Luka Ostojić  

Internetska utopija?

Često slušamo o tome koliko su milijuna dolara korporacije izgubile zbog ilegalne razmjene putem interneta, ali svakako se vrijedi i upitati do koliko smo filmova, glazbe i knjiga uspjeli doći zbog mogućnosti koje nam je otvorio internet. Koliko bi ljudi bili siromašniji (u duhovnom smislu, prvenstveno) da se nisu upustili u ilegalne aktivnosti razmjene umjetničkih djela do kojih drugačije ne bi mogli doći ili koje si ne bi mogli priuštiti? Dok su uvjete razmjene diktirali izdavači i distributeri, od ponude do cijene, sada i korisnici interneta za relativno malu cijenu opreme mogu direktno “preskočiti” klasične distributere i doći do djela koja se distribuiraju putem interneta. Ipak, čin skidanja filmova s interneta je tek sitna, gerilska akcija koja zapravo ne rješava probleme sadašnjeg sustava: autori se i dalje nalaze u istom, podređenom položaju u odnosu na izdavače i distributere, a korisnici će moći uživati u pogodnostima interneta sve dok političke institucije ne stave internet pod kontrolu. Ilegalno skidanje zaobilazi sustav, ali sustav se brzo prilagođava i radi na uklanjanju takve mogućnosti švercanja. Stoga svakako treba obratiti pozornost i na dugoročno zamišljene pokušaje promjene sadašnjeg sustava razmjene djela (filma, glazbe, književnosti, znanosti...). Jedan zanimljiv pokušaj možemo pronaći u akciji francuske aktivističke skupine La Quadrature du Net i njezinom prijedlogu, “Elementi reforme copyrighta i s njim povezanih kulturnih politika” (kojeg je napisao Philippe Aigrain). Taj tekst namijenjen je svim čitateljima, ali ujedno služi i kao vrlo konkretan prijedlog za predstavnike Europskog parlamenta.

OTVORENA KULTURA La Quadrature du Net (LQDN) je skupina koja je posljednjih godina proučavala svaki korak vezan uz ACTA-u, lobirala u Europskom parlamentu i organizirala javne akcije informiranja građana o važnosti interneta i opasnosti koju ACTA predstavlja. ACTA je sporazum kojim su države EU i još 12 država (među kojima su SAD i Japan) htjele staviti internet pod rigidnu državnu kontrolu s ciljem očuvanja postojećih prava jakih producenata, distributera i izdavača. LQDN je održala brojne konferencije, organizirala niz javnih događaja, objavila razumljive i lako dostupne analize kompleksnih zakonskih članaka te putem interneta okupila i organizirala svoje istomišljenike. Tako je njihov video No to ACTA pogledan više od 2 milijuna puta, građani diljem svijeta prosvjedovali su protiv ACTA-e, a taj sporni sporazum naposljetku je odbačen u Europskom parlamentu, uvelike zahvaljujući i ovoj skupini. Osim što La Quadrature du Net predstavlja primjer uspješnog aktivizma protiv krupnih kapitalista na razini Europske unije, njihova borba protiv ACTA-e otkriva nam već i njihove stavove vezane uz internetsku razmjenu i primjenu copyrighta na internetu.

Dok se internet u nekim krugovima smatra “divljim zapadom” na kojem se ne može održati slovo zakona vezano uz copyright, LQDN u svom prijedlogu okreće stvar naglavce: internet je prostor velikog kulturnog potencijala jer omogućuje interakciju i razmjenu ljudi diljem svijeta te tako stvara ogromni, bogati i inkluzivni kulturni prostor. Taj kulturni potencijal treba poticati, a ne sprečavati: u tom smislu, tradicionalno shvaćeni copyright zapravo predstavlja prepreku za stvaranje željenog kulturnog prostora. Stoga, umjesto da se internet prilagođava copyrightu (osim što bi to bilo teško izvedivo, bilo bi i štetno za kulturu), trebalo bi prilagoditi copyright tako da se ne mijenjaju mogućnosti internetske razmjene, a da se pritom ipak poštuju prava autora i suradnika na umjetničkom djelu.

