16.12.2004.

Darko Fritz  

Internacionalna Amnezija – rana kompjutorska umjetnost i pokret Tendencija

algoritmi u muzeju

“...Tehnologija napreduje. Umjetnost se mijenja. Ona nikada ne napreduje…”

Izjava kolektiva Anonima za svibanj 1968., katalog Tendencije 4 (1968/69.), Zagreb, 1970.

Istraživanje medijske arheologije o ranoj kompjutorskoj umjetnosti može nam pomoći u razmišljanju o korijenima umrežene (kolektivne) umjetničke produkcije, same mreže umjetnika, interaktivne umjetnosti, umjetnosti nastale posredstvom tehnologije i komunikacija te društveno aktivnoj ulozi umjetnosti u informacijskom društvu. To su ključni pojmovi recentne produkcije na području medijske umjetnosti i o njima je bilo i ozbiljne rasprave i konkretnih umjetničkih djela, a to posebno važi za (posljednje?) avangardne u?jetničke pokrete šezdesetih. Njihova turbulentna kretanja šezdesetih godina podsjećaju nas na povijest net.arta i njegovu filtraciju i nedavne pozicioniranje u mainstreamu umjetničkog sistema. Ponavlja li se povijest?

U razdoblju od 1961. do 1973. tadašnja Galerija suvremene umjetnosti (danas Muzej suvremene umjetnosti) u Zagrebu organizirala je pet međunarodnih izložbi pod zajedničkim imenom Nove tendencije. Prvu, inauguracijsku izložbu (1961.) karakterizirao je velik broj tema kojima se bavila. Slikanje je bilo tautološko i monokromatsko, usmjereno prema objektima – Almir Mavignier, grupe Zero (Oto Piene, Heinz Mack) i Azimuth (Enrico Castellani, Piero Manzoni). Ali, i pored toga, prevladavali su radovi koji su bili orijentirani ka sistematskom istraživanju – François Morellet, Karl Gerstner, i optičkom istraživanju strukture i površine objekata – Marc Adrian, Julio Le Parc, Günther Uecker, Ivan Picelj, Gruppo “N” (Biasi, Massironi, Chiggio, Costa, Landi).

Također se može prepoznati i početak programirane i kinetičke umjetnosti, čiji je karakterističan jezik definirao Nove tendencije kao pokret koji je već započet nastupajućom izložbom (1963.). Ona se ponaša kao neka vrsta “mrežnog kišobrana” za mnoge umjetnike i kritičare (francuski GRAV – Groupe de Recherche d’Art Visuel, španjolski Equipo 57, talijanski Gruppo N, Gruppo T, MID, Gruppo 63, Operativo R, njemački Azimuth, Zero, američki Anonima, ruski Dvizenije, itd.). Zahtjevi za osiguravanje znanstvene dimenzije umjetnosti dat će prednost eksperimentu s vizualnom percepcijom temeljenoj na teoriji Gestalta. Već je sljedeća, treća izložba Novih tendencija (1965.) posvećena ispitivanju odnosa između kibernetike i umjetnosti (Abraham Moles). U isto vrijeme, pokret Tendencije se suočava sa svojom unutrašnjom krizom izazvanom različitim pristupima društvenom angažmanu kroz umjetničku praksu. Julio Le Parc iz GRAV-a dobio je nagradu 23. venecijanskog bijenala (1966.), prema čemu su mnogi članovi imali veoma kritičan pristup, prigovarajući Le Parcu zbog njegove individualne, a ne grupne prezentacije. Izložba Osjetljivo oko koju je 1965. organizirao Muzej moderne umjetnosti iz New Yorka predstavila je 123 rada i 28 autora, od kojih su mnogi bili članovi pokreta Tendencije. Izložba je pokrenula dramatičnu diskusiju među članovima Tendencija, jer je bilo kakva društvena dimenzija prezentiranih radova bila isključena, a fokusirala se samo na formalan vizualan efekt i efekt mrežnjače (najavljujući tržišno orijentiran op-art).

