Intenzivna interpersonalna razmjena

Dvobroj časopisa Up&Underground 11/12 2007/2008. deblji je i ambiciozniji od ijednog izdanja do sada (svako je dvostruko deblje od prethodnog, uz istodobno zadržavanje čitateljeve pažnje do kraja), karakterističnog četvrtastog formata i dvobojnog tiska – ovaj bismo broj mogli nazvati (travnato) zelenim.

Tradicionalno je na naslovnici portretna – krupni plan lica, kontakt izbliza – fotografija centralne osobnosti broja, u ovom slučaju Ivane Keser na fotografiji Daga Oršića. Dominacija teksta i strogo kontroliran prijelom Damira Bralića “razbijen” je koncepcijom časopisa – svaki prilog otvara portretna fotografija autora (Oršića ili Vladimira Peteka, uz arhivske); napokon su tekstopisci dobili lica, tretirani su kao “celebrities” (slično tomu nastoji se u posljednje vrijeme u tisku na kioscima stvoriti ozračje slave oko umjetnika suvremene umjetnosti u nas; Ivan Kožarić dobiva status svojevrsnog hrvatskog Damiena Hirsta: prisjetimo se nedavnog događaja s trima vatrogasnim kolima koja su iz njegova zagrebačkog stana spašavali “zabludjelu” ptičicu).

Filmovi mediteranskog pogleda na svijet

Uvodni tekst Dore Baras bavi se “tehnološkom ekstenzijom ljudskog tijela”, fotoaparatom (što biva “okidan” poput puške); naslovljen je opisno: Fotografija: mogućnosti za svjedočenje na putu od ambivalentnosti do šizofrenije, s podnaslovom “’Odrađivanje prošlosti.’ Mogućnosti za fotografiju?” Tekst započinje konstatacijom kako 60 godina nakon holokausta svjedočimo trendu različitih diskurzivnih rekonstrukcija neizlječive povijesne traume, kao i institucionalizacije sjećanja izgradnjom memorijalnih muzeja holokausta u Jeruzalemu, Washingtonu i Berlinu (dodali bismo i jasenovački primjer). Slijede Romantični spisi Waltera Benjamina, s uvodnim tekstom Leonarda Kovačevića koji polazi od teze da je romantika – izvor svakog otpora, strogo, prema Schilleru, razdvajajući romantiku i sentimentalnost: jer dok je sentimentalnost, pri tome je Schiller ponajprije mislio na sentimentalnu poeziju, vječno oplakivanje onoga izgubljenoga, nepovratnoga, romantika je nešto posve suprotno: zamišljanje novog svijeta zbog nezadovoljstva sadašnjim. Zanimljiva je izdvojena, uz njegov neodržan govor školskoj mladeži, Benjaminova konstatacija: “Svako pretvaranje stvaralačkog duha u radni, koje posvuda vidimo na djelu, sveučilište je ščepalo i izoliralo od neslužbeničkog, duhovnog života. Bolno jasan simptom toga kastinski je prijezir spram državi stranih, često neprijateljskih učenjaka i umjetnika”. Tomislav Brčić, na temelju istraživanja koje je proveo za svoj diplomski rad, piše o fenomenu i kulturi kinoklubova šezdesetih godina i utjecaju Novih tendencija na festival GEFF. Autori kao Ivan Martinac, Mihovil Pansini, Dušan Makavejev ili Tomislav Gotovac povezali su svojim stvaralaštvom eksperimentalnu kinematografiju i početak videoumjetnosti u regiji. Brčić naglašava vrijednost amaterizma kao triggera za domaći eksperimentalni film, amaterizma u međuvremenu marginaliziranog, što opet dopušta kinoamaterima da realiziraju svoje ideje do kraja, bez zadrške i cenzure, pa i do ekstremne subverzivnosti spram prošle ideologije. O GEFF-u nadalje Brčić piše na temelju razgovora s dr. Mihovilom Pansinijem: “Što se manje teoretizira, što se manje mistificira i ide na jednostavnost, to se više približavamo istini”; slijedi tekst o Tomislavu Gotovcu ili Antoniju Laueru (Antoniju Gotovcu Laueru), na temelju razgovora s umjetnikom i s Petrom Blagojevićem koji kaže: “Da bi se shvatilo Tomislava Gotovca treba poznavati povijest umjetnosti. Gotovac je uvijek, poznavajući povijest, snimao svoje konceptualne filmove posvećene njegovom omiljenom umjetniku”; i na koncu s Antom Verzottijem na temu Kinokuba Split, “filmova mediteranskog pogleda na svijet”, riječima Lordana Zafranovića.

