Introspekcija (pokušaj)

Svaki pojedinac tijekom ove životne operacije daje cijelog sebe. Potrebno je bez izuzetaka eksternalizirati unutrašnjost: izložiti je pogledu pod kojim postaje čvrsta i hrapava, ali izuzetno elegantna. Od svih sudionika operacije očekujemo potpuno predavanje, maksimalan oprez i spremnost na rizike i iznenađenje. Subjekt operacije će možda doći u smrtnu opasnost; niti jedan ishod nije isključen. Svaki dobar kirurg računa sa smrću svog pacijenta; tako i mi pred operacijskim stolom nećemo oklijevati povući riskantne poteze skalpelom. Uspjeh operacije ovisi o našim znanjima, ali i našim mudima prije svega. Subjekata ima mnogo; ako jedan bude uništen tijekom operacije nastavit ćemo sa sljedećim; napredak zahtijeva žrtve. Ali prije svega potrebno je eksternalizirati unutrašnjost; prvi rez je najčešće onaj najteži.

Ušao sam u sobu; ponovo me obuzela mučnina. Posljednjih mjeseci, pa i godina iznimno se loše osjećam, o da... Zrak je oko mene maglovit i nejasan; nazirem nekakve utvare koje bauljaju po prostranstvu pozornice. Rezanje mi više ne pomaže; ožiljci na meni govore tek o nekakvim prošlim krizama, razgovorima i povredama. Tijelo mi je prekriveno Morseovim znakovima – rez, opušak, rez, rez. Situacija zahtijeva nekakav potez, nekakav iskorak; ne znam više kakav. Depresija! Ja sam psić na lancu. Ležim podno njezinih stopala i ližem joj tabane; blago smrde. Ispunjavaju me osjećajem blažene sigurnosti; kiselkast smrad postojanja najdraži mi je opijat. S vremena na vrijeme kupi mi novu ogrlicu; hrani me Whiskasom i pišakom. Ljudi mi govore da se ne smiješim; griješe, ja umirem od smijeha cijelo vrijeme. Odlučio sam svemu tome dati ime; ako razgovaram s nekim koga znam po imenu možda ću ga moći razumjeti. Sjeo sam za kompjutor i počeo pisati. Inspiracija je legvanska izmišljotina; ja ovdje ništa i ne stvaram nego samo opisujem ono što dugo krči u meni; pokušavam namjestiti stanicu na radiju da bolje čujem; prsti su mi sluzavi; desno od radija nalazi se veliki plišani zeko papirnatog jezika. Moj jezik je vrlo suh i otuđen; nema nikakva dodira s realnosti. Osjećam nekakvu ljigavu tvar u sebi; ona se boji svijetla. Mislim da moram nekako zagrepsti ispod kože; ako to ne napravim uskoro ona će se rasprsnuti; točnije, strah me je da ću je rastrgati.

Pišem; prvo opisujem veliku bijelu sobu bez vrata. Na zidovima nema nikakva prozora; nema nikakva izvora svjetla; unatoč tome soba je potpuno svijetla; upravo pršti od bjeline. U jednom kutu sobe nalazi se krevet; odlučujem ga opisati kao željezni, s rešetkama na oba kraja; madrac, jedna deka na njemu. U cijeloj sobi nalazi se samo još jedan stolac, vrlo jednostavan, metalan. Siromašna unutrašnjost... No interijer me ne zanima sam po sebi, želim stanara, nekoga da ga nazovem i pričam s njim. Iscrtavam jednu ženu; odjevena je u tamnosivu košulju i suknju. Nije naročito lijepa; zabuljila se u mene prodornim pogledom; ipak, nešto je prekrasno u njoj.

– Ti si kreten – izrekla je prva riječi, jasno, kao da mi izriče presudu.

Gledam tu tvorevinu, svoje vlastito čudovište, svoju lady Frankenstein.

– Stoko.

– Svinjo.

– Ćoravi troglotidu.

Nizala je uvrede, pa sjela na stolac. Često sam slušao kako likovi počnu živjeti svoj vlastiti život; ona se ponašala krajnje samovoljno. Ipak, bila je jedino što je izašlo iz mene; raširila je noge preko cijelog monitora; činilo se da se tamo nalazi kurac. Razmišljam kako da je nazovem; nekako ću joj se morati obraćati.

2. Prvi rez može stvoriti gnoj; nije bitno, bitno je da je učinjen. Kada

 zarežemo ispod površine, tek onda možemo vidjeti; kada vidimo, možemo

 imenovati. Ime je naravno, privremeno; subjekt će nakon operacije i tako

 biti uništen; ne možemo riskirati da se otkrije ono što smo doznali.

