Vanja Babić, Katerina Duda, Irena Frantal i Luana Lojić usredotočili su se na pristup kontroli nad izloženošću, tijekom i sadržajem informacija, načinima koji u različitim osobnim ritmovima uključuju i isključuju okolinu, prihvaćaju i odbijaju komunikaciju s promatračem, uspostavljajući u izložbenom mikrokozmosu vlastiti red, njima svojstvenim sredstvima
Uređivanje temata na način kuriranja izložbe, kada je riječ o temi koja problematizira konfrontaciju s informacijama, ne može biti objašnjeno samo željom za eksperimentom. Dvostrukom izložbom u dva prostora, čiji se sadržaj različito asporbira, pokušava se doskočiti brzoj izmjeni kulturnih događanja u međusobnom nadmetanju za pažnju kulturne javnosti u nevelikoj sredini. Uspostavljajući kontrolu nad vlastitom produkcijom novih sadržaja, s punim pouzdanjem u vrijednost predstavljenih umjetničkih pozicija, poziva se na još jedan pogled. Prolongiranjem tog pogleda i zadržavanjem fokusa, događa se toliko željeno usporavanje.
Zadržavanje fokusa i obuzdavanje informacija jedan je od izazova suvremenosti koji će kroz dvostruku izložbu, Red – usporavanje u Galeriji VN i Red – kontrola u tematu Zareza, biti istražen konceptom knjige, novina, ali i šire, izvan fizičkih granica objekata. Unatoč osnovnom fokusu provedbe koncepta kroz naoko eklektični medij, ne postoji namjera zastupanja tehnofobije ili predstavljanja informacijskog društva u paranoidnom svjetlu; to bi bilo paradoksalno jer sama izložba o informacijskom preopterećenju istome pridonosi s kvantitativne strane. Slično je primijetila Katarina Peović Vuković kada paradoksalnim opisuje djelovanje tehnofoba i ludista koji u pokušaju “masovnog agitiranja protiv tehnologije” utječu na “perpetuiranu hiperproizvodnju informacija i upotrebu novih tehnologija”[1].
Cilj izložbenog eksperimenta, koji se s pomakom od devet dana odvija u prostorima Galerije VN i na stranicama Zareza, u partnerstvu je s umjetnicima zauzeti položaj suverenih istraživača koji osjećaju dovoljnu razinu kontrole da se nose sa slobodnim informacijama u njihovom sve bržem protoku i izmjeni. Vanja Babić, Katerina Duda, Irena Frantal i Luana Lojić usredotočili su se na pristup kontroli nad izloženošću, tijekom i sadržajem informacija, načinima koji u različitim osobnim ritmovima uključuju i isključuju okolinu, prihvaćaju i odbijaju komunikaciju s promatračem, uspostavljajući u izložbenom mikrokozmosu vlastiti red, njima svojstvenim sredstvima.
Katerina Duda izložila je istraživačko konceptualni rad Razgovor o knjižarama čiji je naglasak na proučavanju novih sadržaja unutar prostora u centru Zagreba koje su jednom pripadale mjestima namijenjenim knjigama i čitateljima. U svoju interpretaciju informacijskih ritmova autorica je uključila prostor koji se neprestano mijenja, gotovo uvijek u smjeru intenziviranja prijenosa informacija upitne društvene gradbenosti. Otvaraju se banke, dućani, različiti restorani; komercijalni sadržaj, telekomunikacijski servisi, ugostiteljski i drugi uslužni objekti zamijenili su prostore u kojima je informacija bila tretirana kao nešto vrijedno, što se upija s razumijevanjem i poštovanjem. Izvedbom dviju knjižica predstavlja se analiza navedenih promjena, a materijal prikupljen mapiranjem prostora i razgovorima sa zaposlenicima novootvorenih sadržaja, tretira se kao kronika i dnevnički zapis svakodnevnih situacija koje autorica vidi kao prikaz istraživanja, skicu, nacrt i zapis trenutnog stanja u Zagrebu.
Video u trajanju od 3’55” dokumentira akciju mjerenja širine izloga prostora u kojima su bile važne knjižare poput Mladosti, Prosvjete i Znanja. “Činjenica da najveća knjižara u centru grada nema izlog, povlači za sobom pitanje koliko su knjige prisutne u javnom prostoru grada. Današnje knjižare u prostorima izloga, uz školsku opremu i igre, redom drže bestselere i komercijalne knjige.” (K.D.) Dijelom akcije u javnom prostoru je i tiskanje knjižnih oznaka s aktualnim statistikama proizašlim iz istraživanja, kao i dijelovi razgovora o knjižarama, koje Katerina gerilski ubacuje u knjige na policama postojećih knjižara.
