In memoriam - Iskušavao je revoluciju

Pet dana prije svog 85. rođendana koji pada upravo na 1. maj, 25. travnja umro je Milan Kangrga. Bio je filozof, u emfatičkom značenju toga pojma. Jedan od pokretača časopisa Praxis (1964.-1974.) i osnivač Korčulanske ljetne škole.

A to znači: ne puki profesor, kome je etika – kako se zvala disciplina koju je cijeli svoj radni vijek predavao i katedra koju je vodio – bila samo opis radnog mjesta, pa niti samo poziv, u smislu Weberove klasifikacije znanosti i politike kao dva poziva. Kangrga je bio i ostao filozof, tako što je cijeli svoj život propitivao i ne ustručavajući se nadilazio granice svog stručnog određenja. Dakle, granice disciplinarne filozofije, ali i filozofije kao filozofije uopće. No, ne naprečac, poput onih današnjih postmodernih filozofa koji se smiju anakronosti školske podjele filozofije na etiku, estetiku, filozofiju politike itd., a da u bogatstvo u tim “ladicama” tradirane građe nisu pošteno ni zavirili. Jer, kada je Kangrga htio “izaći” iz filozofije kao filozofije, kada je htio, Heideggerovim terminom kojemu se znao i narugati, preboljeti metafiziku, on je vidio samo jedan način da se to učini: a to je putem re-evolucioniranja postojećeg građanskog svijeta.

Etika ili revolucija

To je smisao zaoštrene, pa onda i za one koji samo čitaju kazalo, zavodeće dihotomije, u naslovu njegove knjige iz 1983. Etika ili revolucija, iako je podnaslov uvoda koji glasi Što je manje revolucije, to je više etike, jasan i današnjem post-političkom čovjeku. Jer, u naslovu spomenute Kangrgine knjige, usprkos ovome ili, pojmovi stoje u složenom dijalektičkom odnosu. Najprije, suprotno duhu vremena, u kome prosječni tranzicijski, ali i kasno-socijalistički “konzument” kulture (a pod tiranijom kapitala sve je teže biti drugačiji) riječ revolucija asocira s nekim pra-zločinom u biti svijeta, u smislu poistovjećivanja etike i revolucije. Dakle: što više revolucije to više etičnosti među ljudima. To bismo mogli nazvati i pravim zdravim razumom, putem koji i vrlo racionalne ljudske karaktere vodi prema pravim revolucionarnim pokretima, kada oni postoje. No, postoji i drugo značenje naslova, ono isključivanja, koje treba čitati: ili etika ili revolucija. I sad slijedi za malograđanina, pa bio on i cinični postmoderni nihilist, ono “najstrašnije” u Kangrge: tko ostaje samo pri etičnosti kao etičnosti, neće, ma koliko knjiga pročitao, doći do revolucionarnog principa. Jer, etika je uvijek etika vladajućih, pa zvali se oni i komunisti, kao nekad, ili samo Hrvati, kao danas. Ili “samo” političari, doktori, pravnici, filozofi, novinari, umjetnici. Koje, koliko puta smo to čuli od roditelja, svaki sistem, ako su pametni, treba.

A takva istina i takva etika “gotovog sistema”, kod koje većina staje, kao da su identificiranjem sa životnim ulogama već učinili sve postignuće, Kangrgi je bila tek početak: samo mjesto s kojega se može izboriti za kritiku, kao osnovni princip odnošenja spram svijeta. Zato su njega i drugove mu, rjeđe s razumijevanjem, a češće bez, misleći da izgovaraju nešto pejorativno, nazivali, po Marxovoj sintagmi, kritičarima svega postojećeg. Pa onda nije ni čudo da nisu mogli živjeti u ugodnom suživotu sa apologetima svega postojećeg, koji su u svakom sistemu bili, jesu, a izgleda i biti će, u većini. A ako baš to neodustajanje od ugode u postojećem, pod svaku cijenu, prepoznajemo kao bitno svojstvo nekih postmodernih radikala, koji bi se “igrali” revolucije, samo dok je zabavno, Kangrgu nije zanimala takva revolucija.

