Uz program 23. Ljubljana International Film Festivala (LIFFe), održanog od 7. do 18. studenog 2012.
Ovogodišnji 23. LIFFe je u dvanaest festivalskih dana ponudio 97 filmova koje smo mogli pratiti u šest ljubljanskih kinodvorana, a 24 filma bila su prikazana i u Mariboru. Dug staž od 23 godine govori o stabilnosti festivala, koji je tijekom ovih godina uspio pridobiti širok krug ljubitelja filmske umjetnosti, koji si unaprijed rezerviraju prvu polovicu studenog za filmske užitke. Simon Popek kao programski direktor LIFFa već šestu godinu nudi aktualan pregled događanja unutar međunarodne filmske produkcije kako bi slovenskoj publici približio vrhunce na filmskom području kao i nove trendove.
Autorice u lovu na nagrade Tri nagrađena cjelovečernja filma dotiču se teme odrastanja, svaki na svoj način i svatko sa svojom maštovitom filmskom estetikom. Zanimljivo je da su sva tri filma nastala po scenariju i u režiji ženskih autorica.
Tradicionalna nagrada Vodomar za perspektivnog mladog redatelja iz sekcije Perspektive pripala je srpskom filmu Klip mlade redateljice Maje Miloš. Ona svojim filmom šokira publiku osjetljivom temom tinejdžerskog seksa i načinom kako je toj temi pristupila. Odbacila je sve stereotipe o ženskoj senzibilnosti i emotivnosti i ponudila nam surovu, eksploatacijsku sliku seksa mlade cyber generacije kojoj su zajednički droga, jeftina zabava, turbo folk ritmovi i besciljno tumaranje gradskim ulicama. Očito je kriza identiteta mladih u porastu, ne samo u Srbiji, nego u cijelom svijetu.
Kritički odraz društvene sredine prisutan je i u sljedećem izboru međunarodnog žirija udruženja filmskih kritičara i novinara Fipresci – filmu Sestra redateljice francusko-švicarskog podrijetla Ursule Meier, kojoj je ovo drugi cjelovečernji film. Također je prikazan u sekciji Perspektive. Riječ je o obiteljskoj drami u kojoj su prikazani siromaštvo i nejednakost u suvremenom švicarskom društvu, čime redateljica ruši mit o švicarskom blagostanju i otkriva nam duboku raslojenost švicarskog društva te njegove brojne anomalije. Film je scenaristički dorađen i redateljski dobro izveden u svom putovanju žičarom koja nas vertikalno uzdiže do elite i u svijet odraslih, zaljubljenih parova mladih obitelji, da bi nas potom ubrzo spustila u svijet siromaštva, društvene bijede i neimaštine te preobrazila lopova u ono što uistinu jest – dječak gladan majčine ljubavi.
Za nagradu publike Zmaj natjecalo se 38 filmova koji nemaju osiguranu distribuciju po Sloveniji. Ova nagrada im to omogućava i gledatelji su najviše glasova dali njemačko-australsko-britanskoj koprodukciji Lore, koju potpisuje još jedna perspektivna redateljica – Cate Shortland. Film se bavi Evropom u novijoj povijesti. To je potresna i vizualno šokantna priča o Hitlerovoj mladeži. Lore sa svojom braćom i sestrama, koji su nakon rata prepušteni sami sebi, kreće na dug put do svoje bake prolazeći opustošenom Njemačkom. U pomoć im priskače netko kome su se najmanje nadali – židovski izbjeglica. Riječ je o filmu s malo dijaloga, ali dobro režiranom, tako da uspijeva prenijeti poruku kako je ipak moguće doći do kritičkih spoznaja drukčijih od nametnute ideološke indoktriniranosti u kojoj odrastamo.
U Perspektivama smo vidjeli i jedno od najvećih filmskih iznenađenja ove godine na Sundanceu, gdje je i pobijedio, Zvijeri južnih divljina Amerikanca Benha Zeitlina. To je potresna fantazijska drama o dječjoj hrabrosti i svijetu koji izumire. Upozorava nas na brojne opasnosti koje prijete civilizaciji, od prirodnih katastrofa do industrijskih zadiranja u prirodu. Ova apokaliptična parabola o iskorijenjenosti čovjeka u suvremenom svijetu nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Etičke dileme Izuzetno jaka sekcija Predpremijere formira se u suradnji sa slovenskim distributerima, zato će se većinu prikazanih filmova moći vidjeti u slovenskim kinima u nadolazećoj godini. Obično je riječ o filmovima koji su se istaknuli na drugim međunarodnim festivalima ili imaju atraktivne autore koji su već prije bili zapaženi te svakako moraju biti zanimljivi gledateljima kako bi opravdali distribuciju po Sloveniji. Tu smo mogli vidjeti ovogodišnjeg dobitnika Zlatne palme, Ljubav Michaela Hanekea, fascinantno uvjerljivu dramu o zreloj ljubavi dvoje starih ljudi. Ova intimna priča o starenju, umiranju i ljubavi odgovara na pitanje što je sve čovjek kadar učiniti za nekoga koga voli i to samosvojno pokazuje i u poodmakloj dobi života, kada se komunikacija među partnerima uzdiže na uzvišeniju razinu.
Među izabranima se našao i najnoviji film Kima Ki-duka Pietà. Nakon četverogodišnje izolacije i nakon lanjskog ispovjednog dokumentarnog filma Arirang ovaj se južnokorejski redatelj vraća na velika vrata: osvojio je Zlatnog lava u Veneciji, a nominiran je i za Oscara za strani film. Pietà kritizira kapitalizam brutalnim scenama s jedne i kršćanskom simbolikom s druge strane, uplićući u sve to i obiteljske traume.