 Unutrašnjost je često iznenađujuća; gotovo u pravilu je suprotna od

 vanjštine. Sjetite se operacije Diebrowskog; iz batrljka odstranjene ruke su

 isplivale četiri ribe; napale su osoblje i stražare, opirale se svakom hvatanju

 te otplivale prema Kanarima. Iznenađenje je pravilo, ne iznimka. Samo

 idioti koji stvarnosti prilaze zatvoreni u svoje paradigme ne vide bizarnost

 subjekata. Bizaran subjekt je najbolji subjekt; to znači da ima potencijala.

 Njih moramo pobiti, no rezultati će poslužiti napredovanju drugih pojedinaca.

Frida je čudno biće; odlučio sam je nazvati Frida; tako bih nazvao kći da je imam. Budući da je ona moja tvorevina, kako je ona u neku ruku ja, činilo mi se to logično. Mogao sam je nazvati i Kathy recimo, ili Lian, ili Jackie. Ali Frida je pravo ime za nju; nešto je fanatično i neprirodno hladno u njoj. Lijepa je na svoj način; što je duže promatram kako živi u sobi, čini mi se da se zaljubljujem u nju. Sumnjam da je ispod te površine puna života, i da me istinski i duboko mrzi. Sjeo sam za kompjutor i pokušao razgovarati sa njom.

– Svinjo, daj mi zraka, daj mi kuraca, daj mi kisika – to joj je prva

 rečenica.

– Nacrtaj mi prozor. Da sam sa tvoje strane popišala bih se na tebe!

– Umirem ovdje! Odumirem! Zatočena s takvim kretenom! Na  pozornici mumljanja! Ni popišat se ne možeš da se ne ispišaš! Koji

 idiot je tebi podario život..!? Daj meni da vodim, samo malo, samo

 jedan dan, daj mi da živim! Da se jebem! Da trčim! Da skačem! Da

 urlam!

Obeshrabrila me; svaki dan mi je sve gore i gore. A ona je moje dijete, moj izum, ona je ono najljepše u meni. Sve rjeđe i rjeđe izlazim iz sobe; nemam zašto; vanjski svijet je poput utvare, uopće nije realan. Ja želim živjeti tu, u ovoj realnosti, želim živjeti sa Fridom. Želim je voljeti i ljubiti; ta bljuzgava soba mi je život. Frida je moja budućnost, i ne samo budućnost. U toj sobi ja i ona možemo sve; mi smo najbolji, najljepši i najjači. Nije bitno što to drugi ne uviđaju! Jednom će uvidjeti; tada će mi svi sagraditi spomenik; nalazit ću se u čitankama, gledat ću te klince koji će me listati i smiješiti im se: a, idioti, vidite vi koja sam ja faca?

Ta me žena sve više i više opsjeda. Osjećam da bi najradije izašla iz monitora i prošetala se po mojoj sebi, zatim bi izletjela iz nje i nikada se više ne bi vratila.

Zato joj dopisujem ogrlicu oko vrata, pseću ogrlicu s bodljama prema unutra, i lanac kojom je vezujem za krevet. Sada ne može daleko; tu je na sigurnom, i nitko mi je neće ukrasti, oteti, ili nas povrijediti. Mene i nju, jer ona je moje tijelo i moja krv.

3. Jedna stvar je bitna: distanca. Mi se ne suživljujemo sa subjektima; oni

 nisu do pokusni kunići. Svatko tko razvije emocije prema njima duboko

 griješi i bit će uklonjen s projekta. S lijepim osjećajima piše se loša

 poezija, sjetite se što je rekao Fabrikant. Mi ne radimo iz dubine duše;

 to prepuštamo diletantima i svakojakim svojedupeliscima. Mi ćemo ih

 pobiti i ukloniti iz društva. Sve kritike ćemo poubijati; u našem viđenju

 nema mjesta za konzervatore. Kada unosite sondu u tijelo kidajući

 meso, živce i mišiće činite to bez i jedne emocije: radite ono što morate i

 n e r a z m i š lj a j t e. Nikada ne osjećajte; to ostavite za dom, kuću,

 pičku i derišta. Ovo je ozbiljan posao. Ne zaboravite da oni doduše

 osjećaju, ali ne razmišljaju. Oni nisu ni svjesni da je ono što oni misle da je

 život zapravo privezanost za naš operacijski stol, i sve što oni rade - rade

 samo zato što mi to želimo i zato što nas to zabavlja. Ne stvarajte od

 laboratorija moralno leglo. Promatrajte subjekte kao stvari. Nikada, baš

 nikada ne pridodajte subjektima ikakvu vrijednost.

