Noga filologa - Iskreno – lagao sam

Nema mnogo izgleda. Nema ih jer smo zasrali. Ne malo nego puno. Nema zemlje u Evropi koja je pokazala takvu glupost kao mi. To se može objasniti. Očito je da smo lagali tijekom prošlih 18 do 24 mjeseca. Bilo je posve jasno da to što smo govorili nije istina.

Precijenili smo mogućnosti zemlje do te mjere da dosad nismo bili u stanju ni zamisliti zajedničku vladavinu socijalista i liberala. A u međuvremenu, tijekom četiri godine nismo učinili praktički ništa. Ništa.

Ovako je govorio Ferenc Gyurcsány, aktualni mađarski premijer. To je dio njegova govora održanog u svibnju, nekoliko tjedana nakon pobjede na izborima za parlament. Govor je održao na zatvorenoj sjednici s parlamentarnim zastupnicima svoje Socijalističke stranke, ali snimku govora emitirao je u rujnu mađarski državni radio. Emitiranje – i Gyurcsányevo kasnije priznanje da je snimka autentična – izazvali su 19. rujna burne prosvjede na ulicama Budimpešte, sukobe nekoliko tisuća ljudi s policijom, opsadu zgrade televizije, breaking news.

Govna

Ne možete navesti nijednu značajnu vladinu mjeru na koju bismo mogli biti ponosni, osim činjenice da smo na kraju izvukli vlast iz govana. I to je sve. Ako budemo morali zemlji podnijeti račun o tome što smo učinili tijekom četiri godine, što ćemo reći?

Razumije se da vladine zadaće nisu priređene uredno, mirno ili savjesno. Ne. Ne. Radi se luđačkom brzinom jer se time neko vrijeme nismo mogli baviti da ne bi procurilo, a sad to moramo izvesti, došli smo skoro do odlučne točke. I onda da propadnemo jer nismo mogli održati korak. Takvo je stanje stvari. U međuvremenu, još uvijek treba postići dogovor sa slobodnim demokratima jer još uvijek imamo problema s ministarstvima – tu sve znate.

Tijekom nekoliko dana, svijet se pitao: što je to Gyurcsány zapravo učinio? Što se to zapravo dogodilo?

Naravno: premijer mora predložiti paket oštrih ekonomskih mjera. (“Više od dvije godine on je govorio da smo u ekonomskom procvatu, svi su mu vjerovali i glasali za njega. A sad ispada da je istina posve drugačija. Imamo vrlo ozbiljnih ekonomskih problema i mi, penzioneri, osjećamo to svaki dan”, rekao je za BBC jedan od prosvjednika koji su tražili Gyurcsányevu ostavku.) Naravno: na stranačkoj sjednici premijer je oštro reagirao na kolege koji su se pitali jesu li te oštre mjere doista potrebne. Naravno: u Mađarskoj su prvog listopada – u ovu nedjelju kad pišem – lokalni izbori, koji su zbog ovoga postali svojevrstan referendum o povjerenju vladi, “referendum o Mađarskoj”. Naravno: svi političari lažu. “Sve vlade lažu na ovaj ili onaj način. Svi oni nastupaju kao neki super pošteni dečki, ali birači znaju da se igra po pravilima kazališta – da treba dobrovoljno obustaviti nevjericu; ali pritom se još svejedno nadaju da ispod svih tih laži kuca srce – ako ne baš od čistoga zlata, onda barem od par karata. Onaj tip prodavača rabljenih auta ih ljuti zato što ne žele da ih smatraju baš tolikim budalama.” (Tako na svom blogu događaje komentira pjesnik i prevodilac George Szírtes.)

Ali što je Gyurcsány zapravo učinio?

Možda nam mogu pomoći Grci. I Michel Foucault.

????????

Pazite. Stvar je u tome da kratkoročnih rješenja nema. [Ministar financija] Jani [Janos] Veres je u pravu. Možemo još malo petljati ali ne dugo. Trenutak istine je tu. Božja providnost, obilje novca u svjetskoj ekonomiji, stotinu trikova kojih za javnost ne morate biti svjesni – sve to nam je pomoglo da preživimo. Ali tako dalje više ne ide. Ne ide.

U zimskom semestru 1983. Michel Foucault je na Kalifornijskom sveučilištu, u Berkeleyju, održao šest predavanja o jednoj grčkoj riječi. O riječi parrhesia, koja se obično prevodi kao “sloboda govora” (a tekst predavanja slobodno je dostupan na http://foucault.info/documents/parrhesia/).

Francuskog je filozofa zanimao prvenstveno koncept iza parrhesia, točnije: povijest razvoja toga koncepta od kraja petog stoljeća prije nove ere do petog stoljeća nove ere. Kako se mijenjalo ono što stoji iza riječi, kako je “jedno neproblematično područje ljudskog iskustva postalo problem, potaklo rasprave i prijepore, izazvalo reakcije i krizu u dotad nijemim ponašanjima, navikama, praksama, institucijama.”

