Maja Valentić  

Iskorak u dramu

Destinacija Srbistan, r. Želimir Žilnik, 2015.

Pri opisivanju specifičnog položaja ilegalnih migranata, kao i njihovih migrantskih iskustava, stavljanje predznaka tragičnosti i traumatičnosti čini se neizbježnim. Duga i opasna putovanja, pooštravanje graničnih kontrola, zadržavanje i pritvaranje, neselektivne primjene sile i nasilja, nedovoljan kapacitet prihvatnih centara, boravak u šumama i napuštenim objektima, izloženost bolestima i stradavanjima, restriktivnost i dugotrajnost azilnih procedura, neizvjesnosti i prijetnje, stigmatizacija i kriminalizacija, marginalizacija i društveno isključivanje samo su neki od problema i prepreka s kojima se suočavaju ljudi koji, bježeći iz matične zemlje, spašavajući vlastiti život od nekog oblika ugroze, dolaze bez ičega ili gotovo ničega (pa tako i bez odgovarajućih dokumenata) u novu sredinu, odmah zadobivši problematičan i omalovažavajući atribut “ilegalnih” ili “nezakonitih”.

Tvrđava Europa Baveći se ozbiljnim i teškim životnim pričama kao što su one ilegalnih migranata, nameće se pitanje ukazivanja na nepovoljnost njihova položaja, a da se pritom ne ostavi dojam eksploatacije. Kako izbjeći zamku serviranja takvih priča privilegiranim promatračima njihove mukotrpne borbe za preživljavanje kako bi se dotični, zgražavajući se nad teškim sudbinama “napaćenih ljudi”, osjećali bolje?

Za Želimira Žilnika dvojbe nema, rješenje i ovaj put pronalazi u formi zvanoj dokudrama, kombinaciji dokumentarnih i fikcionalnih prizora. Film Destinacija Srbistan, snimljen u okviru projekta Europske unije “Jačanje medijske slobode u Srbiji”, bavi se ilegalnim migrantima i tražiteljima azila u Srbiji, njihovim upoznavanjem s tamošnjim načinom života, kao i s društvenim i političkim okolnostima. Većini njih Srbija nije konačno odredište, nego tek jedna od postaja na dugotrajnom i iscrpljujućem putu, dok im krajnji cilj predstavlja zapad ili sjever Europe gdje se žele pridružiti rodbini ili pak sami započeti mirniji i dostojanstveniji život.

Prvi dio filma prolazi u ozbiljnijem tonu koji sugerira tendenciju informiranja o problemima vezanima uz migracije i traženje azila. Tako svjedočimo redovima migranata (uglavnom bez potvrde o podnesenom zahtjevu za azil) koji traže svoje mjesto u prihvatnom centru za tražitelje azila. S obzirom na to da je centar kronično potkapacitiran, voditelju ne preostaje ništa drugo nego napraviti selekciju ili pak od ljudi (najčešće se radi o mlađim muškarcima koji putuju sami) zatražiti međusoban dogovor o tome tko će ostati u toplom i zatvorenom, a tko će biti primoran potražiti drugo sklonište, po noći i hladnoći, bez hrane i vode. Osim toga, ni uvjeti u prihvatnom centru nisu idealni – tri skromna obroka dnevno, ograničeno kretanje i komunikacija s vanjskim svijetom (od 7 do 21 sat), život u maloj sobi, s nepoznatim ljudima, uz minimalna prava i financijska sredstva.

“Keep focus, be strong!” Ubrzani ritam čuvene narodne pjesme Mehe Puzića, Moj brate u tuđini, naznaka je drugog, vedrijeg i laganijeg, manje dokumentarističkog, a više dramskog dijela te dokudrame. Ne samo da taj gastarbajterski hit predstavlja uvertiru u humorni segment filma, nego i služi kao podsjetnik na migracije stanovništva bivše Jugoslavije koje je, bježeći od rata i neimaštine, tražilo azil u drugim europskim zemljama. Filmom se povlači paralela između migrantskog iskustva izbjeglica iz takozvanih zemalja Trećeg svijeta i onih iz zemalja bivše Jugoslavije (najprije iz Srbije), ali se isto tako uspoređuju uvjeti života u spomenutim zemljama, kao i ljudi, njihovi običaji, navike, karakteristike, viđenje svijeta. Za razliku od dokumentarnog aspekta filma, usmjerenog na nemile peripetije migrantskog života, taj se dio okreće nekolicini individualnih slučajeva i osobnih narativa (somalijski par s djetetom koji pronalazi zapuštenu kuću 20 kilometara od granice; mladić iz Gane i njegov prijatelj koji žele prijeći srpsko-mađarsku granicu; dva mlada muškarca koji se nađu na Temerinskom vašaru), skrećući pozornost s njihove teške životne priče i nezavidnog društvenog statusa na zgode, često zabavne, čak i bizarne, koje ih putem zadese (primjerice, učenje igranja kola tijekom vašara, razgovor o seksualnim praksama u Africi, ples s upraviteljem prihvatnog centra). Prateći putešestvije zanimljivih i osebujnih protagonista, ponekad je teško utvrditi granicu između izrežiranosti i odglumljenosti te spontanosti i realističnosti prikazanoga. U svakom slučaju, analogija koju Žilnik povlači s lokalnim stanovništvom je jaka. Oni se u filmu i sami suočavaju sa zapuštenošću mjesta u kojima žive (jedan od migranata cestu srpskog gradića uspoređuje s onom u Africi), nesigurnom egzistencijom i nedostatkom posla. Uostalom, radi se o ljudima kojima napuštanje doma zbog ratova, proganjanja, političke diskriminacije, prirodnih katastrofa (na početku filma vidimo tražitelje azila kako pomažu u obrani protiv poplave), vjerske i etničke netrpeljivosti ili pak nezaposlenosti i niskih prihoda također nije strano.

Ilegalne se migrante u tom filmu ne uprizoruje na način na koji smo obično navikli –  kao žrtve socijalne nepravde, ne infantilizira ih se i ne patronizira, ne gleda kroz prizmu pasivnosti i nemoći. Njihova brutalna migrantska svakodnevica živopisno je prikazana u sceni u kojoj jedan od protagonista filma u napuštenoj kući afganistanskom migrantu ozlijeđenih i krvavih nogu od dugotrajnog pješačenja maže rane, ali ga i bodri riječima: “Keep focus, be strong! You must have that courage!” Tu se može iščitati i Žilnikov pristup toj temi koju je i u jednom intervjuu opisao riječima: “Odluka da emigriraš, to je iskorak u dramu. Ulaziš u konflikt, tražiš rješenja, prolaziš kroz rizike i neuspjehe, stječeš iskustva, sazrijevaš. U tom pothvatu uspijevaš ili propadaš.” (Dokumentarni.net)

Ne tako davno, ratno i izbjegličko iskustvo učinilo je da srpsko društvo ne reagira tako represivno kao neke druge europske države, čemu sigurno doprinosi i svijest o srpskom, ne tako davnom, ratnom i izbjegličkom iskustvu. Ipak, ulaskom u Europsku uniju, nema sumnje da će Srbija mehanizme kontrole migranata, kao i cjelokupnu migracijsku politiku, morati dodatno postrožiti.