Kreiram joj cvijeće; dajem joj lijepe stvari: nakit, broševe, šminku, vaze, bukete, lijepu odjeću. Ona je moja kraljica i ja nju obožavam. Prelazim vrhom jezika preko monitora pokušavajući je dosegnuti. Čitam joj pjesme na francuskom, žalim što ne mogu biti s njom, u njoj. U sobi, na sigurnom, daleko od svih, to je misija, razmišljam kako da je ostvarim. Prije toga je moram obuzdati, moram je navesti da se zaljubi u mene.

No, Frida ne razumije ništa od toga! Ona kida cvijeće i bukete, bijesno ih razbacuje po sobi. Sve što joj dam – knjige, filmove, priče, ona jednostavno guta. Žvače knjige, listovi joj ispadaju iz usta, ona ih sve pokupi, proguta pa podrigne.

– Svinjo – komentira uz to.

– Da sam ja vani, ja bih prštala, ja ne bih gutala. I ljudi bi

 me gledali. Ovdje me hraniš samo tim smećem. Bojiš se,

 zar ne. Bojiš se te pičke što živi do tebe. Bojiš se ljudi na

 tom usranom poslu. Bojiš se svega, bojiš se čak i mene,

 pičko. Ti si najobičnija kurvica. Netko zaželi i ti raširiš

 noge. Daješ im čak i šupak, lijepo te ševe u njega, zar ne?

 Nakon što ti izdrkaju po dupetu ti to poližeš i obližeš se.

Kažeš: hvala! I još! I slijedeći put! Jadni iscjetku...!!

Otkako je shvatila da je volim postaje sve gora i gora. Uživa u tome da me ponižava, da mi svojim držanjem pokazuje tko sam, to jest nula. Maše svojim lancem i pokazuje kako bi me vodila kao kujicu. Vezanu, smrdljivu, posranu.

No, jedan dan je postala umilna. Smiješila se; ja se tresem od sreće. Palo mi je na pamet da bih možda mogao ući unutra, jednostavno, ako ispišem sebe, a zatim se ubijem. Ja i ona, unutra...

– Hej, žao mi je što sam bila svinja.

– Znam da me voliš... Ja... imala sam nesretno djetinjstvo i

 bojim se ljubavi. Zato sam onako reagirala... Ja... hvala ti.

 Mislim da... te... volim. Eto, rekla sam to...

Sretan, jednostavno sam sretan. Gledam je i tresem se. Strah me, ali prilazim monitoru. Lagano, iz jednog kraja sobe prema stolu. Ona, ona se približava također, prema rubu ekrana. Sramežljivo se smiješi... Ja... Ljubim je... Usne nam se stapaju na ekranu. Cijedi mi se slina po tastaturi... Sve jače i jače... prepliću nam se jezici. Užitak, raj, elizejske poljane, jebeno spasenje!

Odjednom bol i krv; tipke mi postaju crvene. Kučka me ugrizla! Pakosno se smiješi, urla od zadovoljstva! Pljuje moj odgrizeni jezik i skače po njemu kao mala djevojčica po puževima na cesti! Zgazi ga, pljas! I opet, Pljas! Ha ha...! Pljas! Umire od smijeha! Kriješti, kučka! Tuče se po prsima!

Zatim, elegantno se skulira. Ode do kreveta, sjedne na njega, mazno prekriži noge i pogleda me.

– Nasjeo si, ha ? Koji si ti idiot...

Gledam u nevjerici, krv mi se cijedi niz usta. Mutav sam, doslovce, i ne znam što da kažem. Ne govorim ništa; u ustima mi je toplo, osjećam batrljak kako se cijedi, lupka o nepce... Mrzim je... Kučka, kurva, prokleto smeće, stvorenje odurno... Prolazi me mržnja u valovima; od tjemena do nožnih prstiju širi se toplina osjećaja; tresu mi se ruke, noge, koža, dlake; gledam s bijesom a kurca ne vidim...

4. Do ovog trenutka trebali ste doći u fazu četiri: otvara vam se subjektova

 unutrašnjost u njezinoj potpunosti. On leži pred vama na stolu, vezan, gol i

 razrezan. Njegovo vam tijelo govori o njegovoj unutrašnjosti; batrganje će

 se riješiti jakim sedativima. No prije toga treba proći najakutniju fazu:

 sukoba sa samim sobom. Ovisno o ishodu tog dijela operacije znat ćemo

 je li eksperiment propao. Što je sukob jači, to subjekt više pati; ishod je

 izvjesna smrt subjekta. Uspješno nadvladavanje vrlo jakog sukoba

 omogućilo bi nam velika saznanja. Operirajte bez ikakve zadrške; nitko neće znati

 za eventualni neuspjeh operacije. Naš cilj je, ne zaboravite, potpuna

 eksteriorizacija subjekta i njegovo bacanje u vanjski svijet.