Radom Odmor od informacija Vanja Babić poziva na preispitivanje kvalitete informacija koje nam se kroz različite komunikacijske kanale svakodnevno predstavljaju kao presudne za našu egzistenciju ili kvalitetu života. Vanja potiče na ideju distanciranja od nametljivih poruka i otvara mogućnost unošenja novih misli u nepovoljan informacijski tijek, postavljajući pitanje važnosti i odgovornosti svakog pojedinca za izbor sadržaja koje odlučuje apsorbirati i učiniti dijelom svoje svakodnevice. Kolažirani isječci novinskih tekstova, naslova i vizuala oblikovani su u format dnevnih novina i takvi umetnuti među tiskovine koje u prostoru galerije/čitaonice redovni posjetitelji najviše čitaju. “Kolažiranjem tiskanih medija, novina i letaka iz dućana, rad izolira ponavljajuće elemente i time eliminira uobičajene osjećaje nelagode loših vijesti ili želje za kupovinom te očuđuje principe marketinških trikova i misaone kontrole medija. Predstavljene prazne stranice novina simbol su mjesta za novi sadržaj koji pojedinac sam unosi i odabire.” (V.B.) Čiste stranice praznih novina, uz skulpturalno posložene kocke stiješnjenih novina raznolikog sadržaja, predstavljaju estetski i informacijski kontrast manifestiran i na stranicama ovog temata.
Iako se njihove umjetničke osobe čine potpuno različitima, na tragu radikalne redukcije sadržaja je i rad Irene Frantal koja je predstavljena knjigama čija objektnost počiva na njihovoj zatvorenosti. Knjige su u isto vrijeme i kutije čiji će sadržaj tijekom izložbe biti dostupan samo jednom, ali ne i na otvaranju izložbe kada će sve izvorne poruke, koje te knjige kao zasebna umjetnička djela nose, biti podvedene pod okvir maksimalne restrikcije. Rijetko se ističe vrijednost u postojanju strukturnih i temporalnih okvira forme unutar kojih umjetnik reagira i transcendira određenu ideju ostvarujući s posjetiteljem odnos unutar koncentriranog prostora komunikacije. Kroz rad Misliš da znaš prostor komunikacije nije samo koncentriran već je znatno ograničen. Knjige u formi kutija nisu samo zatvorene svojom pojavom već su smještene iza stakla i time dodatno odvojene od prostora galerije/čitaonice, drugih radova i posjetitelja. Takvim postavom knjizi se oduzima jedna od njenih glavnih namjena: dostupnost sadržaja. U isto vrijeme riječ je o umjetničkom objektu koji se kroz ispunjavanje funkcije knjige nužno mijenja čak i ako ta mjena nije izvorna namjera umjetnice.
Izložbeno okruženje za umjetničke knjige i knjige umjetnika često je neprirodno – oni traže zaštitu koja onemogućuje pravi kontakt i doživljaj onog što predstavljaju. Ograničavajućim izlagačkim pristupom objekt se prevodi u instalaciju, a informacija je u službi kontemplacije i usporavanja.
Performans interakcije s frekvencijama Luane Lojić referira se na Dopplerov efekt po kojem je i dobio ime. ”Fizička činjenica da percepcija vala ovisi o promatraču, o poziciji tijela spram vala, povezuje komunikaciju tjelesnog i nematerijalnog s drugim doživljajima. Pažljivijim prodiranjem u polja, moguće je stvoriti kompoziciju smetnje, što nužno uključuje tjelesni pokret, zadržavanje ili ponavljanje istog. Interakcija se sastoji u izvođenju pokreta ovisnog o polju te upoznavanju početaka i krajeva polja – frekvencijskih valova.” (L.L.)
Uspostava kontrole manifestira se i kroz uspostavljanje ravnoteže pristupa i umjetničkih osobnosti autora. Katerina Duda i Vanja Babić, iako se razlikuju u metodi provedbe, u fokusu imaju širi društveni kontekst. Oboje umjetnika prepoznalo je problem sve prisutnijeg narušavanja kvalitativne strukture sadržaja s kojim smo u svakodnevnom kontaktu. Izbor sadržaja koji nam je na raspolaganju sve je veći, ali izazov je izolirati relevantnu ili točnu informaciju, kao i sadržaj kojemu nije namjera isključivo sudjelovati u dezorijentiranom konzumerizmu, u toj mjeri prisutnom da je svaki pokušaj otpora više ironijski odmak i doprinos održanju malih zaštićenih enklava humanističkih vrijednosti.
Katerina Duda informacije prikuplja i sortira te kroz medij videa i knjižica artikulira i vrlo plastično izlaže degenerativne promjene naše okoline koje zamjećujemo, ali im možda nismo svjesni opsega. Vanja Babić intruzivne poruke koje do nas dopiru tiskanim medijima prihvaća, gomila, svija i izokreće da bi ih naposljetku u istom procesu potpuno poništio te kontrastnom ekspresijom nametljivo prisutnog i oslobađajuće izostavljenog sadržaja neutralizirao njihov utjecaj.
Luana Lojić i Irena Frantal djeluju u osobnom, zatvorenijem sistemu posredovanih doživljaja. U galerijskom prostoru obje nastupaju na introvertiran način. Luana pokretom svog tijela u desetominutnom performansu prvog dana izložbe stvara “kompoziciju smetnje” nakon koje ne ostaje trag u galeriji nego na stranicama Zareza.
Irena Frantal sadržaj svojih knjiga-kutija u slojevima prepreka u fizičkom prostoru galerije skriva, otvarajući ga tek devet dana kasnije u trosatnom ograničenom vremenskom okviru, pozivajući posjetitelja na neposrednu taktilnu interakciju sa sadržajem knjige. U Zarezu je taktilni element još uvijek nedostupan, ali sadržaj sjetnih poetskih minijatura potpuno je otkriven.
Bilješke:
[1] Katarina Peović Vuković, Mediji i kultura, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2012., str. 38.