Pop-kulturna dekonstrukcija koja predstavlja svojevrsnu sintezu Ferrarovog novijeg opusa
Money, Money, Money, Money ponavlja robotizirani glas na početku nove pop kulturne dekonstrukcije James Ferrara, da bi tek sekundu poslije uslijedio prigodno neugodan soundscape u kojem razvučeni gudaći prizivaju atmosferu naslova. NYC, Hell 3:00 AM predstavlja svojevrsnu sintezu Ferrarovog novijeg opusa, opsesije reklamama i đinglovima s jedne strane i suvremenim hip hopom i RnB-ijem s druge. U njegovim rukama svi ti naizgled nepovezani elementi počinju nalikovati na rastopljenu sliku potrošačkog društva. Namjerno amaterska autotune baladerija susreće se s usporenim, sugestivnim semplovima, a sve skupa je ometeno pokojim oglasom za Toyotu ili fotokopirne strojeve. NYC, Hell 3:00 AM distorzirani je odraz u ogledalu suvremene urbane glazbe, umorni partijaner na kraju večeri i slučajni ljubavnik kojeg se ujutro nitko ne želi sjećati.
Ferraro grabi otpatke pop glazbe i od njih radi izvrnutu verziju spektakla, album prepun hitova koji bi se mogli odvijati ponajprije u nečijoj mamurnoj glavi. Narkotički, filmski štih cijele ploče doprinosi osjećaju dobrovoljne umrtvljenosti, prepuštenosti zbrci modernog života i posvemašnjem medijskom overloadu. Ako je primjerice, posljednji Drakeov album priča o onom što muči mlade uspješne ljude gladne slave i novaca, onda je NYC, Hell 3:00 AM, upravo obrnuto - priča o onom što muči mlade neuspješne ljude gladne slave i novaca. Na kraju krajeva potpuno je nebitno u kojem stupnju Ferrero voli ili ne voli kulturu koju satirizira, važno je samo da je njegova iskrivljena, iščašena verzija u mnogočemu realnija i stvarnija od svoje ušminkane starije sestre koja ponosno paradira po svijetu.