Zagreb
OBEY! OBEY! OBEY! OBEY!
Mora da je nešto u vodi
a zasigurno je nešto u zraku
ali nije kisik. Zagreb.
Zagreb svuda oko mene no
ja se trudim još uvijek pisati pjesme
premda Franko kaže Sve je to kič.
Zagreb. Danas sam evo već četvrtog prijatelja
otpratio na vrh brda, u sanatorij.
Medicinske sestre svaki put pomisle
da sam ja taj koji se prijavljuje.
Franko je kod kuće i sve mu je to prevelika drama.
Još malo pa ću ostati bez svih ljudi, bez svih riječi.
Zagreb. Teško je opisati tako nešto.
Mobitel, Internet, reklame, Havaji,
Mauna Kea, najviša planina na svijetu
ako se računa od morske visine.
Kad bih se na nju popeo,
bih li prestao misliti na Zagreb?
ZAGREB! ZAGREB! ZAGREB! ZAGREB!
Lisice
Lisice nisu psi,
kratko žive i dugo umiru,
lukavštinom razigrane
u procjepu života i smrti,
drevnog kineskog razuma
i bijesne europske mahnitosti.
Rasprostranjene su ljubavnice svijeta,
mazne u pokretu, vješto hitre
pred opasnošću razotkrivanja.
Ne samo jednom vidio sam lisicu.
Moglo je to biti uz katarakte na Nilu,
među snježnim kupolama Antarktika
ili pak, na obalama jezera Bajer
što lebdjelo je nad zemljom sjajeći se
poput krznenih vlati u lisičjem repu.
Snijeg u Santa Feu
Na malom zaslonu
snijeg u Santa Feu.
Prodaje se imanje, govori o
planini Kristove krvi i
jeftinoj hrani na tržnici,
hektarima zemljišta te
kvadraturi predsoblja i
kuhinje s blagovaonicom.
Nikoga ne čudi snijeg.
Snijeg što je prekrio
visoku kapiju,
snijeg što je uronio
u sebe
dugačku drvenu ogradu,
snijeg što će,
ako ga se prikupi još neobično malo,
doseći i sunce
što sja nad Novim Meksikom.
Nitko se, eto, tom snijegu
nije toliko obradovao
poput odraslog mene,
dječačića
koji je još dugo sjedio
u svojoj sobi
zapleten
vlastitim nepoznavanjem svijeta.
Pjesma za Nives
Bilo je to toplo mjesto
pod natkrovljem svemira.
Bile su njene usne
i bili su njeni prsti
kojima je prinosila sebi jagode,
sočne, slatke, ljepljive jagode
iz čaše mojita
i bila je Nives
u zrncu Andaluzije
usred pustinje Zagreba,
jaružala me
iz mog gliba sve do jezgre,
jer bio sam ocean,
propadao sam u nebo
njenih očiju.
Marko Pavlovski rođen je u Trstu, 1987. godine. Na FFZG-u diplomirao je 2012. godine. Poeziju i kratku prozu na hrvatskom, makedonskom, njemačkom i talijanskom jeziku objavio je u više časopisa. Živi u Zagrebu i radi kao asistent na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti FFZG. Objavio je zbirke pjesama: Nebo nad Drinovcima (2010.) i Загрепска анатомија на самотијата (2013.)