Ghost Stories predstavljaju pokušaj vraćanja korijenima i snimanja emocionalno što sirovijeg ostvarenja. No, pritom Coldplay udara glavom o zid i otkriva da tako nešto ne može napraviti
Coldplay je jedan od onih bendova koje publika obožava mrziti, odnosno na svakog fana će uvijek doći jedan podjednako angažiran anti-fan. Uvijek će biti velik, komercijalno bitan bend, no ni jedan njegov album neće ostaviti neki jači trag u tijelu popularne glazbe. Od samog početka Coldplay je mutant, umjereno zanimljiv bend koji je prostudirao stilove nadahnutijih i važnijih No, suprotno od onog u što nas mediji i pop kultura uvijek uvjeravaju, masa voli razvodnjeno i umjereno; stvari u njihovoj izvornoj, emocionalno ogoljenijoj formi teže je probaviti nego kad im se da fin i pristojan, na površini iskren, ali ipak neskriveno populistički sjaj.
Dobri i pristojni dečki Cijela je karijera Coldplaya građena na tom pažljivo uzgajanom osjećaju za mjeru. Uvijek se trudio biti velik, važan i emocionalno uvjerljiv, no ne toliko da njegov pristup uplaši slušatelja; vedar toliko da vas natjera da zalupite petama jednom, ne da podivljate; dirljiv toliko da pustite suzu, no ne i da briznete u plač. Drugim riječima, Coldplay je bend koji ima mjeru u svakoj prigodi i upravo zato i jest tako uspješan. On je, zapravo, potpuna antiteza bilo kojoj popularnoj supkulturi posljednjih četrdesetak godina. Od njega se nikome nikada nije digla kosa na glavi, osim ako nije bio iziritiran falsettom Chrisa Martina.
Ipak, Coldplay se, za razliku od brojnih drugih i boljih i lošijih bendova, unutar te svoje poslovične umjerenosti, uvijek istinski trudio razvijati. Niti jedan njegov album nije stilski posve isti i svaki pokušava predstaviti bar iluziju neke šire slike. Ghost Stories predstavljaju pokušaj vraćanja korijenima i snimanja emocionalno što sirovijeg ostvarenja. No, pritom Coldplay udara glavom o zid i otkriva da tako nešto ne može napraviti. Zašto? Pa to je Coldplay. Umjereni, dobri i pristojni dečki, ne neki cmoljavi kantautori na rubu živčanog sloma koji razdiru glasnice od boli, bilo fizičke, bilo emocionalne. Jednom kad dođeš do stadionske razine, nema natrag. Tad i "povratak korijenima" ima šest različitih producenata i desetke suradnika.
Posuđivanje od zanimljivijih No, nemamo se što žaliti – Chris Martin ionako nije Dylan niti Beck, pa da snimi nešto imalo približno razorno poput Blood on Tracks ili Sea Change; njegove žalopojke o raspadu veze ionako bolje zvuče u ovom jako ukusno aranžiranom ruhu. Ghost Stories stoga možda i jesu stara priča za Coldplay, no njegovo mudro posuđivanje od zanimljivijih, bili to Bon Iver ili Clams Casino, kao ovdje, ili Radiohead ili Jeff Buckley u prošlosti, uvijek ga učini daleko podnošljivijim nego što bi njegova umjerenost dopustila da je posve očišćena od napretka, kreativnosti i duha vremena. A što se dogodi kad posudi od manje pametnih također je ilustrirano u katastrofalnom singlu A Sky Full of Stars, suradnji s Aviciijem koja zvuči kao šestorazredna klupska verzija Clocks. Ipak, ako zanemarimo taj komercijalno prijeko potreban teret, Ghost Stories su solidan album, kao i uvijek bolji nego što bi kritičari njihove iritantne umjerenosti htjeli priznati.