Radovi nastali u radionici filmske kritike i analize Kinokluba Zagreb
BESKRAJNA BANALNOST LJUBAVI
Adèlin život (La Vie d’Adèle – Chapitres 1 & 2), r. Abdellatiff Kechiche, 2013.
Dario Dević
O filmu Adèlin život već se puno toga zna: nagrađen je kanskom Zlatnom palmom za redatelja i glavne glumice, traje tri duga sata od čega dobrih trideset minuta zauzimaju prikazi eksplicitnog seksa dviju djevojaka, film je krvnički posvađao svog autora i zvijezde, pojavio se već na desecima popisa najboljih... No to je prije svega film koji pretendira biti pričom o ljubavi, o evoluciji i dezintegraciji odnosa između dva ljudska bića. I na tom planu spektakularno ne uspijeva.
Zašto? Zato jer je ovdje ta priča u suštini neizmjerno zamorna i banalna. Dobrodošli na planet Zemlju, gdje se ljudi upoznaju, zaljubljuju, seksaju, jedu, spavaju, gdje strast polako zamjenjuje navika, naviku rutina, rutinu tenzije, a tenzije katkad uzrokuju kraj. Ljubav se, kao i sve ostalo, rađa i umire, a činjenica da se ovdje radi o ljubavi između dvije lijepe lezbijke ne čini je inherentno interesantnijom od bilo koje druge ljubavi, ma koliko to redatelj priželjkivao. Način na koji Adèlin život tu ljubav sagledava ne donosi nikakav novi uvid u ljudske odnose (poput, primjerice, Linklaterove trilogije koja je ove godine završila filmom Prije ponoći) niti ih pokušava prikazati iz nekog malo inovativnijeg kuta (kao što to nadolazeći Her Spikea Jonzea već svojom premisom najavljuje).
Jednom kad mozak shvati da gleda jednu zaista ni po čemu posebnu ljubavnu priču, polako mu sviće da su i drugi detalji filma podjednako frivolni. Kamera se junakinjama postavlja iznimno blizu ne bi li atmosfera bila intimnija. Adèle čitavo vrijeme nešto (ili nekoga) žvače, što valjda simbolizira njezinu nesputanu strast za životom. Zaboga, u jednom trenutku safičke družice doslovce vode razgovor o srkanju dagnji, što je metafora toliko teška i očita da mi se, dok je se prisjećam, naježila duša. Trajanje od tri sata, osim što uzrokuje probleme s ritmom u sredini filma gdje se ciklus žustri seks – spori razgovori bez ikakvog značajnog učinka ponavlja triput zaredom, ima intenzivan okus redateljevog udovoljavanja vlastitoj taštini. Čak i ako je načas zavarao kanski žiri i nekoliko kritičara, njegov film vrijeme neće upamtiti kao značajnu lamentaciju o ljubavi i njezinom kraju, već kao onaj trosatni film o lezbijkama. A to, nažalost, ne ide na ruku ni njemu, ni filmu, ni lezbijkama.
Prigušena noćna mora
Grčka drama o obiteljskom nasilju nagrađena Srebrnim lavom za najbolju režiju na ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji
Miss Violence, 2013., r. Alexandros Avranas
Ines Biškić
Važnu ulogu u Miss Violence, drugom igranom filmu grčkoga redatelja Alexandrosa Avranasa, imaju boje i tišina. Pastelno plesnu rođendansku proslavu ledeno hladno prekida skok s balkona jedanaestogodišnje djevojčice. Kako se s tim nose ostali članovi obitelji? Uskraćujući nam dijaloge i bilo kakvu provalu emocija, Avranas nas prisiljava da kao jezične znakove čitamo poglede u pod ili u stranu, oksimoronske detalje noža i sladoleda, rane i modrice. Nezdravu, bolnički sterilnu atmosferu fiksira izostanak jarkih boja u korist provodnih žućkasto-bijelih tonova. Redatelj također potiče gledatelja da sam raspliće zakukuljenu mrežu obiteljskih odnosa. Da će se iza zaključanih vrata naći obiteljsko nasilje, incest i pedofilija može se naslutiti već u pastelnom otvorenju, ali tek u otprilike trećoj četvrtini filma može se sa sigurnošću uperiti prst u krivca za obiteljsku tragediju. Promjenu u stopu prati kamera koja prvo više skriva nego otkriva, a zatim je posve voajerska.