Parrhesia je – pokazuje Foucault u predavanjima – za grčku antiku otvoreno priznavanje neugodne istine, onoga što ljudi ne žele čuti. Parrhesia je usto totalno iskrena, totalno izravna, osobna – njezinu istinitost jamči ličnost onoga koji govori – i zbog svega toga totalno hrabra: iznoseći nešto opasno, nešto drugačije od onoga što vjeruje većina, govornik se izlaže riziku (gubitku popularnosti, političkom skandalu, sankcijama, smrti). Istovremeno, govornik se upušta u parrhesia jer smatra da je iznošenje istine njegova dužnost, da to mora učiniti kako bi druge popravio ili im pomogao.

“Posežući za parrhesia, govornik se koristi svojom slobodom i bira otvorenost nasuprot nagovaranju, istinu nasuprot laži ili šutnji, riskiranje života nasuprot sigurnosti, kritičnost nasuprot laskanju, moralnu dužnost nasuprot sebičnosti i moralnoj indolenciji.” Parrhesia je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana i, u isti mah, jezgro propasti (jer, kako je smatrao Platon, ondje gdje svi imaju slobodu govora do riječi mogu doći i oni koji će predlagati nešto po grad štetno ili opasno: usto parrhesia potiče sve i svakoga ne samo da govore što im se prohtije, nego – implicitno – i da se ponašaju kako im se prohtije).

Reforma ili propast

Ljudi, mi nismo savršeni. Nimalo. Niti ćemo biti. I ne mogu vam reći da će sve biti krasno... Ekipa kojoj ste povjerili vodstvo ove stranke je otprilike u stanju... je sposobna definirati program. Možda postoji druga ekipa koja može nešto drugo. Mi ne možemo, mi ne možemo ništa više niti bolje od ovoge. I nećemo moći. Čak i da se ubijemo od posla.

Mi ovdje radimo veliki i pošten posao. I moramo ga napraviti. Ne govorim o Novoj Mađarskoj, o razvoju, o Mađarima izvan zemlje, odnosu s crkvama niti o drugih tisuću stvari jer one nisu najvažnije u usporedbi s globalnom slikom. Za sve to ćemo imati konkretne, značajne i promišljene prijedloge. Par njih će vas iznenaditi. Ali u usporedbi s cjelinom, o kojoj mi sami moramo odlučiti, to nije najvažnije. Reforma ili propast. I ništa više. A kad kažem “propast”, govorim o Mađarskoj, o ljevici, i – kažem vam vrlo otvoreno – i o samom sebi...

Igra li mađarski premijer antičku “igru parrhesia” kako je u svojim predavanjima opisuje Foucault? Gyurcsány govori otvoreno, iskreno, izravno: do vulgarnosti, do priznavanja vlastite nemoći, do polaganja karata na stol. Govori ono što ljudi ne žele čuti. Govori jer je to njegova dužnost. Riskira (čak i ako uzmemo u obzir da je šef stranke, da govori podređenima, da se ne obraća javnosti i narodu: stranka može izabrati drugog šefa, a govor može u javnost procuriti... kao što i jest procurio).

Upitna je, naravno, Gyurcsányeva osobnost: kako vjerovati u onoga tko priznaje da je lagao? Paradoksalnost “igre parrhesia” ovdje dolazi vrlo dramatično do izražaja. Vrlo dramatično.

Naknade za putne troškove

Hoćemo li nešto napraviti? Hoćemo li reći: jebi ga, evo tu su došli ljudi koji su imali petlje i nisu se bavili rješavanjem naknada za putne troškove, u pizdu materinu. Tu su došli ljudi koje nije zanimalo hoće li imati mjesto u lokalnoj vlasti, jer su shvatili da je ova vražja zemlja jedna drugačija priča. Ljudi koji mogu razumjeti da biti ovdje političar na početku 21. stoljeća vrijedi zato što možemo stvoriti drukčiji svijet. I samo zbog toga. Za život se može zaraditi na puno drugih načina.

Znam da je meni lako tako govoriti. Znam. Nemojte mi o tome. Ali ovo je zbilja jedini razlog zbog kojeg se ovaj posao isplati. Skoro sam umro kad sam 18 mjeseci morao glumiti da vladamo. Ne, mi smo lagali: ujutro, u podne i navečer. Ne želim više tako. Ili idemo u akciju i nađemo ljude za to, ili će to učiniti drugi. Ja osobno nikad neću dati intervju na čijem ćemo se kraju razići u mišljenjima. Nikad. Nikad neću naškoditi mađarskoj ljevici. Nikad.

U današnjoj politici, u današnjem političkom životu – možda i u današnjem životu općenito – “igra parrhesia” ne postoji. Usprkos demokraciji i svim njezinim čarima, usprkos građanskom društvu. I otud zbunjenost, otud šok pred Gyurcsányevim postupkom: nemamo ga kamo staviti. I zato, ako vam je slušajući o mađarskim događajima palo na pamet pitanje “je li to moguće kod nas”, razmislite načas o ovome: kod kojih to nas?