10.3.2005.

Zrinka Matić  

Intrige, konflikti i nepravde

Ljubavne intrige – bez njih je život dosadan, a opere ne bi ni bilo. “Nešto zanimljivo, vrlo životno, vrlo strastveno, i nešto što mogu lako pretočiti u glazbu”, napisao je Verdi 1848. svom libretistu Cammaranu, tražeći predložak za novu operu. Schillerov naslov Kaballe und Liebe (Intrige i ljubav) pogađao je u srž onoga što je Verdi imao na umu, a drama kojom dominira spletka Waltera, junakova oca, i ambicioznog nadglednika njegova imanja Wurma, daje radnji mračan ton koji je Verdi želio postići u svojoj operi. Ipak, preradba drame u libretu Salvatorea Cammarana ne uspijeva u potpunosti, onako kako je Verdi zamislio, ostvariti uvjerljivost karaktera i donijeti pravu snagu drame. Kontroverznost u postupcima likova, mračne sile koje njima dominiraju, ono su što nadahnjuje Verdija – Walter i Wurm su najsnažniji u svom dijaboličnom poslanju, ali snaga ostalih karaktera, prvenstveno Luise, njezinog ljubavnika Rodolfa, i njezinog oca, Millera, negdje se na putu od drame prema operi izgubila. I ljubav i intrige bile su tu, ali je nedostajalo prave strasti, zbog čega je ova Verdijeva opera ostala uvijek u sjeni njegovih najjačih ostvarenja, poput Rigoletta ili Traviate, u kojima uspijeva pronaći i do kraja razraditi cjelovitu, napetu glazbeno-dramatsku formu koju je započeo istraživati skladajući Luisu Miller.

Jednostavan i čist scenski okvir

Međutim, premda u Luisi Miller Verdi još ne doseže krajnje savršenstvo intimne drame kao u remek-djelima toga tipa koja će uslijediti, svi su glazbeni elementi već tu, zahtijevajući interpretativnu imaginaciju i vrhunsku izvedbenu spremnost. Intrige, konflikti i nepravde tu su da upravljaju emocijama i glazbenim sukobima karaktera. Ljubav Luise i mladog Carla, koji je ustvari Rodolfo, sin grofa Waltera, što Luisa tek mora otkriti; Wurm, u sukobu s ljubomornim Rodolfom, uvjerenim da ga je Luisa prevarila s Wurmom; Luisa, prisiljena da napiše ljubavno pismo Wurmu, kako bi spasila svog oca Millera od kazne grofa Waltera; vojvotkinja Federica koja voli Rodolfa; naum Waltera i Wurma da se domognu bogatstva i statusa tako što će Rodolfo oženiti bogatu i moćnu Federicu – dovoljno intriga za intimne arije, molitve, ljubavne i suparničke duete, i ansamble sa zborom ili bez njega.

Prvi put su se na nekoj od hrvatskih opernih pozornica s izazovom Luise Miller suočili solisti, zbor i orkestar u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, na premijeri i hrvatskoj praizvedbi opere 27. veljače. A izazovu je odgovoreno na najbolji način, od izvrsne solističke postave, na čelu s bugarskom sopranisticom Svetlom Vassilevom, preko uspjele režije Petra Selema, koja je jasno prikazala zapletenu radnju, i uklopila se u zanimljivo riješen, jednostavni i čisti scenski okvir Ive Knezovića i majstora svjetla Zorana Mihanovića, do u cijelosti uspjele glazbene izvedbe sa zborom i orkestrom splitske Opere, kojima je dirigirao Ivo Lipanović.

Jasno ocrtani karakteri

U iščitavanju radnje i odnosa među likovima režija Petra Selema nije tražila nikakvu suvišnu izražajnost. Zlokobna aura koja visi nad razrješenjem zapleta nagoviještena je rješenjem režije zbora poput promatrača, koji sluti i zna ishod drame. U njegovu mirnom, gotovo statičnom okviru, likovi među kojima se radnja odvija živi su, njihovi karakteri su jasno ocrtani i prirodni (čemu je mnogo pridonijela i scenska uvjerljivost svakog od njih ponaosob), od beskrupulozne osobnosti Waltera, opsjednutog probitkom u društvu i materijalnim bogatstvom, koji ne preže ni pred kakvim zločinom da bi se domogao cilja, a pronalazi izvrsnog tumača u sceničnoj pojavi Ivice Čikeša, do plitkog i surovog Wurma, čija priroda ne poznaje moralne dvojbe, a dozu veličanstvenosti mu daje prirođena scenska lakoća Ante Jerkunice.

Luisa u interpretaciji Svetle Vassileve bila je mladenačka, živa, ali i s dozom samosvijesti i prave ženstvenosti Verdijevih heroina. Dostojanstvenost, strastvenost, ali i prijetvornost prepoznala je Martina Tomčić interpretirajući lik Federice, a nešto manje glumački uvjerljiva bila su ostvarenja Branka Robinšaka kao Rodolfa, Paola Conija u ulozi Millera i Nere Gojanović u ulozi Laure. Otprilike s podjednakom dozom uvjerljivosti i saživljenosti s ulogom u glumačkom smislu, pjevači su nastupili i u glazbenoj interpretaciji. Puni i bogati sopran Svetle Vassileve dorastao je koloraturnim zahtjevima Luise. Karakterno uvjerljiva bila je od arije iz prvog čina, u kojoj govori o svojoj ljubavi prema Rodolfu, preko profinjeno i muzički osjetljivo otpjevane molitve iz drugog, sve do posljednje arije, u kojoj pjeva o miru koji donosi smrt. Prisutna, graciozna i prirodna u svakom trenutku uloge, Svetla Vassileva svojom interpretacijom vodi cijeli glazbeni tijek opere.

Uspjela solistička postava

Njezinu protutežu i drugo lice opere prepoznali smo u basu Ivici Čikešu i njegovu ostvarenju uloge Waltera, u kojem je svaki glazbeni moment jednako kao i dramski bio pogođen. Tenor Branko Robinšak donio je također na vrlo zadovoljavajući način opsežnu ulogu Rodolfa, pri čemu su njegove glasovne sposobnosti, ali možda još i više muzička koncentriranost, pridonijele solidnoj interpretaciji uloge, premda nam je na momente nedostajalo prave belkantističke, blještave ljepote tenorskog glasa. Izvedba Ante Jerkunice daje naslutiti kroz manju ulogu Wurma vrhunski glas basa opremljen muzičkom intuicijom i glazbenim promišljanjem pravoga opernoga glazbenika. Paolo Coni u ulozi Millera pokazao je iskustvo i muzikalnost, premda je njegovom kultiviranom belkantističkom talijanskom baritonu na pojedinim mjestima uloge nedostajalo snage i glasovne svježine. Najmanje glasovne svježine i ljepote bilo je u pjevanju mezzosopranistice Martine Tomčić, koja je ipak uspjela donijeti ulogu Federice, ne narušavajući cjelinu uspjele solističke postave. Malu ulogu djevojke Laure pristojno je ostvarila mezzosopranistica Nera Gojanović.

Uspjeloj predstavi i jednoj od boljih premijera koje smo u posljednje vrijeme mogli vidjeti na pozornicama domaćih opernih kuća, pridonio je i odličan Zbor HNK, koji je pripremila Ana Šabašov, za kojim je u pripremljenosti ne baš jednostavne partiture Luise Miller, u kojoj se susreću elementi ranih i budućih Verdijevih opera, nešto zaostajao Orkestar pod vodstvom Ive Lipanovića.