Iračani nas ne zaslužuju!

“Odlične vijesti iz Amerike!”, blagajnica u mojoj lokalnoj bejrutskoj knjižari povikala je prema meni neko jutro, dižući palce u zrak. “Stvari će biti bolje nakon ovih izbora?” Jao, rekao sam. Jao, ne. Stvari će biti još gore na Bliskom istoku čak i ako za dvije godine SAD bude blagoslovljen demokratom (i demokratskim) predsjednikom. Jer pogubni filozofi iza pokolja u Iraku sada peru ruke od čitave te zbrke i viču “Nismo mi!” s istim entuzijazmom kao i libanonska gospođa u mojoj knjižari, dok “stručnjaci” u mainstream američkom tisku s istočne obale pripremaju teren za naše povlačenje iz Iraka – i to za sve okrivljavajući one pohlepne, krvoločne, anarhične, izopačene, na kompromis nespremne Iračane.

Nije samo Bush kriv...

Moram reći da mi je mea culpa verzija Richarda Perlea zaista oduzela dah. Tamo je bio bivši predsjednik Pentagonova Defense Policy Board Advisory Committee/Savjetodavnog vijeća za obrambenu politiku – koji je jednom izjavio “Irak je vrlo dobar kandidat za demokratsku reformu” – priznajući da je “podcijenio izopačenost” u Iraku. On, naravno, odgovornim smatra predsjednika, priznajući samo da – i ovdje, dragi čitaoče, duboko udahni – “Mislim da, da sam bio prorok i da sam vidio ovo gdje se nalazimo danas, i da je narod pitao: ‘Trebamo li ići u Irak?’, sada mislim da bih vjerojatno rekao ‘Ne, razmotrimo druge strategije...’”.

Možda ja smatram ovu pravedničku, odbojnu mea culpu to više neprihvatljivom i uvredljivom jer mi je taj isti bijedni čovjek izvikivao pogrde i psovke putem radioveze u Bagdadu prije nekoliko godina, osuđujući me zbog tvrdnji da SAD gubi rat u Iraku, tvrdeći da sam “pristaša batističkog režima”. Ta je laž, mogao bih dodati, bila osobito zlobna jer sam izvještavao o Sadamovim masovnim silovanjima i masovnim vješanjima u zatvoru Abu Ghraib, dok su Perle i njegove kohorte šutjeli o Sadamovoj pokvarenosti i dok je njegov prisni prijatelj Donald Rumsfeld veselo stiskao ruku čudovišta u Bagdadu u pokušaju da tamo ponovo otvori američko veleposlanstvo. Nije da Perle nije u dobrom društvu. Kenneth Adelman, neokonzervativac iz Pentagona koji je također “udarao u bubnjeve rata”, izjavljuje za Vanity Fair da je “ideja o korištenju naše moći za moralno dobro u svijetu” mrtva. A što se tiče Adelmanova prijatelja Davida Frumma, pa, on je odlučio da predsjednik Bush jednostavno “nije usvojio njegove ideje” iz govora koje je Frumm za njega pisao. No to, bojim se, nije najgore što će doći od onih koji su nas poticali i ohrabrivali da napadnemo i uđemo u Irak i započnemo rat koji je stajao života 600.000 civila.

Jer nova se pojava polagano uvlači na stranice The New York Timesa i onih drugih velikih organa države u SAD-u. Za one novinare koji su podupirali rat nije dovoljno napasti Busha. Sada imaju novu zastavu kojom mogu mahati: Iračani nas ne zaslužuju. David Brooks – koji nam je jednom rekao da neokonzervativci kao što je Perle nisu imali nikakve veze s predsjednikovom odlukom da napadne Irak – mukotrpno se probija kroz esej Elie Kedourie iz 1970. o britanskoj okupaciji Mezopotamije dvadesetih godina 20. stoljeća. I što je otkrio? Da su “Britanci pokušali potaknuti odgovorno vodstvo, bez ikakvog uspjeha”, citirajući britanskog časnika iz tog vremena koji je zaključio da irački šijiti “nemaju nikakvog motiva da se suzdržavaju od žrtvovanja interesa Iraka onim interesima koje doživljavaju kao vlastite”.