Dok narativna premisa ne nudi ništa novo, nov je način na koji je Avranas vizualno izgradio priču. Velika dramatičnost i jaka stilizacija postignuti su tako što filmska mizanscena često podsjeća na pozornicu zbog česte upotrebe optimalne točke gledišta popraćene statičnom kamerom u trenucima sučeljavanja protagonista, najčešće za kuhinjskim stolom. Naoko proturječna realističnost posljedica je tog istog frontalnog pristupa koji proizvodi potpuno klaustrofobičan učinak – dok imamo osjećaj da je stan premali za tako brojnu obitelj, i mi smo stisnuti u kuhinju, dnevni boravak ili spavaću sobu pa i ne birajući ulazimo u najintimniji prostor grčkoga nukleusa i iako nam je nelagodno, prisiljeni smo gledati ih u oči, sudjelujući u njihovoj tragediji epskih razmjera (na suvremen način). Jedina kružna vožnja kamere izvrsno je odabrana u sceni pljuskanja sina podjarujući dojam unutrašnje napetosti i ugroženosti. U natjecanju bijele i crvene nasilje se još jednom pokazuje rješenjem. Efektno zatvaranje filma scenom zatvaranja vrata donosi neohrabrujuću tezu da je iz kruga nasilja teško izaći.
Ono što nazivamo ljubav
Neznanac na jezeru (L’inconnu du lac), r. Alain Guiraudie, 2013.
Matija Mrakovčić
Gledatelju nenaviklom na scene seksa između dvojice ili više muškaraca, početne scene filma L’inconnu du lac (2013.) neće dobro sjesti. Možda eksplicitni prizori felacija, izbacivanja sjemena te penetracije tijekom homoseksualnog odnosa ne bi trebali imati dominantno mjesto u filmu koji pretendira biti umjetničko djelo. No, kad se eksplicitna pa time odbojna čovjekova navodno najintimnija aktivnost pri kraju filma preobrazi u nešto prepoznatljivo, a nimalo intimno i dobroćudno, taj se čovjek mora zapitati o načinu definiranja vlastite svakodnevnice pa tako i umjetnosti. Onaj koji će držati ruku na očima tijekom spomenutih scena seksa, tu će ruku vratiti na isto mjesto kako se film bliži kraju. Napetost koju izazivaju scene prerezanog vrata iz kojeg lipti krv, hladokrvnog ubojstva nožem i izgubljenosti glavnog lika u šumi dok pada noć, a ubojica, ujedno i njegov ljubavnik, nalazi se negdje u tom mraku, po intenzitetu su jednake onima dok se s likovima filma približavamo orgazmičkom vrhuncu. Neznanac s jezera u svom je punom značenju triler: uzbudljiv film s elementima kriminalističkog filma ili horora.
Sve to postignuto je na nekoliko načina. Film nosi glumačka ekspresija trojice glavnih likova, Pierrea Deladonchampsa, Christophea Paoua i Patricka d’Assumçaoa, koji uvjerljivo ocrtavaju zaluđenog Francka kojeg ne muči grižnja savjesti što štiti ubojicu Michela, koji također ne pati od savjesti već od velikog ega, te Henrija koji u potrazi za prijateljstvom biva ubijen. Odsustvo zvukova koji ne bi bili direktno povezani s prikazanim, od povjetarca koji prolazi kroz šumu punu golih tijela do krkljanja čovjeka kojem je prerezan vrat ili koji doživljava seksualni vrhunac, te širokokutni objektiv i česta uporaba totala kojima je istovremeno zahvaćena ljepota prirode i osamljenost čovjeka među ljudima, pridonose vizualnoj upečatljivosti filma. Unatoč neobičnosti mjesta, likova i radnje filma ovakav spoj djeluje kao prikaz poznate stvarnost.
