu će se sve to skupa lijepo zakuhati imaginarij je moderne Indije – od slamova Mumbaia, preko turističke meke Taj Mahala i natrag do nebodera najvećeg indijskog grada, a neće odmoći ni žličica Dickensove romantičarsko-realističke poetike.

Film se otvara dolaskom Jamala Malika (Dev Patel u svojoj prvoj filmskoj ulozi) na hindi verziju Milijunaša. Jamal je, očito zbunjen, sa srcem u petama, bačen na pozornicu preko puta podbadajućeg indijskog Tarika – Prema Kumara – koji će se ispostaviti zlonamjernijim od Danijele iz Posljednje karike. Ispočetka se unezvijerena Jamalova pojava može objasniti tremom zbog nastupanja u emisiji s višemilijunskom gledanošću (ili beskrajnom iritiranošću glazbenom najavom Milijunaša, koja je bolno univerzalna i identična našoj, kao i svi ostali zvučni efekti). Međutim već sljedeća kadar-sekvenca koja će neko vrijeme paralelno pratiti Jamalova prva pariranja Premu, a u kojoj neki debeli policajac dobrano šamara Jamala (formalno, jukstapozicijom naglašavajući Premove verbalne nasrtaje) jasno daje do znanja da se razlog inicijalnog Jamalova ponašanja krije u nečem drugom. Policija vjeruje da je Jamal varao na kvizu jer kako bi inače neobrazovano pseto iz slama poput njega moglo doći do posljednjeg pitanja kad fini ljudi poput profesora i doktora nisu došli ni blizu. Ono što slijedi kroz dobar dio filma Jamalovo je objašnjavanje poznavanja odgovora na zadana pitanja koja u pravilu može zahvaliti traumatičnim iskustvima od djetinjstva nadalje. Iza svakog odgovora leži priča koju će Jamal podijeliti s policijskim inspektorom.

Bolivudske reference

Prvi odgovor ime je zvijezde Bollywooda iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća (izabran čak i za parlamentarca u osamdesetima) – Amitabh Bachchan – nešto što svatko tko je gledao filmove u Indiji naprosto mora znati. No priča iza odgovora nije toliko jednostavna; osim što na formalnoj strani započinje niz implicitnih referenci na Bollywood koje će neuvijeno kulminirati u odjavnoj sekvenci, na narativnoj strani prvi je to slučaj Jamalova razočaranja bratom Salimom. Salim će se kroz tok radnje pokazati kao ključni agent – onaj kojemu Jamal naprosto neće moći parirati. Ništa bitno neće se moći dogoditi bez Salimove intervencije, bilo da Jamala spriječi u nečemu, bilo da mu pomogne ili barem da omogući neku njegovu akciju prešutnim pristankom. Salim je zapravo ključni lik koji omogućuje i onemogućava Jamalu kontakt s njegovom ljubavlju – Latikom (Freida Pinto, također u svojoj prvoj ulozi). Svojim oscilacijama, kojima je lako utvrditi motivaciju, no nemoguće predvidjeti koji će od motiva prevladati – koristoljublje ili privrženost bratu – Salim će redom Jamalu omogućiti poznanstvo s Latikom, predati istu progoniteljima, spasiti je od ovih nekoliko godina kasnije samo da bi joj oduzeo djevičanstvo nekoliko sati kasnije, još jednom je oduzeti Jamalu ponašajući se kao vjeran lakaj svog najnovijeg šefa i naposljetku okrenuti se protiv tog istog kriminalca i omogućiti romantično finale ljubavnicima.

Jamal je kao krajnja suprotnost Salimu zapravo potpuno nesposoban da sam učini išta odlučujuće, barem što se Latike tiče. To pak ne znači da ne pokušava, da nije ustrajan u nastojanjima da je pronađe nakon svih njihovih rastanaka. Upravo ga to i dovodi na Milijunaša; u pokušaju da zauzme mjesto u Latikinoj mašti prijavit će se na televizijski program koji raspiruje njezine snove o bijegu. Makar ga kroz pitanja zapravo vode nevjerojatne okolnosti njegova života (u kojemu su ključni prevrati posljedica Salimovih akcija), Jamal će pri kraju ipak nadmudriti i samog Tarika koji će mu pokvareno pokušati podvaliti pogrešni odgovor. Ovdje će Jamal ipak zavrijediti status protagonista na razinama višim od puke revnosti.

Osjetljivost za pitanja suvremene Indije?