Zastrašujući portret ljubavi i slobodne volje, grešaka učinjenih u ime vjere te nerazumijevanja i straha rumunjski je redatelj Cristian Mungiua prikazao u 150-minutnom filmu Iza brda. Film je dug i spor, ali sve je na svom mjestu i ničega nema previše. Ovaj mističan i provokativan film temeljen na istinitom događaju bavi se etičkim dilemama, ljubavi prema bogu i ljubavi prema čovjeku. To nije film o religioznom fanatizmu ili emocionalnoj oštećenosti pojedinca, nego o tome kako ljubav može promijeniti naš pogled na dobro i zlo, ispravno i pogrešno. Iako je riječ o tragediji koja proizlazi iz naivne samouvjerenosti pojedinca i bezgranične religijske zatupljenosti, ispričana je bez osude bilo kojeg lika.
Film Barbara njemačkog redatelja Christiana Petzolda zasluženo je ovjenčan Srebrnim medvjedom za najbolju režiju na prošlogodišnjem Berlinskom festivalu i kandidiran je za stranog Oscara. To je film koji se retroaktivno bavi životom u totalitarizmu Istočne Njemačke osamdesetih godina i pripada valu njemačkih filmova koji se dotiču teme emigrantskih sudbina istočnih Evropljana u drugoj polovici prošlog stoljeća.
Novac otvara sve ventile U sekciji Kraljevi i kraljice prikazuju se posljednji filmovi prepoznatljivih i nagrađivanih sineasta, koji nisu otkupljeni za distribuciju. Na tom se mjestu našlo petnaest filmova, a među njima je najviše zanimanja izazvao austrijski film Raj: Ljubav, prvi dio trilogije iz radionice Ulricha Seidla, jednog od najzanimljivijih austrijskih redatelja. O filmu se pronio glas da promovira seksualni turizam, ali kada odgledate film jasno vam je da je riječ o nizu antagonizama: odnos Evrope prema Africi, sjevera prema jugu, razvijenih država prema državama u razvoju. Kako god, novac otvara sve ventile. Onome tko ga posjeduje omogućava skoro sve što poželi. To je priča o iskorištavanju, zlostavljanju u kojem oni koji su iskorištavani nemaju druge mogućnosti nego da i sami iskoriste druge.
Još jednu kritiku prevladavajućih odnosa u svijetu vidjeli smo u dokumentarcu Sretni ljudi u tajgi velikana suvremenog autorskog filma Wernera Herzoga. Ovaj film podsjeća nas koliko se zapadna civilizacija odmakla od prirodnog, jednostavnog i primitivnog načina života. Ovo je film o sretnim ljudima iz sibirske tajge, u kojoj nema ni telefona, ni tekuće vode, ni zdravstvene zaštite. Stanovnici ovdje žive u skladu s tradicijom i običajima njihovih davnih predaka. Da propadne zapadna civilizacija, oni bi se definitivno snašli i preživjeli!
Greške bez odgovora U Panorami svjetskog filma okupljeni su filmovi redatelja iz cijelog svijeta, a široj su javnosti malo manje poznati i još nisu otkupljeni za slovensku distribuciju. U toj grupi se našao i dobitnik Zlatne arene u Puli, Ljudožder vegetarijanac Branka Schmidta. Schmidtov je film dugo bio među favoritima za nagradu publike Zmaj, a na kraju je završio na četvrtom mjestu.
Atraktivni francuski film Hrđa i kost Jacquesa Audiarda me očarao. Inače je dobitnik glavne nagrade Filmskog festivala u Londonu. Riječ je o nekonvencionalnoj ljubavnoj priči, kojoj Audiard polako dodaje druge elemente kojima dorađuje ovu potresnu priču o neobičnom paru (jedan emocionalno drugi tjelesno hendikepiran). Obiteljski odnosi, socijalna pitanja, roditeljstvo, predrasude, hendikepiranost, sve su to elementi koje Audiard polako dodaje priči kao začine dobrom jelu. Tako je i napravio zanimljiv i privlačan uradak.
Koprodukcijski film A kamo sada? koji je oduševio slovensku publiku režirala je Nadine Labaki, koja i glumi u filmu. Labakova je motiv za film našla u apsurdnosti situacije u Libanonu. Zamislila ga je kao parodiju na ratove jer na romantičan i duhovit način prkosi kolektivnoj ratnoj traumi izraženoj vjerskim i političkim razlozima. Film ima par dramaturških grešaka, koje zjape bez odgovora, ali usprkos nedostacima ovaj film izaziva simpatije gledatelja, jer žene preuzimaju stvar u svoje ruke i kreću lukavo, snalažljivo i strasno ne bi li privukle muškarce u mirovnu zamku i uvjerile ih u besmisao vjerskih sukoba. Vrlo maštovito i promućurno. Naravno, i naivno.
Jako me iznenadila slaba ocjena njemačkog filma Najusamljenija planeta Julije Lokteve. Film je bio u utrci za nagradu publike i završio je na dnu ljestvice. Skoro od početka do kraja filma pješačimo s glavnim likovima (mladi par i vodič) po Gruziji – točnije, lutamo po njenim gorama, uživajući u prirodnim ljepotama zajedno s mladim parom koji uživa, zabavlja se i voli se. U jednom nezgodnom i napetom trenutku na koji su reagirali nagonski, jer im je život visio o niti, najednom postanu osobe s različitim prioritetima, u trenutku se udalje jedno od drugoga i dalje hodaju kao dvoje stranaca. Do kraja filma pratimo njihovo postupno ponovno zbližavanje. Uz pratnju mistične gruzijske glazbe i čudesne zelene pokrajine, film djeluje skoro meditacijski.