Iščitavanje Voltairova opusa uz litre crne kave

Kad sam se oporavio pošalje me otac na Tehničku visoku školu u Graz, koju sam izabrao kao jednu od najstarijih i najboljih te vrste. Taj sam momenat željno očekivao i tako sam moje studije započeo uz dobre auspicije i čvrstom vjerom u puni uspjeh. Moja sprema bila je više nego prosječna, što imam da zahvalim povoljnim prilikama i dobrim uputama moga oca. Već sam u to vrijeme govorio nekoliko jezika i pročitao mnogo knjiga iz različitih biblioteka, tako da sam naučio mnogo manje-više korisnih stvari. K tome je pridošlo i to da sam po prvi put u životu mogao da biram one predmete za koje sam imao najviše interesa.

Otac stečene počasti primao olako

Crtanje prostom rukom nije me više uznemiravalo. Čvrsto sam odlučio da iznenadim svoje roditelje i radio sam prve godine bez prekida od tri sata ujutro do jedanaest u noći, i to dan na dan, štoviše i nedjeljom i blagdanima. Moje kolege nisu stvar uzimale tako ozbiljno, pa nije čudo da sam bio prvi među njima. Prve sam godine položio devet ispita. Profesori su mislili da zaslužujem više od najboljih ocjena. Pun laskavih svjedodžbi, vratio sam se kući na kratak odmor u uvjerenju da će me kod kuće u triumfu dočekati. Ostao sam vrlo razočaran kad sam vidio kako moj otac moje stečene počasti prima olako, bez naročitog interesa. To je utuklo moju ambiciju: tek kasnije, poslije očeve smrti, saznao sam pravi razlog, kad sam našao masu pisama koja su moji profesori pisali mome ocu i savjetovali ga da mi zabrani daljnji studij, jer da postoji opasnost da bih se zbog pretjeranog rada mogao upropastiti. Poslije toga posvetio sam se uglavnom studiju fizike, mehanike i matematike, a sve slobodne časove proveo sam u biblioteci. Uhvatila me manija da svaki započeti rad privedem kraju, što je bilo skopčano s vrlo velikim nezgodama. Tako sam jedanput počeo čitati Voltaireova djela, ali sam na veliko iznenađenje uskoro uvidio da njegova djela obuhvaćaju 100 teških tomova sitnog sloga, koje je taj gigant bio napisao. Uništavajući pri tome po 72 šalice crne kave na dan, morao sam i taj posao da svršim. Kad sam pročitao posljednji tom, rekao sam: “Nikad više!”

Profesorovo obeshrabrivanje

Druge godine moga studija dobili smo u našem laboratoriju Grammov dinamo-stroj iz Pariza, koji je imao potkovasti laminarni magnet i prstenasti anker sa komutatorom. Mi smo ga stavili u pogon i sa strujom dobili različite efekte. Kad je profesor Poschl s njim vršio eksperimente, upotrebljavajući ga kao motor, imali smo velike neprilike s četkicama. Komutator je bacao velike iskre i ja sam profesoru primijetio da bi moralo biti moguće načiniti motor bez četkica i bez komutatora. Profesor je na to izjavio da to nije moguće i održao meni u čast jedno predavanje, pri kojem je na kraju izjavio: “Gospodin Tesla će možda stvoriti velika djela, ali to mu ipak nikad neće uspjeti. To bi značilo jednu silu, koja djeluje u jednom smjeru, slično gravitaciji, htjeti pretvoriti u rotirajuću silu. To bi bio perpetuum mobile, dakle nemoguća ideja”.

Instinkt je nešto što je iznad znanja. Mi raspolažemo, bez ikakve sumnje, vrlo finim nervima koji nam omogućuju da osjećamo istinu koja nije pristupačna logičnim dedukcijama i drugim željenim naporima našeg uma. Prvo vrijeme, pod utjecajem profesorovog autoriteta, napustio sam tu ideju, ali sam brzo došao do uvjerenja da sam u pravu i bacio sam se na rješenje toga zadatka sa svim oduševljenjem i neograničenim pouzdanjem mladosti.

Zamisao jasna poput jave

Kad bi mi se javila ideja da pronađem neku stvar, nosio sam tu ideju mjesecima i godinama u glavi. S vremena na vrijeme radila je moja imaginacija i razmišljao sam o tome, ali bez naročite koncentracije. Na to je slijedio period direktnih napora. Pomno sam tražio sva moguća rješenja problema. Razmišljao sam i koncentrirao svu pažnju na usko područje moga istraživanja. Kad sam ovako pomno razmislio o problemu koji je već dobivao realan oblik, počeo sam osjećati da se bližim rješenju. Čudna je stvar da sam u danom momentu osjećao pravi put i došao do uvjerenja da sam ispravno riješio problem i da ću postići ono za čim sam težio. Osjećao sam da sam na kraju riješio problem. U tom stadiju rješenje se nalazilo još uvijek samo u mojoj podsvijesti i moglo je još dugo vremena potrajati dok mi ono dođe do potpune svijesti.

Prije nego bih išta skicirao na papiru, čitav sam rad izvršio samo u zamisli. U zamisli sam mijenjao svoje konstrukcije, usavršavao ih i vršio nove pronalaske. Iako nisam prije toga učinio ni jedne skice, mogao sam mehaničaru da dam sve podatke i mjere, pa kad je posao bio svršen, svi dijelovi su međusobno pristajali kao da su rađeni po kakvom nacrtu. Za mene je bilo svejedno da li sam ispitao svoj stroj u zamisli ili je on bio ispitan u radionici.