39. Splitski salon kao socijalna skulptura – pogled iznutra
39. Splitski salon, Prikazi podijeljenosti/Representations of Split, Podrumi Dioklecijanove palače, Salon Galić, atrij Galerije umjetnina, Galerija Kula i javni prostori grada Splita, od 5. do 30. studenoga 2015.
Ovogodišnji 39. splitski salon predstavio se publici 5. studenoga u podrumima Dioklecijanove palače svečanim otvorenjem izložbe na kojem je bio iznimno velik broj posjetitelja, što je normalno s obzirom na rekordan broj izlagača (130). No može li salon kao izložbena forma uopće donijeti nešto novo? Kustoski tim, sačinjen od jednog umjetnika (Boris Šitum) i dvojice povjesničara umjetnosti (Božo Kesić i Dalibor Prančević), otvara prostor za ozbiljan dijalog unutar “prostora podijeljenosti” o kojem taj salon i govori. Naime, na prostoru lijepe naše još uvijek stabilno egzistira kult ličnosti kustosa, te se rijetko može vidjeti kustoski tim u koji su uključeni umjetnici. Mislim da je velika novina repozicioniranje umjetnika u ulogu selektora koji to u ovoj priči i nije; više je poput spone između teoretičara i umjetnika koji se, kako se pokazalo, uopće ne poznaju. Kustoski tim je ovom prigodom svjesno preuzeo ulogu neselektora, što potiče na razmišljanje o smjernicama izložbenih praksi uopće, s obzirom na to da selekcija daje svojevrstan legitimitet kustoskoj djelatnosti. U svakom slučaju otvara put k interdisciplinarnom djelovanju kustoskih timova i povezivanju različitih praksi.
Iako salon ima konotaciju revijalnog tipa izložbe – u smislu demokratičnog prikaza pluralizma stilova nastalog na početku modernih vremena – posljednjih godina to baš i nije tako izgledalo. Više je to bio prikaz epistemološke forme umjetnosti u kojoj “umjetnost” sama sebe proizvodi unutar znakovnog sustava posredovanjem proizvođača značenja – kustosa. U potpunosti se zanemarilo poimanje umjetnika kao intrizičnog proizvođača cjelovitog umjetničkog djela, potpuno negirajući modernistički koncept “umjetničkog genija” kao pokretača kulturne produkcije. Smatram kako je konstanta u dosadašnjem pristupu umjetničkoj sceni i njezinim akterima recikliranje uvijek istih umjetnika (i citiranje pojedinih teorijskih tekstova u predgovorima) odabranih zbog sličnosti s već poznatim europskim autorima ili jednostavno po inerciji, umjesto da se pokuša identificirati nešto što se uvjetno može nazvati umjetničkom scenom.
Svi za jednoga… Kustos, iako toga ponekad i nesvjestan, institucionalno je otjelovljenje medijatora koji u suradnji s pojedinim institucijama i autorima direktno kroji likovnu scenu (odnosno njezinu vidljivost) i pritom nosi iznimnu količinu odgovornosti jer u ruci drži i umjetnikovu “krhku egzistenciju”. U kontekstu tzv. splitske scene u proteklih godina zanemareni su pojedini njezini akteri te se među umjetnicima pojavila velika doza ogorčenosti koja se manifestirala kroz svojevrsnu distancu prema vlastitoj strukovnoj udruzi. Ovogodišnji kustoski tim u suradnji s novim vodstvom HULU-a i u neformalnim razgovorima s umjetnicima identificirao je ključan problem podijeljenosti i marginalizaciju pojedinih autora ili medija te su se, zanemarivši vlastite preferencije, posvetili gradnji konstruktivne platforme čiji će se odjeci osjetiti tek u budućnosti.