Četvrta izložba Tendencija (1968./69.) obilježena je egzaktnom estetikom i daljom penetracijom ideje o t?oriji informacije. Umjetnička upotreba računala je “posljednji pokušaj” članova Tendencija na usuglašavanju svojih ciljeva, poput “približavanja znanosti i umjetnosti” i “unaprjeđenja društva” i povijesnog pokreta 1968. Izložba je prezentirala širok spektar čisto kompjutorske umjetnosti, ugošćujući sudionike iz oba bloka hladnog rata. Bile su izložene kompjutorske skulpture, koreografije, objekti i tiskani materijal. Bila su također organizirana četiri međunarodna kolokvija na temu Kompjuteri i vizualno istraživanje. Galerija suvremene umjetnosti je 1968. pokrenula časopis Bit international, kao glasilo spomenute orijentacije (br. 1-9/1968.-1972.).

Na izložbi Tendencije 5 1973. prezentirana su oba područja, i kompjutorsko vizualno istraživanje i kompjutorska konceptualna umjetnička praksa. Istodobno, te dvije discipline dosta su se razlikovale zbog svoje skoro dijametralno suprotne pozicije što se tiče bavljenja strukturama moći, i u smislu fizičkog rada, i u samom pristupu “individualnosti nasuprot društvu” u svjetlu posljedica revolucije 1968. Što god je postojalo od tog razdora između suvremenog svijeta umjetnosti i medijske umjetnosti, ili je još prisutno,  suočavamo se s mogućnošću da te dvije prakse postoje paralelno danas.

Izložba I am Still Alive (kustos Darko Fritz; organizatori Mi2 i HDLU; Zagreb , 2000.) predstavlja ranu kompjutorsku umjetnost i net.art. Slijede dijelovi prepiske između kustosa Darka Fritza i net umjetnika Vuka Ćosića, u veljači 2000.

– Vuk Ćosić: Link između New Low Tech Media i ovog projekta je odluka kustosa (i umjetnika) da u današnjem vremenu izrazitog high techa radi (ili izlaže) low tech. Zanima me političnost takve geste koja – prema mojoj interpretaciji – počiva na odbijanju odnosa prema tehnološkom razvoju kao danosti. Sve više mi se čini da je novomedijska umjetnost zašla u vode kanoniziranih estetskih i metodoloških vrijednosti, te da je New Low Tech Media jedan od boljih načina da se umjetnik tome suprotstavi (a da ne postane Unabomber). Istraživanje geneze tehnologije, kao i geneze odnosa između tehnologije i umjetnosti čini mi se kao neophodan prvi korak...

– Darko Fritz: Zanima me postaviti par vrijednosnih i vremenskih elemenata zajedno, i zapravo vidjeti na licu mjesta stupanj interakcije tih radova, što će se dogoditi ... medijska arheologija je zanimljiva po tim bazičnim pitanjima o namjerama i sredstvima, kako i zašto medijska umjetnost nastaje; kako se umjetnost i tehnologija odnose spram samih sebe i zajedno prema društvu; strategijama u danom vremenu u proizvodnji, distribuciji i značenju medijskih radova (ovdje isključivo onih nastalih upotrebom računala). Zanimljivo mi je da je 1968.-69., pod nazivom Kompjuteri i vizualna istraživanja u jeku hladnog rata bilo moguće (u Zagrebu, tj. tadašnjoj Jugoslaviji) zajedno prezentirati i okupiti autore i teoretičare iz oba bloka (SAD, SSSR, Argentina, zapadna i istočna Evropa). Vjerojatno su fileovi bili manji od 1 mb, a ipak su tada izložene grafike, filmovi, objekti, modelirane 3D skulpture, glazba, koreografija... Bonačić je izveo U stalnom postavu – veliki objekt na fasadi robne kuće u Zagrebu. Čini mi se da je danas mogućnost izbora i kretanja nesrazmjerno veća... a zanimljivo je usporediti rezultate... Od 1968. do 72. izašlo je 9 tematskih časopisa Bit Inernational o medijskoj umjetnosti.

Nažalost ili na sreću, progresivna je umjetnost uglavnom uvijek bila low budget... prije tridesetak godina kompjutorski su radovi uglavnom proizvedeni na tadašnjoj high-tech opremi u low-tech manifestaciji. High-tech opremu uglavnom su posjedovale znanstvene institucije, jer su tada dostupni kompjutori bili tamo (i još valjda samo u vojsci, a tek poslije u obrazovanju; to je vrijeme prije PC-a). Uglavnom su, bez obzira na mjesto nastanka i ideologiju, nastali u okviru znanstvenog establišmenta, uglavnom u njihovo slobodno vrijeme i uz njihov osobni entuzijazam.