Kao što ga nije zanimala niti istina, ako je ona samo naoko vječna tekovina jedne završene revolucije. Zato nam je, kao studentima (za tu tekovinu, a ne revoluciju) dočaravao sliku poplave i gnoja koji voda po površini nosi. “Taj drek, to su vam tekovine”, govorio nam je, aludirajući na one karijerne komuniste iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Vremena kada su revolucionari odlazili sa scene, a članovi SK, kojih je u stranačkom smislu na njegovu kraju bilo najviše, postali su u većini “rotkvice” – izvana crveni iznutra bijeli.

Revolucionarni eros

Danas se ti isti, bilo da tvrde da su u Jugoslaviji politički život liberalizirali bilo nacionalizirali, hvale kako su “partiju razarali iznutra”. I treba im vjerovati. Uostalom, ne pokazuju li oni i njihovi nasljednici koje su u svome oportunističkom duhu odgojili, da su u stanju u bitno političkom smislu razoriti i mnogo stranaka odjednom? Za razliku od njih profesor Kangrga ostao je vjeran – iako figura “čuvanja”, rekli smo, zavodi – revoluciji. Onoj komunističkoj, koju je do kraja života nastojao samoosvješćivati. Zato revolucija za njega nije jednokratni čin prevrata, nego “stvaralački praktički čin koji – u apsolutnom prekidu s tzv. kauzalitetom prirode, a taj prekid i jest upravo re-evolucionarni čin par excellence – otvara područje mogućnosti jednog eminentno ljudskog događanja, sada već u svijetu slobode, ili kantovski rečeno: po principu kauzaliteta iz slobode” (M. Kangrga, Etika ili revolucija, Prilog samoosvješćivanju komunističke revolucije, Nolit, Beograd 1983.).

Iako je iz komunističke partije izbačen u mladosti, samo godinu dana nakon što je u nju bio primljen, ironično, ali ne cinično, mogli bismo uistinu reći da su Kangrga i ostali praksisovci, za razliku od danas vladajuće naknadne samostilizacije, revizije i mistifikacije prošlosti, bili među rijetkima koji su da tako kažemo “pomagali partiji izvana”. Iz erosa spram revolucije, a ne iz egoističnog interesa, čak niti disidentskog kao samosvrhe. Ali njoj, nakon što se ranih sedamdesetih počela transformirati u nacionalističko pseudo-višestranačje, više nije bilo pomoći. Zato je trebalo reći: niste više vi subjekt revolucije, već smo to mi, kritički mislioci revolucije, koji ne damo da se ugasi plamen promjene.

Kangrga i drugi praksisovci to su i rekli, a “nagrada” koju im je sredina, naročito hrvatska, zato dala, jest ona da dožive sudbinu “nestajućih posrednika”. Kangrga se kroz godine i desetljeća palanačke poluizolacije mogao tješiti da u tome društvu nije sam, već da je “nestajanje” postalo klasična figura (ne)mogućnosti transfera lijevog naslijeđa i lijeve misli na ovim prostorima. Do “kraja” socijalizma ta je sklonjenost bila strukturna, a od kada su, u “prijelaznom razdoblju” prema kapitalizmu za ponavljače, nahrupile horde čudnih novo-instalatera svega postojećeg, i struktura se izgubila. Isto što i njemu i ostalim praksisovcima, na drugi način dogodilo se i slovenskim lacanovcima, na treći, ljudima okupljenima oko časopisa Arkzin i Bastard. Sutra, može se dogoditi i Feralu. Pri tome ne mislimo jednačiti intelektualne i revolucionarne kapacitete i domete svih tih grupa i pojedinaca, već samo ukazati na sličnu sudbinu svih onih koji “strše” na krivu stranu. Ponekad više zamišljeno, a u slučaju Kangrge više stvarno lijevo.

Šverceri vlastitog života

Ako je revolucija u svojim tekovinama nanijela toliko nečisti, najčešće ne zločinačke, već “samo” oportunističke vrste, što je mogao nanijeti kontrarevolucionarni prevrat devedesetih? Samo tekovinu ništećeg ništa, u kojoj je navodno Bog zamislio nešto bolje za Hrvate – “vlastitu” državu. Ta se mudrost, ta navodna državotvornost – proizašla iz izvanjskih okolnosti trenutka, Kangrga bi rekao ta misao odjeka, sposobna samo za imitaciju nekog “izvornog” zvuka –  danas hoće zvati i hrvatskim liberalizmom.

