Prikazana djela karakterizira antiinstitucionalni i revolucionarni pristup, s otporom kao središnjom tezom
Transmissions: Art in Eastern Europe and Latin America, 1960-1980, MoMa, New York, 5. rujna 2015. – 3. siječnja 2016.
Najčešći komentar koji se može čuti na ulazu u izložbu Transmissions: Art in Eastern Europe and Latin America, 1960-1980, postavljenu u njujorškoj MoMA-i, iščuđavanje je na odluku da se poveže Južnu Ameriku i Istočnu Europu kao središnje točke izložbe. Na prvu pomisao zaista se čini da te dvije regije, odijeljene oceanom, jezikom i poviješću, nemaju mnogo toga zajedničkog. No po ulazu veza odmah postaje jasnija: djela iz raznolikih krajeva postavljena jedna pored drugih odaju sličan izričaj i preokupaciju gotovo pa istim temama. Nezadovoljstvo političkim uvjetima i tradicionalnom umjetnošću izražava se kroz nove tehnologije, masovne medije i političke geste. Izložba predstavlja oko tristo djela iz fundusa muzeja, od kojih je gotovo polovica otkupljena u posljednjih par godina i po prvi put izložena u MoMA-inim prostorima. Sam odabir umjetnika i djela otkriva želju muzeja da proširi svoj domet i popuni rupe u zbirci koja se uglavnom temelji na tradicionalnoj zapadnjačkoj povijesti umjetnosti druge polovice dvadesetog stoljeća. Tematikom, izložba se nastavlja na razne programe posvećene Južnoj Americi koje je MoMA organizirala u posljednjih nekoliko godina. Od izložbe Latin America in Construction: Architecture 1955–1980, do nadolazeće izložbe o brazilskoj arhitektici Lini Bo Bardi, novo buđenje interesa za tu regiju nadovezuje se na ključne izložbe posvećene umjetničkoj produkciji južnog kontinenta koje je povjesničar Henry-Russell Hitchcock organizirao prije šest desetljeća. Dok su te izložbe primarno željele prikazati suvremeni umjetnički kontekst tog kraja, novom izložbom kustosi Stuart Comer, Roxana Marcoci i Christian Rattemeyer naglasak stavljaju na povijesnu komunikaciju između tog područja i Europe.
Širenje umjetničkog polja Ta usredotočenost na Južnu Ameriku možda bi dala dojam da će fokus izložbe prevagnuti na zapadnu stranu oceana, no krajnji rezultat vrlo uspješno balansira između dvije regije. Od umjetničkih manifesta i poezije do prostorije posvećene poljskim i čehoslovačkim posterima, prostor je dan raznim vidovima umjetnosti. Jugoslavija, s naglaskom na Hrvatsku, predstavljena je brojnim i raznolikim djelima: prolazeći kroz izložbu, posjetitelj prati kanon hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, od Gorgone do Grupe šestorice. U popratnim materijalima kustosi tu širinu i broj djela izravno objašnjavaju političkom situacijom koja je dozvoljavala slobodniji izričaj nego u ostalim socijalističkim zemljama. Djelomično zadržavajući kronološki slijed, izložba započinje poslijeratnim periodom i pomicanjem granica apstrakcije, od repetitivnosti Kniferova meandra do snažne geste isječenog platna Lucia Fontane. Zatim prati umjetnike dok postepeno napuštaju slikarstvo, smatrajući platno istrošenim medijem vezanim za tradicionalne institucije i takozvanu visoku umjetnost. U potrazi za načinom izražavanja koji bi odgovarao suvremenoj socijalnoj i ekonomskoj stvarnosti, umjetnici proširuju umjetničko polje kroz publikacije, mail-art i društvena događanja. Ubrzo posežu i za novim tehnologijama kao što su kamera i fotokopirni uređaj te postavljaju samo tijelo u središte umjetničkog čina kroz akcije i performanse.