...Na konferenciji A new space for culture and society, new ideas in science and art koju je organiziralo Vijeće Europe u Pragu 1996., Mandelbrot je pričao da je jednom, kao mladi znanstvenik, na jedvite jade službeno, jedne noći, ubacio svoj program na potrebno procesiranje na tadašnjem superkompjutoru... švercanje...

Citati iz Bit Internattional magazina (br. 1-9/1968.-1972.) i kataloga izložbe Tendencije 4 (1968/69.), izdavač je Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb .

... Prema H. Franku ukupni informacijski kapacitet svijesti iznosi 160 bita. Ta je vrijednost izvedena iz činjenice da je u svijest pristigla informacija od 16 bita u njoj prisutna oko deset sekundi. Za procese učenja kao i za prenošenje estetičkih informacijskih uzoraka mjerodavna je nadalje informacijsko-teoretska spoznaja da se samo oko 0,7 bita može iz svijesti prevesti u pamćenje.

Herbert W. Franke: Kibernetske osnove programirane umjetnosti

Bit international br. 2: Kompjuteri i vizualna istraživanja, Zagreb, 1968.

...i da će u budućnosti razvoj poruka i sredstava komunikacija, poruka između čovjeka i strojeva, između strojeva i čovjeka i između stroja i stroja, neizbježno igrati sve značajniju ulogu.

N. Wiener: Ljudska upotreba ljudskih bića, 1954.

Uvodni citat u katalogu Tendencije 4 (1968./69.), Zagreb, 1970.

…čista je tehnologija uvijek zanimljivija i ljepša nego umjetnost stopljena s tehnologijom.

Izjava grupe Anonima za svibanj 1968.

Katalog Tendencije 4 (1968./69.), Zagreb, 1970.

...Ali već su strojevi došli k čovjeku, brže negoli je čovjek došao k njima...

Abraham A. Moles, uvodna riječ na kolokviju Kompjuteri i vizualna istraživanja, Zagreb, 1968.

Bit International br. 2, 1968.

...Međutim, dok analogni kompjutor razrađuje stalno promjenjive veličine nekog za problem analognog sistema, digitalni kompjutor samostalno izvodi račune prema zadanom programu. Upravo otkrićem digitalnog kompjutora otvara se dosad najznačajnije područje kompjutorske umjetnosti. (...) Objekte radi Vladimir Bonačić, i to tako da isključuje slučaj prikazujući na primjer ireducibilni polinom 18. stupnja na 36 metara dugom nizu od 18 objekata koji je postavljen na fasadi trgovačke kuće Nama u Zagrebu. Konačno, ovu izložbu valja shvatiti ne kao prevlast tehnologije nego kao nastojanje da se nova tehnologija prevlada i iskoristi za nove rezultate na vizualnom području.

Boris Kelemen: Kompjuteri i vizualna istraživanja, katalog Tendencije 4 (1968.- 69.), Zagreb, 1970.

…Dopuštamo mogućnost da će sljedećih dvadeset godina umjetnici možda utrošiti na istraživanje i asimiliranje potencijala postojećih kompjutora i popratne tehnike… Velik dio kompjutorske umjetnosti nosi u sebi ograničenosti postojećih tehnika. Estetski zahtjevi nužno navode umjetnike da traže saveznike u najprogresivnijem istraživačkom radu prirodne i artificijelne inteligencije.

Gordon Hyde, Jonathan Benthall, Gustav Metzger: Zagrebački manifest, 1969.

Bit International: Dijalog sa strojem, 1971.

...budu li čak domaćinstva s pomoću televizijskih ekrana povezana s centralnim računalskim jedinicama, kao što su danas s telefonima, onda ništa neće stajati na putu mogućnosti da se kompjutorska grafika pokazuje pomoću slikovnog ekrana. Ta nam se mogućnost danas ukazuje kao utopijska...

Herbert W. Franke: Društveni aspekti kompjutorske umjetnosti, 1969.

Bit International: Dijalog sa strojem, 1971.

...prvi dobitnici nagrada na sada već godišnjem natječaju kompjuterske umjetnosti, koji organizira Computers and Automation, bili su članovi balističke grupe SAD-a. Nema sumnje da je u kompjutorskoj umjetnosti prava avangarda bila vojska. (...) Skulptura je primjena postojećih snaga. To se jasno vidi u egipatskom monumentalnom kiparstvu. U projektu Pet ekrana s kompjuterom bavim se golemom moći koja je vezana uz najdelikatnije obnašanje vlasti ... trebala bi biti postavljena između tri velike stambene zgrade (...) Kompjutor koji će upravljati skulpturom može se upotrijebiti i za druge zadatke u vezi s normalnim djelatnostima u stanovima. S pomoću telefonskih veza on može služiti kao mjesna priručna biblioteka stanara.