Ako se vratimo u prošlost, shvatiti ćemo da Salon nije započeo 5. studenog, već u travnju 2014. godine, kada je HULU prisilno iseljen iz podruma Dioklecijanove palače. Tom odlukom gradskih vlasti Hrvatska udruga likovnih umjetnika istodobno je ostala bez dotadašnjih prihoda koje je osiguravala prodajom ulaznica, kao i bez vitalnog izložbenog prostora u središtu grada koji je koristila preko trideset godina. Slijedom tih okolnosti, nastaju velika previranja unutar same udruge, s jasnim stavom: “Iako smo možda do sada bili razjedinjeni /raspršeni/disonantni, samo zajedno možemo obraniti svoj teritorij.” Nedugo potom, mlade snage na čelu s Vicom Tomasovićem izabrane su na čelo HULU-a te se udruga okreće vlastitim snagama – članstvu. Stejtment novog vodstva je da je svaki član podjednako važan. Za istaknuti je novina u prihvaćanju povjesničara umjetnosti u redovno članstvo udruženja, te je podjednako sinergijski formiran i kustoski tim unutar same udruge likovnih umjetnika kako bi se potaknuo dijalog i suradnja.
Sve te činjenice dovele su do odabira kustoskog tima od strane upravnog odbora, s naputkom o pomirbenoj koncepciji salona koji bi trebao okupiti što veći broj članova. Slijedio je pismeni poziv svim članovima da se odazovu na manifestaciju 39. splitskog salona, zajedno s anketama namijenjenim povratnim informacijama o samom stanju i interesu članstva za svoju udrugu. Po prvi put nakon dugo vremena transparentno se postavlja dijalog između 300 članova udruge, od kojih je do sada bilo aktivno jedva njih 50, te se na Salon prijavljuje čak 130 članova. Paralelno s izlagačima, postoji dakle još 170 članova koji se nisu aktivirali tim pozivom. Važno je saznati razlog njihova izostanka na tako važnoj manifestaciji.
Zamalo Sinj Ovogodišnji Splitski salon osmišljen je za prostore koji se međusobno nalaze u neposrednoj blizini, kako bi se povećala preglednost velike izložbe i što je moguće više sintetizirao dojam koji ostavlja na posjetitelja. Svojevrstan stejtment je sama činjenica da se Salon odlučno postavlja u prostore Dioklecijanove palače (sada pod nadležnošću Muzeja grada Splita) u pokušaju “mirenja” s gradskom upravom (prisjetimo se afere “svastika” na manifestaciji AAA). To je svojevrsni preventivni otpor spram arbitriranja umjetničkih sloboda od gradskih ili institucionalnih predstavnika.1 Iz tog razloga u javnom prostoru Splita osvanuli su subverzivni plakati kao najava mogućeg izmještanja: “39. Splitski salon – Zamalo Sinj” čime plakat dobiva novu dimenziju, kao autonomno umjetničko djelo ili dio vlastite izložbe, te medijski aspekt kao način promidžbe manifestacije ubacivanjem greške u informacijskome kodu.
Vizualan dojam onog dijela Salona koji se nalazi u zaštićenim područjima (unutar Dioklecijanove palače) definiran je nebrojenim ustupcima u postavu koji rezultiraju izostankom vizualne cjeline postava. Radovi su se morali prilagođavati prostoru, čime je nepovratno narušen cjeloviti doživljaj odnosa izložbenog prostora i umjetničkih radova. Primjerice, u Dioklecijanovim podrumima, neki radovi su izvješeni na građevinske rešetke (morali su biti postavljeni na propisanoj udaljenosti od zidova), a onda su te rešetke na nekim djelovima prikrivane crnim tkaninama, dok je na nekim ostavljena “gola” rešetka hrđave industrijske pojavnosti, kroz koju se vidi kamen zida palače.
U Salonu Galić predstavljeno je istraživanje kustoskog tima na način mapiranja scene, video zapisima izjava osamdesetak splitskih umjetnika i kustosa koji su dali svoje viđenje splitske scene i samog prikaza podijeljenosti koje ovaj salon problematizira. To je još jedan vrijedan performativ samog Salona koji postaje izložak za sebe ili, kako je novinar Sandi Vidulić istaknuo u Slobodnoj Dalmaciji, “socijalna skulptura” – skulptura dijaloga, referirajući se pritom na Beuysovu evolucijsku i revolucionarnu snagu “proširenog polja umjetnosti”. Šteta je što se ne nalazi na svim izložbenim lokacijama, a ne samo u Salonu Galić, kako bi istinski ispunio svoju ulogu u ostvarivanju kontakta publike i autora, povezujući pritom njegov lik, misli i djelo, kada su već ostala didaktička sredstva izostala zbog specifikuma izlagačkih prostora.