Smrt umjetnosti performansa

Slijedi tekst Nicole Brenez Kritički duh onaj je što izmišlja nove oblike, posvećen “osoblju Francuske kinoteke” kroz uvodni citat Michela Desroisa u prijevodu (s francuskog?) Mirne Šimat: “Dakle, ako je onaj što drži mikrofon čuvstven, onaj što drži kameru, ako je on čuvstven; ako su svi čuvstveni i ako je filmska vrpca čuvstvena: onda je noć i ti u njoj više ništa ne vidiš”. Josette Feral piše o umjetnosti performansa: Autopsija funkcije, rođenje žanra. Feral pretpostavlja smrt umjetnosti performansa, u smislu da se performans povukao u galerije i “na periferiju zbivanja”, tj. da je taj fenomen tek relikt prijašnjih praksi koji “više nije u modi”. S obzirom na poziciju čimbenika performansa, o umjetnikovoj govori kao o “neizbježno jednosmjernoj”, kritičarevoj kao o “neizbježno neizravnoj”, a gledateljevoj kao o “neizbježno fragmentiranoj”. Autorica zaključuje kako performans u umjetnost uvodi privremenost izvedbe, u vremenskom odsjeku; rad na tijelu, koji je bio u središtu performansa, a onda je postao samo jedan od elemenata, poput slike TV ekrana, koji čine performans; izmještanje iz tradicionalnih prostora izlaganja (u zoološki vrt ili bazen), da bi se potom u njih vratio; te – insistiranjem na jedinstvenosti – odbijanje da umjetnost bude tretirana kao roba na prodaju, a što je potom izgubio, apsorbiran od tržišta umjetnošću.

Ponovno, uz Doru Baras i Tomislava Brčića, mladi i nadolazeći domaći autor: tekst Srećka Horvata naslovljen je višesmisleno: Pitanje je tko je gospodar – i to je sve; riječ je o poglavlju iz knjige u pripremi Diskurs terorizma, što je 2008. objavljuje AGM. Na primjeru filma Zaselak M. Nighta Shyamalana Horvat zaključuje kako je strah ne samo sredstvo za održanje nekog društva već je preduvjet za opstanak društva, a suprotnost mu je sloboda. O urbanosti, fragmentaciji urbanog prostora u moderno, s metropolisom, i postmoderno, s megalopolisom, doba odnosno posturbanoj estetici generičkih gradova, augéovskih ne-mjesta i periferije piše Steven Jacobs u tekstu što ga je priredio Maroje Mrduljaš. Tekst počinje propitivanjem smislenosti korištene terminologije: “Kako fragmentacija nalaže dezintegraciju neke cjeline koja je prije postojala taj je termin ponešto prevaziđen, a ipak, pomalo ironično, sama tradicija poimanja grada kao skupine fragmenata ima dugu tradiciju”.