Gustav Metzger, referat na simpoziju Kompjuteri i vizualna istraživanja, Zagreb, 1969.

Bit International: Dijalog sa strojem, 1971.

…Televiziju će zasjeniti C.V. (kompjuterovizija). Taj sustav kombinira i proširuje sadašnje karakteristike i sustava kompjutora i sustava televizije. Tako će jedno s drugim dati sustav dvosmjerne komunikacije uklanjajući barijeru nesudjelovanja publike. S povećanjem slobodnog vremena moći će se više interesa i aktivnosti posvetiti uživanju, a razvoj umjetnosti i novih tendencija treba se kretati u tom pravcu.

Petar Milojević: xxx

Bit International: Dijalog sa strojem, 1971.

...Ne bi li se i informacijska estetika mogla poslužiti određenim tehnikama modeliranja? Informacija koju bi ona trebala modelirati je estetska informacija, kakva se pojavljuje u prirodi i umjetnosti. No modelirati bi trebalo i procesnu ovisnost estetske informacije, a pri tome opet procese shvatiti kao vremenski ovisnu informaciju.

Georg Nees: Kompjuterska grafika i vuzualna umjetnost

Bit International br. 2: Kompjuteri i vizualna istraživanja, Zagreb, 1968.

---------------------------------

Q & A

I’m Still Alive: Nove tendencije – medijska i kompjutorska umjetnost šezdesetih

Predavanje održano u Kuda.org centru za nove medije, Novi Sad, 16. srpnja 2002.

Q: Ako govorimo u terminima kompjutorske umjetnosti šezdesetih godina i djelomično sedamdesetih, možemo konstatirati neku vrstu nekomunikacija između tzv. aktivista šezdesetih godina i protiv-šezdesetosmaša, ljevičara i neokonstruktivista. Izum i upotreba PC-a pridonijeli su spajanju umjetnosti i računala, što je rezultiralo pojavom današnjeg net.arta. Neki su bili neokonstruktivističke, da ne kažem pro-državne orijentacije, protiv kompjutorske linije. Jesu li postojali ljudi koji su povezivali te dvije stvari?

A: Smatram da su u šezdesetim godinama neokonstruktivisti bili istinska avangarda i kao takvi nekompromisni u društvenom pogledu. Po svojoj naglašenoj politički (novo)lijevoj orijentaciji na Zapadu su bili opozicija mainstreamu, dok su u ponekim sretnim primjerima u tadašnjoj Jugoslaviji isti avangardisti uspjeli sudjelovati u (ponekad visokobudžetnim) državnim projektima i ostvarivati izuzetne rezultate. Neokonstruktivistička i luminokinetička umjetnost koristila se novim tehnologijama, no ne informatičkim, nego robotičkim ili sličnim za postizanje kinetičkih kvaliteta, kroz razne vidove serijske proizvodnje umjetničkih radova te upotrebom tada novih materijala. Upotreba informatičke elektroničke tehnologije zapravo je spojila te dvije linije tek u punom smislu kroz rani video art. Tadašnji konceptualni umjetnici shvatili su video kao opoziciju mainstream televiziji, koja je shvaćena kao sustav represije i manipuliranja informacijama, s čime se i ja danas osobno slažem. Postavili su utopijsku viziju upotrebe video-tehnologije koja je ponekad i ostvarena kroz lokalne (kablovske) televizije, te su tim novim sistemom produkcije i distribucije sudjelovali u decentraliziranju sistema informacija. To obećanje ranog video-arta ispunila je internetska revolucija u devedesetim. Šezdesetih godina to nije bilo moguće ostvariti kroz kompjutorske mreže, jer one jednostavno nisu postojale, osim u početnim fazama eksperimenata. Prisjetimo se da je Internet razvijen kao vojno hladnoratovsko oružje, za slučaj atomskog rata – kao zamjena za telefonsku komunikaciju.