LQDN najviše prostora posvećuje uklanjanju copyrighta iz netržišne razmjene. Ta razmjena trebala bi biti posve slobodna, a LQDN to argumentira pozivajući se na “iscrpljivanje prava” (exhaustion of rights). Taj pojam označava promjenu legalnog statusa određenog djela kad ono dođe u vlasništvo pojedinca. Naime, jednom kad osoba kupi ili nabavi npr. video kazetu, ona stiče slobodu da posudi, pokloni, uništi ili iskoristi proizvod na bilo koji način koji nije počinjen u komercijalne svrhe. Čovjek ima tu slobodu jer je to njegovo vlasništvo. Dakle, nema ništa ilegalno u tome da posudimo kazetu svom susjedu. Razmjena putem interneta nije uopće drugačija u svojoj biti: dijelimo svoje vlasništvo s drugim ljudima, samo što to nisu ljudi s kojima smo povezani fizički, nego putem interneta. Jedinu razliku predstavlja činjenica što se digitalno djelo, za razliku od kazete, prilikom razmjene umnožava pa tako, od jednog vlasnika, putem raširene razmjene sve veći broj ljudi dolazi u posjed djela. Ta razmjena ima niz pozitivnih strana: ona omogućuje većem broju ljudi da dobije uvid u određeno djelo, potiče spontanu suradnju između ljudi diljem svijeta i bez naročitog truda dovodi do nastanka otvorene kulturne sfere. Ona ima i jednu negativnu stranu, a to je značajno veća financijska šteta za distributere, izdavače i kreatore djela. Međutim, čini li ta činjenica ovu razmjenu nemoralnom? Ima li čovjek pravo na korištenje svoje imovine sve dok to ne čini komercijalnu štetu nekim kompanijama? Čovjek ima određena prava, a ako se kriminalizira zbog nečijih financijskih interesa, onda se to pravo krši. Navedeno pravo korisnika djela može biti ograničeno tek pravom kreatora na kompenzaciju za obavljeni rad na nastanku djela. LQDN ima i ideju kako omogućiti potpuno slobodnu netržišnu razmjenu, a da kreatori djela dobiju novac za svoje projekte i kompenzaciju za obavljeni rad.

JESU LI LJUDI POLUSEBIČNI ILI POLUPLEMENITI? LQDN navodi nekoliko mogućih modela financiranja izvođača. Ti modeli nisu međusobno isključivi, svaki od tih modela je već aktualan, a negdje se takvi modeli i provode. Ono što je zajedničko tim modelima je ideja građana kao dobre osobe koja će pripomoći održavanju kulture. Dok su teoretičari racionalnog izbora skloniji ideji čovjeka kao individualističkog “free ridera” koji će uštediti vlastiti novac u svakoj prilici, ovaj koncept pretpostavlja da će čovjek rado odvojiti određenu svotu u svrhu dugoročnog održanja zajedničke kulture. Ta ideja se, naravno, čini suludom, dijelom zbog dominacije vulgariziranog koncepta “racionalnog” čovjeka kao sebičnog pojedinca s kratkoročnim razmišljanjem, dijelom zbog brojnih svakodnevnih primjera u kojima se ljudi uistinu ponašaju sebično. Naposljetku, zar nije i ilegalno skidanje djela primjer takve prakse? LQDN tvrdi da nije, nego da korisnici naprosto ne žele davati veliki novac distributerima koji ne opravdavaju tu cijenu. U prilog tome da ljudi nisu sebični šverceri, postoje i primjeri nesebičnosti korisnika: u Njemačkoj uspješno djeluje niz uslužnih institucija (od kafića do kioska s novinama) u kojima ljudi uzmu proizvod i sami odrede novac kojim će platiti uslugu; Radiohead je objavio album In Rainbows po principu “Plati koliko želiš” pri čemu je većina ljudi dobrovoljno platila uobičajenu kupovnu cijenu; prodaja e-knjiga Neila Gaimana i Coryja Doctorowa po istom principu “Plati koliko želiš” ostvarila je neočekivano visoku zaradu od 1,1 milijun dolara. Veoma je teško ustanoviti koliko su ljudi uistinu voljni i sposobni financijski doprinijeti održanju kulture, a odgovor vjerojatno varira, ovisno o ekonomskim i socijalnim značajkama svake sredine. Ipak, ideja da su ljudi generalno spremni zajednički pomoći održanju kulture čini se jednako mogućom, čak i izvjesnijom od ideje da ljudi općenito ne žele ili ne mogu pomoći.