Odgovori na pitanja u kvizu (posebice početni) služe i dočaravanju života u slamu. Posebno je dojmljiva kadar-sekvenca potjere s početka filma (jedna od onih koje neupitno duguju formalnim rješenjima iz 28 dana kasnije, ali ovaj put kao postupak prikladan dječjoj zafrkanciji, a ne paničnu bijegu od zombija) čiji je glavni motiv upravo slam. Djeca trče pored trošnih kućica pokrivenih limom, kroz mase ljudi, preko gomila smeća, između peradi, sakupljača plastičnih boca, zalijeću se u lokalne moćnike i naposljetku za uši budu odvedena u školu. No takav slam, koji je za dijete, čini se, još samo veliko igralište, koji je tek na marginama karakteriziran boljkama društvene zbilje i siromaštva, neće se dugo održati. Zanimljivo, razlog tome bit će religijske prirode – dominantno muslimanski slam naći će se u fokusu divljačke vjerske netrpeljivosti, a jedna od žrtava razularenog nasilja bit će Jamalova i Salimova majka. S druge strane, situacija je to u kojoj će braća sresti Latiku, a Salim prešutno dopustiti da ona postane treći mušketir.

U ovom se trenutku čini kako je sve to malo previše; nije li pozadini slama bila dovoljna da se stvori srcedrapateljska priča postupnim uvođenjem socijalnih motiva? Čemu umorstvo majke i još pritom iz potpuno neočekivanog razloga? Kao da se Boyle htio praviti pametan insistirajući na tome kako je osjetljiv spram niza tema suvremene Indije, a jedna od ključnih zasigurno uključuje odnos muslimana i hindusa. Na prvi pogled čini se kao da je sve to skupa prevelik zalogaj za jedan film, ali ukoliko se Boyleov rad shvati kao nešto što nema pretenzije na predstavljanje sveukupne indijske zbilje, već mu je osnovno organizacijsko načelo iskorištavanje popularne percepcije Indije, tada nemamo posla s prepotentnim “epskim” pokušajem, nego s inteligentnom kritikom trivijalne slike Indije.

Ta slika zasigurno uključuje slamove metropola, pakistansko-indijski sukob u srži religijske naravi, Taj Mahal, djevojke s crvenim točkama na čelima, gužve, kriket, Bollywood… Sve je to Boyle fino zamijesio u namjerno najtrivijalni od svih okvira, TV-kviz koji uniformno prelazi kulturne granice i u nepromijenjenu obliku može egzistirati bilo gdje. Jedine varijacije koje su dopustive pa i poželjne u pravilu su kulturno specifična pitanja koja se bave indijskom poezijom, filmom, religijom… Dakle, Milijunaš potpuno odražava formu filma. Formalno i narativno govoreći, okvir je već viđen – zapadnjačka produkcija sa zapletom u maniri Dickensa. Siromašan dječak zaljubljuje se u isto tako siromašnu djevojčicu, koju uzdržava bogati mecena, dječak gaji emocije spram nje kroz čitav narativ, a sve to, dakako, na pozadini kriminalnog miljea kojim mecena ordinira. Što se sadržaja tiče – kao i pitanja – on je specifično indijskog štiha.

Krasno koreografirano finale

Dodatna implicitna sugestija da se ovaj film ne zabrinjava pitanjem koja bi forma retrospekcije najbolje odgovarala realističnom prikazu života lika i društvene zbilje u podlozi isprva je ponešto razočaravajuće poklapanje toka Jamalova života s pitanjima na koja treba odgovoriti. U najmanju je ruku pomalo čudno što redoslijed pitanja bez iznimke odgovara vremenskom slijedu događaja u Jamalovu životu koji su osigurali odgovore na ta pitanja. No svrha toga i jest da se odviknemo od očekivanja nekog hiperrealističnog postupka, prepustimo klasičnom postupku linearnog opisa razvoja lika (koji su ionako preuzeli trivijalni oblici poput sapunica) i spremimo za velike događaje u životu glavnoga lika.

Ono što je najveći Boyleov podvig na razini gradacije filma jest uspjeh da svakodnevni, neuzbudljivi format kviza opterećen predobro poznatom glazbenom pozadinom i nezanimljivim voditeljevim intervencijama pretvori u krasno koreografirano finale u kojemu je, da ne otkrijem previše, odgovoriti na milijunsko pitanje najmanja od briga. Sam završetak točka je na i, sugestija i jasan dokaz da se ovdje radi o filmu kojemu je svrha zabaviti, ali i filmu koji je svjestan trivijalnih formi najčešće upotrebljavanih s istom namjerom te im se ne srami pribjeći zato što im je sposoban pridati dodatnu vrijednost. Odjavna plesna kadar-sekvenca kao da je pobjegla iz bolivudskog spektakla, a konačni je hommage Bollywoodu u nikada ostvarenu poljupcu – film završava tik pred dodir Jamalovih i Latikinih usana, u trenutku čega postaje jasno da čitav film nije prekršeno bolivudsko pravilo neprikazivanja ljubljenja.