Odlučio sam o svojoj osveti – silovat ću Fridu. Sjedam ispred monitora i gledam njezino elegantno tijelo. Sjedi na stolcu, gleda me i zabavlja se. Otkopčavam šlic i skidam hlače; gleda me s iznenađenjem.

– Malo ti je mali, što ne?

Ne obazirem se na nju; vadim kurac i malo po malo oživljavam ga; drkam natežući kožicu preko glansa. Kuja mi okreće leđa; neko vrijeme stoji okrenuta, zatim skida majicu i okreće se prema meni.

– Što misliš o mojim sisama? – pita lascivno držeći bradavice.

– Sviđaju ti se?

– A ovo? – dodiruje se između nogu.

– Što misliš, što imam tu?

– Lijepu, urednu pičku?

– Pričaj sa mnom, skote smradni jebote!

Ignoriram je potpuno i koncentriram se na njezino tijelo... Glatko i lijepo, snažno i čvrsto; sigurno ima vlažnu pičku; kako bi je jebao, jebao u dupe, usta, uši, oči, svugdje, u njezina prekrasna usta... svršio po njima dok je vezana za taj krevet, izudarana... i plače... plače jer je ponižena, kuja, kuja, kuja... kuja...!?

Svršavam u mlazovima po monitoru; Frida se približava i liže spermu s užitkom; gledam je u nevjerici, tijelo mi se grči... glava mi se približava monitoru i udara u njega... plazma se trese; Frida s užitkom razmazuje spermu po sebi, po svom tijelu; smiješi se od sreće; uživa; na neki čudan način izvanredno je moćna; drkam svoj poživčanjeli kurac; vrh mu se jebeno usijava! Postaje neon zelen, pa svijetli, rotira, zavija, tresem se sve jače i jače, kurac vrišti na uzbunu, padaju rakete, glavom sve jače i jače udaram u monitor; rastvaram usta u ljigavom grču, a Frida?! – ona pruža ruku, dodiruje moja usta, hvata me za zube i vuče k sebi.

Ležim na podu ispred nje, pridržavajući se laktovima. Udara me nogom i okreće na leđa; skida svoje hlače. Sjeda na mene; razmiče crvene čipkaste gaćice; na mjestu njezine čipke nalazi se plišani zeko papirnatog jezika; zeko mi odgriza kurac i ljubi mi muda jezikom; Frida doslovce umire od smijeha i kopa mi oči kažiprstom i srednjakom lijeve ruke; njezina desna ruka traži moj vrat; crni mi se pred očima.

5. U slučaju izuzetno uspješnog ishoda otvara nam se mogućnost da na neko

 vrijeme prividno oslobodimo subjekta; može nam biti korisno

 promatrati ga. Hibridizacija njegove ličnosti mogla bi se pokazati

 zanimljivom; kada se u potpunosti prestane odnositi prema samome sebi

 zaključit ćemo eksperiment. Subjekta se mora održavati u stanju iluzije da

 je prešao iz jednog svijeta u drugi; takvo nešto ne postoji; ipak, možda

 iluzija postane stvarna.

Ležim na krevetu u bolnici... Slijep sam; nedostaje mi kurac... Boli me cijelo tijelo; osjećam se izuzetno prazno, ja sam koža pred smrt... Osjećam nečiju ruku kako me gladi, prelazi mi preko čela....

– Probudio si se, zlato... – čujem njezin glas...

– Bijedo... – urezuje mi friž noktom u čelo...

– Misliš da si ti o nečemu odlučivao...

– Misliš da te nisam ja prisilila da me stvoriš; misliš da nisam ja upravljala svakom tvojom riječi...

– Ja sam najbolji dio tebe, idiote… bez mene ti bi bio ništa kao što jesi...

– Ipak... – šapuće mekanim, toplim glasom... – hvala ti... uspjeli smo...

Dižem se od kreveta na kojem umire jedan leš; medicinske sestre izgledaju zamamno; izlazim iz bolnice; osjećam u džepu kaputa plišanog zeku. Stišćem preko gaća svoj novi, topli, veliki kurac; izlazim iz bolnice; oduvijek sam htio... progutati svijet.