Biserka Cvjetičanin  

Internetski jezik

kolumna

Rasprave o jeziku i jezičnoj politici u središtu su pozornosti ne samo hrvatske javnosti nego i cjelokupne međunarodne zajednice. Prelistate li strane novine, pogledate li strane televizijske emisije o kulturi (kojih je, doduše, sve manje i u sve kasnijim terminima), uvjerit ćete se da je jezik danas, u prvim godinama novog stoljeća, jedna od velikih tema koja zaokuplja stručnjake, političare, širu društvenu javnost. To nije čudno, jer je jezik izraz kulturnog identiteta, pojedinačnog i kolektivnog, sposoba? za najrazličitije komunikacijske situacije. Međutim, ono što je specifično za hrvatsku sredinu ogleda se na primjerima nedavnih izjava HAZU-a i Hrvatskog kulturnog kruga o hrvatskom jeziku i kulturi koje svojim anakronim  karakterom i pristupom mimoilaze prave probleme s kojima se danas jezik susreće i vraćaju se prošlim stoljećima.

Javna komunikacija i tehnološki napredak

Još prije petnaestak godina naš istaknuti lingvist Dubravko Škiljan naglašavao je da su “širenje mreže kanala javne komunikacije i tehnološki napredak koji je omogućio lakši prilaz tim kanalima za velik broj stanovnika društva… doveli do toga da se u javnoj komunikaciji osim standarda u mnogim društvima upotrebljavaju… jezične jedinice koje se još donedavno u takvu saobraćanju nisu mogle ni zamisliti” (Jezična politika, Zagreb, 1988.).

Takav oblik jezika koji se neslućeno brzo razvijao u proteklom razdoblju u javnoj komunikaciji jest jezik na Internetu ili internetski jezik. Koliko se provode lingvistička, sociolingvistička i sociološka istraživanja u nas koja bi ukazala na promjene u javnoj komunikaciji i razumijevanju jezika? To mi se pitanje nametnulo kada sam nedavno, u Parizu, u stanci između dviju Unescovih sjednica, gledala film Closer. U stvari, više sam ga slušala ( davao se u engleskom originalu) i čitala francuski prijevod u podnaslovima, nego što sam pratila odvijanje radnje ili glumu. Dopisivanje glavnih aktera na Internetu, odnosno njihovo izražavanje u e-mailovima, u francuskom prijevodu predstavlja jezik koji s francuskim (klasičnim) jezikom nema dodirnih točaka. Ne znam kako je ovo dopisivanje u filmu koji se pod naslovom Bliski odnosi prikazuje u našim kinima (a i u kazalištu), prevedeno na hrvatski. U njemu, naime, nije riječ o slangu, to jest, govoru pojedinih skupina ljudi koji samo oni razumiju (Klaić), već o jednom novom fenomenu, koji će se, uslijed sve ubrzanijih tehnoloških inovacija, i sam ubrzano dalje razvijati.

Zgodan je primjer sažimanja riječi u pisanju koje pred čitatelja postavljaju nove zahtjeve. Tako francusko C’est postaje jedno veliko slovo C jer se oboje izgovaraju na isti način – Se, a kada se tome dodaju i druge (ne-slang) intervencije u jeziku na Internetu, postaje evidentno da stručnjaci, ne samo lingvisti, imaju velik posao proučavanja ovih promjena, bez obzira radi li se, na primjer, o Danskoj gdje se 70 posto stanovnika koristi Internetom ili o Hrvatskoj s oko 15 posto korisnika.

Stoljeće komunikacije

Riječ je o teškoćama koje nastaju u komunikaciji. Kako razumjeti jezik u promjenama i kako postupiti u njegovu daljnjem razvoju? Paradoks je u tome što je zahvaljujući Internetu komunikacija u svijetu doživjela porast bez presedana, a istodobno postoji opasnost od sve većeg nerazumijevanja u komunikaciji. Ubrzava li globalizacija proturječja ili samo ističe raznolikosti i potrebu za poštivanjem raznolikosti? U izlozima pariških knjižara u veljači ove godine pojavila se knjiga Dominiquea Woltona, istraživač? u francuskom Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja, s indikativnim naslovom: Treba spasiti komunikaciju (Il faut sauver la communication, Flammarion, 2005.). Wolton naglašava da je pitanje komunikacije jedno od najvažnijih pitanja koje će prožimati 21. stoljeće – to će biti stoljeće komunikacije. U manje od pedeset godina, navodi Wolton, zbila su se tri prijelomna momenta koja su privukla pozornost na važnost komunikacije i stavila je u središte izazova. Prvi je bio pokret oslobođenja pojedinca, koji je u potpunosti preobrazio ljudske odnose, drugi je bio kraj sukoba Istok – Zapad koji je multilateralnom svijetu u nastajanju stavio u dužnost (barem) minimalno međusobno uvažavanje i razumijevanje, a treći, podizanje najvećeg demokratskog gradilišta u svijetu – ujedinjene Europe koja će uspjeti samo pod uvjetom budu li njezini narodi sposobni komunicirati. Spasiti komunikaciju znači prije svega razvijati njezinu humanističku dimenziju.

Kulturni identitet kao dinamički proces i komunikacija kao kohabitacija s drugim – to su za Woltona osnovni stupovi moderniteta. Komunikacija uvijek ostavlja otvorenim pitanje odnosa prema drugom i nosi dvostruki izazov – prihvatiti drugog i očuvati vlastiti identitet. Jezične poruke u tome imaju bitnu ulogu.

O dinamici komuniciranja, novim putevima i novim akterima bit će prigode raspravljati i na Drugoj svjetskoj konferenciji mreže Culturelink koja će se održati u lipnju ove godine u Zagrebu, i na koju su se već sada odazvali brojni renomirani znanstvenici sa svih kontinenata.