Neovisno o zemlji podrijetla, veliku većinu djela prikazanih na izložbi karakterizira antiinstitucionalni i revolucionarni pristup koji postavlja otpor kao svoju središnju tezu. Prostor je dan mladoj generaciji umjetnika koja odrasta u poslijeratnom razdoblju, skeptična prema svim ideologijama i formama autoriteta, a najviše onom političkom. Središnji događaji oko kojih je izložba organizirana su studentski nemiri 1968. godine koji djeluju kao katalizator dugogodišnjeg nezadovoljstva prisutnog u svim predstavljenim državama. Izložba posvećuje jednaku pozornost umjetnicima koji su se izravno suprotstavili totalitarnim režimima te onima koji su svoju umjetnost proizvodili u relativnoj tajnosti. U toj drugoj grupi ističu se djela rumunjske umjetnice Gete Brătescu, pogotovo filmovi (snimljeni u suradnji s Ionom Grigorescu) u kojima njezin studio, privatni prostor izoliran od vanjskih političkih utjecaja, postaje mjesto otpora i istraživanja umjetničkih formi od performansa, konceptualne umjetnosti i videa do propitivanja same ideje umjetničkog identiteta.
Tom Gotovac / Billie Holiday Druga jasna poveznica između umjetničke proizvodnje Južne Amerike i Istočne Europe njezin je eksperimentalni karakter. Nerazvijeno umjetničko tržište izazvano političkim uvjetima donekle i pomaže mladim generacijama, otvarajući im vrata prema slobodnom eksperimentiranju i pokušajima pomicanja granica umjetnosti. Većina djela proizvedenih u tom periodu nastaje izvan tradicionalnih kanala, a često se ustaljenim formama i institucijama izravno i suprotstavlja. Tako argentinski Instituto Torcuato Di Tella okuplja politički angažirane umjetnike koji koristeći masovne medije u svojim djelima odgovaraju na cenzuru i opresiju režima generala Juana Carlosa Onganía, dok se Slučajni prolaznik Brace Dimitrijevića, koji promatra posjetitelje s povišene pozicije na zidu (popraćen fotografijama koje prikazuju originalno mjesto postavljanja fotografije, na stanici berlinske podzemne željeznice), izruguje kultu ličnosti kao ustaljenoj metodi političke propagande, istovremeno kritizirajući galeriju kao povlašteno mjesto izlaganja umjetnosti.
Iako su u postavljanju izložbe kustosi težili proširiti uobičajeni narativ povijesti umjetnosti dvadesetog stoljeća, usredotočen na relaciju Pariz – New York, zanimljivo je primijetiti ulogu zapadnih centara koja se nazire u pozadini izloženog. Od pariške galerije Denise René, koja je djelovala kao posrednik između država dajući priliku umjetnicima da dijele ideje, do djela umjetnika iz umjetničkih centara koja su na nekoliko mjesta postavljena usporedno uz ona iz istočne Europe i Južne Amerike. Ponekad je nit koja povezuje te polove nešto suptilnija. Tako je jedno od najuspješnijih izloženih djela Krug Tomislava Gotovca, u kojem s krova gledamo na vizure Zagreba dok prostoriju MoMA-e ispunjava glas Billie Holiday. Osim Gotovca, ističe se Sanja Iveković koja je predstavljena s nekoliko važnih radova. Slatko nasilje iz 1974., Dvostruki život (1975. - 1976.), koji povezuje i suprotstavlja osobne fotografije s medijskim slikama i reklamama, i Trokut (1979.), koji kroz fotografije i tekst bilježi 18-minutni performans, jasno pokazuju kako se umjetnici tog vremena ne osjećaju vezanima uz pojedine tradicionalne medije, već posežu za najizravnijim i najjednostavnijim pristupom u pokušaju prijenosa ključnog koncepta što široj publici.
Izložba, koja će biti otvorena do siječnja i popraćena predavanjima i prikazivanjem filmova iz MoMA-ine zbirke, okuplja ključna djela tog perioda i vrlo efektno vuče paralele između različitih umjetničkih središta, dokazujući da je jezik konceptualne umjetnosti zaista internacionalan.