Osim izložbi, u sklopu Salona događale su se različite akcije i intervencije. Otvorena je nova trajna umjetnička platforma unutar kamenog kioska na lokaciji Prve vidilice na Marjanu, autorice Duške Boban. Izveden je projekt Artist speed dating Martine Miholić, Ante Kuštre održao je aukciju u svojem ateljeu, Boris Novak intervenciju Pandora na spomeniku... Mislim da će neupućenim posjetiteljima sama događanja vezana uz Salon ostati poprilično nepoznata. Primjerice, na ulazu u izložbeni prostor ili na internetskim stranicama HULU-a ne postoji nijedna mapa lokacija Salona s nizom dislociranih radova (primjerice, Hommage Arsenu Dediću Milana Brkića u izlogu dućana Skandal u Marmontovoj ulici, Lane Stojićević na kružnom toku Obale kneza Branimira, Nene Mikulića na Rivi i Mladena Vulasa na krovu HULU-a) i kronologija događanja samog Salona, tako da će mnoga zbivanja koja nastaju u tijeku same manifestacije biti nevidljiva, a slučajnim posjetiteljima nepoznata. Možda je to i hotimično, kako bi se sam proces katarze i kritička platforma usredotočili na same aktere scene.
Pogled u budućnost Je li izostanak selekcije donio dobro Salonu ili ne? Teško je napraviti rezime izložbe tako obimnog sadržaja, a kako sam i sama njezina sudionica ne želim se doticati kvalitete i snage umjetničkog izričaja prezentiranog na izložbi na kojoj je potencirana dimenzija kvantitete. Smatram da je sama konstrukcija i ideja Salona izvrsno zamišljena, iako bi se neki njezini dijelovi možda drugačije ili bolje mogli prikazati. Poziv za sudjelovanje svim članovima HULU-a odnosio se na promišljanje o prikazima podijeljenosti, dok se na izložbi to ne može kod svih iščitati; dogodila se podijeljenost u postavu na one koji jesu odgovarali na temu i na one koji su sudjelovanje zaslužili samim sudjelovanjem na sceni, što ostavlja zbunjujući dojam.
Ovogodišnji salon je, dakle, svojevrsna inventura djelovanja splitske umjetničke scene a njezin neizostavni dokument, katalog, tek će po završetku manifestacije biti u potpunosti objavljen. Katalog će biti objavljen parcijalno u četiri zasebne knjige namjenjene zajedničkom uvezivanju, od kojih će prva sadržavati individualne tekstove i osvrte kustosa, druga transkripte samih video izjava, treća reprodukcije umjetničkih djela, a četvrta osvrte i kritike. Poziv za pisanje kritika i osvrta poslan je svim umjetnicima i kustosima, što će, ukoliko zaživi, postati važna (auto)referencijalna točka samom HULU-u i njegovim daljnjim planovima. Kad pogledamo širu sliku, možda je sami performativ “činjenja” već odrađen, a to su odjeci, krhotine zrcala u kojima se ogledavamo, kao svojevrsno otriježnjenje nakon perioda u kojem je novaca za honorare i umjetničku produkciju bezuvjetno bilo. Ovim salonom definitivno se otvaraju neke “nove” smjernice u razvoju splitske umjetničke scene, stoga nema previše smisla razglabati o salonu kao o historijskom problemu diktature masa i načelu prosječnosti ili pak diktature akademizma; on mora biti sagledan kao mala inventura splitske Hrvatske udruge likovnih umjetnika, koja je najvažnija samim umjetnicima i koja postaje okidač koji je pokreće prema budućnost
Bilješke:
1 Nakon incidenta na manifestaciji AAA, HULU je dobio službeni dopis od Muzeja grada Splita da prije otvaranja Salona upravi muzeja mora dostaviti popis svih autora, opis svih radova i prikladnu fotografsku dokumentaciju istih.
Tekstovi o 39. splitskom salonu nastali su u okviru radionice likovne kritike Kako pisati o suvremenoj umjetnosti u organizaciji Hrvatske sekcije AICA-e, Galerije umjetnina Split i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.