Naravno, izvođači ne bi trebali živjeti od dobrovoljnih priloga na kraju proizvodnog procesa, nego bi trebali imati i javnu podršku kako bi financirali projekte i imali osobnu sigurnost tokom rada. Tako LQDN navodi postojeće mehanizme javnog financiranja i zapošljavanja autora, zatim zakonski organizirano skupljanje resursa, kooperativno prikupljanje resursa (cooperative resource pooling) te “obavezni osnovni dohodak”, što je ideja da bi država trebala omogućiti svim građanima minimalne životne uvjete. I ta ideja temelji se na nazoru da bi ljudi, i bez pritiska zvanog “osiguranje egzistencije”, radili i doprinosili zajednici – ako ništa drugo, onda barem zbog dodatnog luksuza.

Teško je predvidjeti bi li (i gdje) LQDN-ov model funkcionirao. S druge strane, mnogo je lakše uvidjeti da sadašnji sustav tržišne razmjene jako loše funkcionira.

BITKA S KORPORACIJAMA Sadašnji sustav tržišne razmjene sastoji se, krajnje pojednostavljeno, od procesa proizvodnje, objavljivanja i distribucije. Na jednom kraju nalaze se autori djela, u sredini se nalaze izdavači, potom distributeri gotovog proizvoda, a na kraju su kupci. Autori tokom pregovora s izdavačima/producentima prodaju svoja autorska prava, a ta prava se “iscrpljuju” kada kopija proizvoda dođe do kupca. Svatko u tom sustavu ima određenu moć, ali sadašnji sustav polako dovodi do situacije u kojoj će moć autora i kupaca postajati sve manja, a moć pojedinih korporacija sve veća. Kako? U slučaju Applea ili Amazona, vidi se tendencija da velike korporacije kroz vertikalnu integraciju počinju zauzimati veći dio sustava: tako ista korporacija može posjedovati izdavačku kuću, lanac trgovina i producentsku kuću. Književnik koji objavi knjigu za jednog izdavača automatski ulazi u posao s distributerom (tj. istom firmom), a priprema se i teren za filmsku adaptaciju te knjige. Specijalizirane tvrtke se stoga nalaze u opasnosti jer suradnja između izdavača i distributera počinje nestajati. Tako tvrtke koje nemaju sredstava za SVE dijelove tih procesa ili propadaju ili postaju dio većih korporacija. To dovodi do oligopola u kojem se, pri tržišnoj razmjeni, s jedne strane pregovora nalazi mali broj velikih korporacija, a s druge strane veliki broj malih i neorganiziranih autora / kupaca. Jasno je tko se nalazi u podređenoj situaciji.

LQDN-ov prijedlog ugrozio bi takav sustav jer bi legalizirani jeftini internetski procesi objavljivanja i razmjene djela, praktički učinili ove korporacije suvišnima. LQDN ne staje tu, nego u svom tekstu iznosi niz prijedloga kojim bi se regulirala i tržišna razmjena. Dok se copyright ne bi primjenjivao u netržišnoj razmjeni, on bi se i dalje mogao primjenjivati u tržišnoj razmjeni, ali po LQDN-u, uz niz novih mjera koje bi omogućile pošteno tržišno natjecanje. Jasno je kako će korporacije biti najveći protivnici LQDN-ove ideje slobodnog interneta, a čini se da ova aktivistička udruga nema ni najmanju namjeru ponuditi im grančicu mira. Takva samopouzdanost proizlazi i iz uspješne akcije protiv ACTA-e u kojoj su protivnici bili isti ti ekonomski i politički moćni akteri.

MALI KORAK ZA ČOVJEČANSTVO  Prijedlog francuskih aktivista La Quadrature du Net predstavlja konkretnu alternativu regulaciji interneta pri čemu se omogućuje i otvorena kulturna razmjena, i pravedna raspodjela novca autorima i suradnicima na tim djelima. Sam model može se suočiti s više problema. Prvi problem je neizbježan sukob s veoma jakim oponentima. Drugi problem je ideja zajedništva koja, da bi model financijski funkcionirao, pretpostavlja da će većina ljudi na svijetu samostalno i dobrovoljno doprinijeti održavanju ovog otvorenog kulturnog sustava. Naposljetku, model ovisi i o suradnji s drugim, nezavisnim političko-ekonomskim poljima koja također treba mijenjati. Stoga valja shvatiti ovaj model kao ambicioznu alternativu sadašnjem sustavu kulturne razmjene, ali i kao tek mali korak prema kulturno otvorenoj i pravednoj zajednici.