U stvarnosti se to dezodoriranje u kupci “čiste” misli, napokon slobodne od tzv. totalitarnih stega, odmah pokazalo kao neki paradoksalni novi pra-fašizam. Za Kangrgu tu, za razliku od većine njegovih akademskih nasljednika, koji su u jednome trenutku pomislili čak i da moraju birati između njega i pakta s novom vlasti, u kritici nije bilo dileme. Nije ga zbunilo što su Milošević i Tuđman, svako u svome pašaluku promjenljivih granica, “priznali” demokraciju kao oblik političke vladavine. Mimo kontraproduktivne fascinacije novim i starim zločinima iz perverzno shvaćene slobode, u koje se zagledala niti zločinačka, niti ljudska, “građanska” većina u ratu i miru, i u koje i danas bulji poput mrtvog zeca u umjetničko djelo u instalaciji Josepha Beuysa, za Kangrgu je od početka bilo jasno da nam o glavi stalno rade ne puki zločinci, oni te pogode ili mimoiđu, nego “šverceri vlastitog života”. Pa je tako naslovio jednu svoju knjigu kritičkih obračuna sa “sredinom” i “stanjem” od kada smo samostalni, nezavisni i suvereni do neprepoznatljivosti i iščeznuća. Jer države se izmjenjuju, jučer Jugoslavija, danas Hrvatska, sutra EU, a potreba za kritikom, znao je to Kangrga za razliku od onih koji su uvijek “kritični” naknadno i unazad, se ne smanjuje, već prije raste.

Klasični njemački idealizam i “Posljednji Mohikanac”

I to je pravi smisao njegove izjave iz najnovijeg vremena da je on “posljednji Mohikanac”. Mislio je pri tome i na to da je nadživio svoje drugove, praksisovske suborce. Da među živima nije više bilo Gaje Petrovića, Danka Grlića, Branimira Bošnjaka i ostalih “Indijanaca”, koji bi se sada zajedno s njime borili protiv kaubojske najezde na Divlji istok, područje koje je postalo “divlje” baš od kaubojskih, a ne od indijanskih posezanja.

Jer, za nas se ne radi samo o tome kako prijeći na stranu gospodara, niti samo o tome da si ne smijemo dopustiti da postanemo “urođenicima” u svoje pleme, rod i naciju – da budemo samo Hrvati, Srbi ili neka druga etnička ili identitetska manjina, kao još-ne ljudi, kako je govorio. Već i o napornom putu da svoju sredinu uzdignemo i izvedemo na put svjetskosti, kao put povijesnosti. A to znači da se oni “ispali”, koji su, makar i ratovali, ostali izvan povijesnog događanja (što je naslov njegove “zbirke dokumenata jednog vremena” iz 1997. u izdanju Ferala), u njega vrate. U događanje u kome se možemo i kritički odnositi spram epohalnog načina proizvodnje – kapitalizma – a ne samo biti “domorodcima” njegove vladavine. Tu se ne može poprijeko, koristeći neki novo-medijski short cut, uzimajući iz centara svjetske moći, a ne dajući ništa novo za uzvrat, niti tim centrima, niti svojoj sada perifernoj sredini.

Drugi su tu izjavu o Mohikancu pročitali kao da je Kangrga posljednji marksist. Pa su mu takvi čak, sa svoje komforne, samoproglašeno-građanske pozicije, odavali i odaju poštovanje za dosljednost i stamenost. Sve u stilu simpatije za nekoga tko cijelom fakticitetu usprkos ustraje u svojim zabludama. No, marksizam kao “pravac” mišljenja, od kada postoji, bio je, slično anarhizmu, a opet drukčije, misao krize, koja je i sama uvijek u krizi.

U tome smislu Kangrga, kao ni Marx, s jedne strane, nije bio marksist, ako se pod time misli neki “sajam marksizma”, kao loga utisnutog u gotove proizvode jedne dogme, borbom protiv koje je i ušao u intelektualni život.

No, s druge strane, on, za razliku od većine današnjih lijepih duša u našoj “balkanskoj postmoderni”, koje za sebe tvrde da su iznad podjele na političku ljevicu i desnicu, za sebe nikada nije tražio “ispisnicu” iz lijevog pokreta. A to znači: iz jednog socijalizma koji jest i nije bio postojećim, govoreći u hegelijanskim terminima njegove opstojnosti, ali i stvarnosti i zbiljnosti. No, koji, naknadnom opservacijom, zaslužuje prevrednovanje prema gore, prema nečemu uspjelijem, no što se nama u njemu činilo da jest.