Bilo bi nepravedno zaključiti da je do apsolutno pozitivnog dojma filma, kako na sadržajnoj tako i na formalnoj strani, došlo slučajno ili sretnim spletom okolnosti svih sastojaka. Spomenuta problematična definicija umjetnosti tematizirana je od samog početka filma. Scene koje nenaviklom gledatelju mogu izgledati pretjerane i preeksplicitne, ublažene su uspješnim kadriranjem, ponavljajućom montažom i skretanjem pažnje na detalje. Scene, pak, koje prikazuju nasilje kao logičan nastavak ljubavi, uokvirene su brzom izmjenom sve tamnijih kadrova koji u posljednjoj sceni, dok potencijalna žrtva doziva u pomoć krvnika, uspijevaju zamagliti granicu između onoga što nazivamo ljubav i onoga što je ubija. Karakteri koje film ocrtava ne mijenjaju se, no zato se mijenja gledateljeva percepcija: koliko je tanka granica između onoga što kao društvo smatramo prihvatljivim i onoga što smatramo skarednim, toliko je jaka svijest redatelja da je upravo ta labilna granica odličan početak za postavljanje tog pitanja.
SUPER SIZE NIŠTA
One Direction: This Is Us 3D, r. Morgan Spurlock, 2013.
Dario Dević
Dok su mi konfeti padali ravno u lice, slijeva i zdesna vrištale raspamećene tinejdžerice, a ispred mene osvijetljeni tisućama mobitela stajali trenutno najobožavaniji mladići na Zemlji, prijateljica u kinu zgrabila me za šaku i prosiktala: “Zaljubljena sam u svu petoricu”. Nisam je mogao kriviti — sjedenje u zamračenoj dvorani s 3D naočalama na nosu dok iz platna izbija nastup irsko-britanskog boy-benda One Direction manje je koncert uživo, a više hipnoza poput one iz Paklene naranče. Prepuštanje počinje gotovo pa odmah, stopalo tapka samo od sebe, a pred kraj svake pjesme u uho je već ušlo dovoljno riječi da se dečkima lako nesvjesno pridružiti u pjevanju.
Sastavljeni u reality showu pod palicom kneza tame Simona Cowella, One Direction su u iznimno kratkom roku od sinova radničke klase postali tinejdžerski idoli, a njihovi životi podređeni su diskografskoj mašineriji koju pokreću i koja ih pokreće. Takva se priča o modernoj pop-fenomenologiji čini kao savršen zalogaj za Morgana Spurlocka, koji je u svojim prijašnjim dokumentarcima poput Super Size Me naizgled frivolnim temama tražio dublje uzroke i posljedice. I zaista, prilike za zanimljiv uvid u utjecaj slave na pet tinejdžera, njihove obitelji i milijune predpubertetskih potrošača pojavljuju se na svakom koraku: kadrove majki članova benda dok na rubu suza kupuju kartonske likove svojih sinova kako bi imale kome poželjeti laku noć slijede scene u kojima dečki već premoreni u šest ujutro u autobusu snimaju vokale za idući album. Zaluđene djevojke bez trunka samosvijesti govore stvari poput, “Oni me vole, mada me ne poznaju”. Otac jednog od članova benda pred kamerom spoznaje kako je njegov sin u godinu dana postigao više nego što će on, priprosti irski farmer, do kraja života. Nažalost, umjesto da ih razrade, Spurlock i Cowell te momente frivoliziraju ubacivanjem neinspiriranih ispraznosti (“Mi nismo tipičan boy-bend”, tipično izjavljuje mladić koji u bendu popunjava tipično mjesto “osjećajnog momka”) i prizora stoput viđenih od Beatlesa naovamo (uzbudljivi su to klasici: momci se guraju kroz ustalasano more obožavateljica! Momci su vragolasti u autobusu za turneje! Momci ne znaju kud da tutnu kineske štapiće za jelo! Momci igraju nogomet — baš su poput nas!). Kad god stvari slučajno postanu prestvarne, slijedi povratak u fantaziju kroz nagli rez na neki od glazbenih brojeva snimljenih tijekom turneje.
Srećom, ti totali golemih arena ispunjenih desecima tisuća djevojčica (i pokojim dječakom) impresivni su i tehnički i sadržajno, a brižno komponirani prikazi pojedinih članova vjerno prenose šeretsku energiju koja je bendu glavna vrlina. I najveći će cinik tijekom živahnih nastupa uživljeno tapkati stopalom, a oni manje cinični morat će pričekati neki promišljeniji dokumentarac o industriji pop-glazbe te njezinim protagonistima na pozornici i iza nje, jer This Is Us to nikako nije.