Grozdana Cvitan  

Ironija biografije

Zamjetna edukacija i živopisna imaginacija bili su potrebni da bi nastali Imaginarni životopisi Marcela Schwoba. Krajem 19. stoljeća imaginacija je bila na cijeni, a za razliku od suvremenih pripovjednih djela od kojih su mnoga itekako utemeljena u životopisima njihovih autora ili bliskih im osoba, priče i prostori izmišljani su do fantastičnih razmjera. Ili je sve samo privid?

Povratak na izvorište, u Grčku zamišljene jednakosti i uma, početak je Schwobova djela u kojem otvara prostor cinicima, filozofima i osobenjacima, realistima ili luđacima, no osobama dovoljno snažnim da ulete u hramove i propitaju mogućnosti nekih dvojbi u koje su svi bili dužni vjerovati bez provjere i pitanja. Otrove starog vijeka, doslovne i prenesene, on zamjenjuje renesansnim i postrenesansnim vremenima u kojima bira likove zavidljiva pjesnika, izuzetne kraljevne, gusara po izboru i umišljaju, ubojice običnog i sofisticiranog… Porijeklo i društveni status nisu pitanje izbora pa ni osobnosti – osobnost se zapravo mora znati u njima ostvariti ili iz njih iskoračiti. Uspjeh je neizvjestan.

Majstori zanata ili ljudi koji su se osjećali loše u vlastitoj koži, stvarni i izmišljeni, posuđeni iz već postojeće literature (u tom smislu posebno omiljen izvor Marcela Schwoba bila su djela Daniela Defoea) oni su u biti glumci vlastita svijeta. Naime, pisac koji postaje tajni razvratnik, kraljevna koja smisao za pravdu širi i na nepravedne (jer u nedostatku drugih kao različitih nitko je prethodno nije poučio da je i pravda pitanje određene grupe a ne bilo kojeg pojedinca), slikar kojemu je istraživanje teksture i omjera važnije od naslikanog pa pokušava ući u unutrašnjost slike, pjesnik tragičar, klerik koji vrijeme vlastite vjere brka s Kristovim vremenom, gusari po vokaciji i umišljaju, slavne matrone, vojnici, ubojice… S jedne strane Schwob naglašava činjenicu da čovječanstvo često pamtilo ljude znamenite zbog svojih niskih strasti i nelogičnih postupaka, a s druge i sam se odlučuje propitati njihov mogući (za razliku od stvarnog) život u koji intervenira upravo psihološkim promišljanjem njihovih postupaka. Ili pamti velike, iako su zavidnici i oponašatelji imali jednako zanimljiv životopis, možda i zanimljiviji! Imaginarna psihologija jednom se ne slaže s poznatim činjenicama, drugi put poznate činjenice nisu dovoljno atraktivne da bi bile vrijedne i obična a kamoli imaginarna životopisa. I sve to podjednako vrijedi za staru Grčku i Rim kao i za Novi svijet, za sva vremena i prostore.

Iako precizno opisuje predmete i običaje vremena kroz koje prati život svojih izabranih junaka, Schwob ne ostavlja mjesta sumnji u imaginarnost svjetova koje opisuje. Tako ocrtavajući sobu jednog od dvojice ubojica iz Edinburgha on zamišlja: “Jedan kanape, jedan veliki sanduk i nešto pribora za održavanje higijene, i to je vjerojatno bilo sve”. To je i ironijski iskaz prema sveznajućim pripovjedačima koji svoje sveznadarstvo nikad nisu dovodili u sumnju, čak i kad su im djela uništavale nelogičnosti; uvod je to i u igru umišljaja u kojoj priznaje granice osobne ne/strpljivosti da se bavi iznajmljenom sobom pa makar i sofisticiranog ubojice. Jer bitni su, uvijek, samo neki detalji i oni zatvaraju konstrukciju svakog života. A svi, dobri i zli, mali i veliki, štovatelji zakona i oni izvan njega, nositelji su biografija i svaka od njih literarni je predložak, kao što je svaka za života bila dio kazališta. Gluma je, uostalom, sastavni i možda najbitniji dio svakog života: potreba da se bude drukčiji i da tu nestvarnu sliku ostavimo svojoj okolini. Ona je u sklonosti romantici ili učenosti okrutnog ubojice, nježnosti ili strasti vojnika ili pjesnika, svejedno, u zavisti i talentu obrnuto proporcionalnom, ali izrazito poticajnom.

Naravno, Schwob piše s kraja svog, 19. stoljeća i uvijek će predstavljati razgovor o biografiji kao stvarnom, mogućem i poželjnom, jer svako vrijeme gaji umišljaj o općem i posebnom, o jedinki koja bi se u tu općost trebala uklapati ili barem u njezinu poželjnu sliku. Višeslojnost Schwobove ironije zato potječe ponajprije iz činjenice da se odlučio na pisanje biografija ljudi koje su dio opće, pa i njegove literarne baštine, zatim zbog izbora ljudi i literarnih likova koji su mu se učinili vrijedni da bi se oko njihove biografije pozabavio i napokon da bi pokazao biografije kojima je čovječanstvo poklanjalo pozornost. Ne isključujući ni jedan od mogućih segmenata tih životopisa kao ni krilatice “ništa ljudsko nije mi strano”. Knjiga je i dug vremenu koje je imalo senzibilitet za takvu vrstu poruka, koje je često simbole čitalo točnije od stvarnosti.