“Kustosi su neka vrsta umjetničkih kanibala”

Prilog o Ivani Keser zanimljivo je sastavljen od njezina teorijskog teksta na temu Esejizam i interdisciplinarnost te tekstova drugih (Marine Gržinić i Miška Šuvakovića, teoretičara umjetnosti iz zemalja regije, zapadno i istočno od Hrvatske, što otprilike govori o odnosu snaga u pisanju o umjetnosti) o njezinom umjetničkom radu (također u okviru skupine Weekend Art. Hallelujah the Hill, 1995. – 2005. s Aleksandrom Battistom Ilićem i Tomislavom Gotovcem; i projekta Community Art) te intervjua što ga je s Ivanom Keser vodio Tomislav Brlek. Upotreba novina ili knjige kao medija umjetnosti te rečenice i izjave (“YOU CAN do anything you want so long as what you do never challenges the existing economic order”, video, 1998.; “Riječi moraju biti poslagane tako da nikoga ne uvrijede”, kolaž-simulacija izrezaka i istržaka slova iz novina, 2000.) koje su, riječima Marine Gržinić, “differends” Ivane Keser, potkrijepljeno je snažnim poznavanjem teorije. Zanimljiv je njezin rad Genealogija iz 1993., serija ink-jet printeva zemljovida na kojima je napisala stereotipne i ideološki obojene rečenice na jeziku druge, no iz centralne pozicije određene zemlje, brkajući “moguće i već uspostavljene režime fraza”: “Grčka je kolijevka kulture, a uokolo su Barbari”, “L’Italie est un berceau de la culture entouré de Barbares” itd. Slijede prilozi: o filozofiji i književnosti Lacue-Labartjea Philippea, Suzane Marjanić Zagreb kao poligon akcija, akcija-objekata i performansa, Ivana Picelja o pionirima apstraktnog slikarstva i grafičkog dizajna u nas, članovima EXAT-a 51 i Novih tendencija, Ivanu Picelju i Aleksandru Srnecu; intervju s Jacquesom Ranci?reom preuzet iz časopisa Critique (2005.) te esej istog autora pod nazivom Filmsko mišljenje, započinjući konstatacijom: “Film općenito loše podnosi anegdotu”. Slijedi intervju Tomislava Brleka s Milivojem Solarom, o razlici filozofije književnosti i teorije književnosti te francuskoj školi mišljenja čiji sudionici, od Blanchota preko Lévinasa do Derride, smatraju kako književnost dovodi filozofiju u pitanje. Zaključni tekst poglavlje je iz knjige Slavoja Žižeka Pervertitov vodič kroz film što će biti objavljena u biblioteci Tvrđa, prijevod važnijih Žižekovih tekstova o filmu što je, u proširenom smislu kulture slike, očito bila tema ovog dvobroja časopisa. To potkrepljuju ilustracije priloga, mahom still fotografije iz analognih filmova i videa, prezentiranih poput fotografskih kontaktnih kopija.

Žižek svoje područje bavljenja proširuje na aktivnosti kustosa, koji od etimološkog korijena te riječi, u značenju “čuvati”, u posljednje vrijeme dobivaju sve vidljiviju i aktivniju ulogu u umjetničkom sustavu: “U današnjem globalnom multikulturalnom poretku kustosi su neka vrsta umjetničkih kanibala, režući, pripremajući i konzumirajući meso umjetničkog djela – stoga se čini kao sasvim primjereno da u Hannibalu Ridleya Scotta Hannibal Lecter sada živi kao kustos u Firenzi”.

Izdavač Up&Undergorunda, časopisa koji se može kupiti u knjižarama ili naprosto dobiti od izdavača, kojemu je najvažnije da bude čitan, jest Nikola Devčić alijas Mišo (voditelj programa utorkom u Klubu Gjuro2), odnosno Bijeli Val u suizdavaštvu s Community Artom. Mišo u 2008. priprema i drugo izdanje zagrebačkog Festivala nevidljivog filma (Subversive Film Festival) u svibnju u Kinu Europa te najavljuje međunarodni ljetni kamp Interdisciplinarne-eksperimentalne škole za nove teorije i nove prakse u Bolu na otoku Braču od 1. do 9. rujna. Idući broj Up&Undergrounda na naslovnici će imati lice dubrovačkog umjetnika, jednog od rijetkih koji je u svom radu tematizirao Domovinski rat i odgovorio na njega dobrom umjetnošću, također voditelja Art radionice Lazareti Slavena Tolja.