No, vratimo se na kulturu i umjetnost šezdesetih godina: jedna skupina autora vjerovala je u progres društva kroz znanstveni i tehnološki napredak, dok je druga preferirala anarhizam, individualizam, povratak u prirodu, direktnu revoluciju, i slično. I jedni i drugi zapravo su bili politički lijevo orijentirani, željeli su promjenu i boljitak društva, no imali su viziju postizanje cilja vrlo različitim metodama i sredstvima. Tek se u devedesetima, poglavito kroz net.art događa taj crossover, zapravo fuzija političkog aktivizma putem direktne akcije, konceptualne umjetnosti i tehnološke osviještenosti. Primjeri su brojni, a ovdje bih izdvojio dva karakteristična rada. Prvi je rad grupe RTMark, gdje umjetnici RTMark-a simuliraju da su zapravo oni predstavnici WTO (World Trade Organization) te kao takvi bivaju pozivani na razne ekonomske kongrese (http://theyesmen.org). Drugi rad je također subverzivne prirode, FuckU-FuckMe Alexeia Shulgina (http://www.fu-fme.com), a riječ je o reklamnoj kampanji za proizvod koji ne postoji u stvarnosti – hardver koji omogućava fizički cyber sex, te je kao takav dobio 50.000 stvarnih narudžbi u godinu dana! Čak je i hrvatski Playboy objavio u svom članku o cyber sexu taj njegov proizvod kao pravi proizvod! No, nažalost, svaka avangarda umire mlada, pa je i ta pozitivna energija net.arta devedesetih s vremenom izgubila početni entuzijazam i utopila se u mainstream kulturnu industriju i institucionalizirala.

Q: Je li problem posredovanje tog pretpostavljenog umjetničkog djela?

A: Rani net.art upravo je preskočio posredovanje u komunikaciji umjetničkog rada i publike, i bio po svojoj prirodi besplatan. Pitanje je što je moguće ponuditi još uvijek tradicionalno orijentiranom umjetničkom tržištu koje ipak teži objektima. U tom smislu izmišljaju se razne čudne i uglavnom nepotrebne forme i kompromisi. U medijskoj umjetnosti, što se tiče novca, uz nekoliko izuzetaka stvar se uglavnom svodi na njihovo iskorištavanje od novopostavljenog establišmenta: rad bez honorara, te ideja da bi umjetnici trebali biti sretni što su pozvani sudjelovati u projektu, te što putuju po svijetu i što su im za to vrijeme pokriveni životni troškovi...

Q: Vezano za kompjutorske radove iz šezdesetih godina, postoje li neke naznake razmišljanja o interaktivnosti? Kompjutor je korišten kao medij u stvaranju tih radova, ali još su to dvodimenzionalne grafike.

A: Bilo je i raznih drugih formi, trodimenzionalnih skulptura, koreografija, glazbe i filma. Tijekom svog izlaganja prikazao sam kompjutorski film Tomislava Mikulića. Luminokinetički i neokonstruktivistički radovi iz prvog dijela pokreta Tendencije skoro su svi u interakciji s gledateljem kroz promišljenu i uvjetovanu percepciju rada, bilo uz pomoć elektroničkih mobilnih dijelova rada, njegovim položajem u prostoru ili retinalnim efektima dvodimenzionalne površine ili reljefa. Ponekad se pozivalo gledatelja da izravno fizički mijenja strukturu izloženog?rada. Korak interaktivnosti dalje vidimo u radu Compos Hobby Box grupe Compos (http://darkofritz.net/curator/alive/pix/m01veen.jpg) gdje su u priloženom manualu korisniku predložene kompjutorski generirane mogućnosti načina na koje se može slagati kompozicija od priloženih obojenih pravokutnika. Rad je nastao krajem šezdesetih, koristeći se informatičkim vokabularom: user, manual, matrica, program, objekt.

U nerealiziranom projektu Pet ekrana s kompjutorom Gustava Metzgera iz 1969. instalacijom su putem telefona trebali upravljati stanari triju velikih stambenih zgrada u blizini. Među citatima koje sam ovdje izvukao iz časopisa Bit International možete naći onaj Petra Manojlovića o C.V. (Computer vision), gdje se zapravo vrlo jasno anticipira Internet, samo se malo drukčije zove. Zamišljeno je da se putem telefonskih/TV linija odvija dvosmjerna komunikacija – dakle, interaktivna. Tu je shvaćanje interaktivnosti pomaknuto s odnosa jedan umjetnički objekt – jedan “korisnik” na širu informatičku i društvenu razinu.