Naporni Iračani

No, Brooksov članak u The New York Timesu bio je i zastrašujuć. Irak, on nas sada obavještava, trpi “potpunu društvenu integraciju” a “američke pogreške” još su dodatno pogoršane “istim starim iračkim demonima: pohlepom, krvoločnošću i izluđujućom nevoljkošću da pristanu na kompromis, čak i kada su suočeni sa samožrtvovanjem”. Irak se, odlučio je Brooks, “koleba na rubu uzaludnosti” i ako američke trupe ne mogu ponovo uspostaviti red, “bit će vrijeme da se učinkovito dokrajči Irak”, raspršivanjem, odnosno rastavljanjem autoriteta, odnosno vlasti na klan, pleme ili sektu” koji su – samo čekajte – “jedine zajednice koje su održive”.

A ne možemo niti vjerovati da Brooksov članak predstavlja usamljeni glas.

Tu je i Raplh Peters, novinar USA Today i umirovljeni časnik američke vojske. Podupirao je invaziju zbog toga što je, kaže, “bio uvjeren da je Bliski istok u tolikoj mjeri politički, socijalno, moralno i intelektualno umrtvljen i ustajao da moramo (sic!) riskirati intervenciju – ili se moramo suočiti s generacijama terorizma i ustanaka”. Jer, i uz sve pogreške i mane Washingtona, hvali se Peters, “mi smo Iračanima zaista pružili jedinstvenu priliku da izgrade demokraciju utemeljenu na vladavini zakona”.

No, ti naporni i dosadni Iračani, čini se sada, “radije su odabrali ugađati si i prepustiti se starim mržnjama, vjerskom nasilju, etničkom fanatizmu i kulturi korupcije”. Petersov zaključak? “Arapska društva ne mogu poduprijeti demokraciju kakvu poznajemo”. Zaključak je: “to je njihova tragedija, a ne naša. Irak je posljednja prilika arapskog svijeta da se ukrca na vlak za modernitet, da regiji osigura budućnost...”. Nevjerojatno, Peters završava vjerujući da “ako se arapski svijet i Iran upletu u orgiju krvoprolića, gorka je istina da ćemo mi možda od toga imati koristi” zato što će Irak “progutati” “teroristi” a SAD će “i dalje biti najjača sila na svijetu”.

SAD kao dio problema

Nije najgora ni sramotnost svega toga – zar ni jedan od tih ljudi nema nimalo srama? – nego rasistička pretpostavka da je žrtveno krvoproliće u Iraku u potpunosti krivnja samih Iračana, da ih njihova unutarnja, njima svojstvena nazadnost, njihova pokvarenost i zloća, njihov neuspjeh da cijene plodove naše civilizacije čine nevrijednima naše daljnje pozornosti. Ni u jednom trenutku nitko ne postavlja pitanje bi li činjenica da je SAD “najjača sila na svijetu” mogla biti dio problema. Niti da Iračani koji su preživjeli i izdržali najgore godine diktature u kojima je Sadama podupirao SAD, koji su bili pod sankcijama UN-a po cijeni od pola milijuna dječjih života i koji su zatim bili okrutno napadnuti od naših vojski, možda u stvari ne bi bili pretjerano oduševljeni svim dobrim stvarima koje im mi želimo ponuditi.

Mnogi Arapi, kao što sam već i prije pisao, voljeli bi imati barem dio naše demokracije, ali bi također voljeli i jednu drugu vrstu slobode – slobode od nas.

No, shvatili ste bit. Pripremamo isprike za izlaz. Iračani nas ne zaslužuju. Tko ih šiša. To je borbenost i ustrajnost koju postavljamo na pustinjsko tlo da bismo pomogli našim tenkovima da izađu iz Iraka.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom U.S. Tanks Will Roll out of Iraq on a Road Paved with Excuses objavljen 16. studenog na web stranici Seattle Post-Intelligencer. Oprema teksta redakcijska.