U terminima njemačkog idealizma, kome se uvijek iznova vraćao, pa tako i u posljednjim predavanjima, koja su sada dostupna i u knjizi Klasični njemački idealizam, čiju objavu kao rođendanski dar pripremljen od strane kolege s odsjeka filozofa Borislava Mikulića, nije dočekao, kada je govorio o socijalizmu govorio je o jednom trebanju, koje prethodi bitku. A “tko je samo jednom”, da slobodno citiramo velikog marksističkog filozofa, bliskog Praxisu, Ernsta Blocha, koji je dolazio na Korčulu, “probao vodu sa bistrog marksističkog izvora, taj se nikada neće naviknuti na bljutavost ideologija”. Zato Milane nisi posljednji.

“Humanistički rez”

Sve to znači i da je “apstraktni humanizam” Praxisa bio ponekad njegova misaona granica, ali često i njegova šansa. Njegov “humanistički rez”, kako je Boris Buden duhovito nazvao aluziju na odbijanje recepcije Althussera i epistemološkog reza, kao navodne staljinističke dogme, od Kangrge i drugova.

Gledajući u današnju pozitivističku pustinju duha, u doba stalno iznova sve grandioznije realizirane korporativno-birokratske “utopije”, koja u opasnom približavanju zabrani mišljenja uopće, “strukturno” uklanja svaku misao koja strši iznad “intelektualne” narudžbe upućene logoreičnim autistima mainstreama – toj beskonačnoj traci blebetanja zdravog razuma, koja uništava javnost ni ne znajući za razliku između razuma i uma – izgleda nam nekadašnji sukob “humanista” i “anti-humanista” na ljevici poput izbora za “tvrde” i “meke” strategije nastupanja u jednom zajedničkom projektu.

Nekim novim kontra-kulturnim prevođenjem, kojim se naši kulturalni studiji samo politički krezubo bave, došli bismo onda i do kulturnih i političkih sličnosti i nekog minimalnog zajedničkog nazivnika svih pojedinaca i grupa koji su se borili i bore se na toj fronti. Pa bi se danas, kada je hiper-komodifikacija svih nekada ljudskih odnosa u tzv. kognitivnom kapitalizmu uzela gigantske proporcije, netko nastavio na prodornu kritiku postvarenja i otuđenja, tih centralnih kategorija kojima je Kangrga, još u svojoj disertaciji Etički problem u djelu Karla Marxa (prvo izdanje Zagreb 1963., drugo Beograd 1980., a u devedesetima je izašao i njemački prijevod) na velika vrata ušao u naš filozofski život. A onda bi došao i do Kangrgine misli da svaki otuđeni odnos završava u samootuđenju, otuđenju čovjeka od samoga sebe, od svoje izvorne biti. Pomodni zagovornici tzv. posthumanog, totalno otuđenog svijeta kao navodno željenog stanja, znali bi da su čitali Kangrgu da bez čovjeka nema niti otuđenja.

Mislilac revolucije

Jer, Milan Kangrga pokušao je strasnije i dublje od sviju u nas, utemeljiti revoluciju ne samo u političkoj i socijalnoj sferi, što je njemu bila definicija već provedene socijalističke revolucije, već i kao najopćenitiji princip čovjeka i njegova svijeta, po kome on uopće jest, može i treba da bude.

Povijesnost, revolucionarnost i budućnost po svojoj su biti zato za Kangrgu identična određenja, koja ukazuju na iskon, pa je u tome smislu Kangrga od početka do kraja mislilac revolucije.

Suprotno od dictuma kritičke teorije o “epohalnom izostanku revolucije”, koji bi trebalo preciznije situirati između svjetskih ratova, Kangrga tvrdi da je revolucija o kojoj Marx govori, revolucija kao revolucija, ona koja je bitna i epohalna, moguća samo zato i odatle što se već zbiva u temelju čovjekova svijeta. Krajem šezdesetih tvrdi i da živi u srcu događaja revolucije, zato što je “revolucija pokretačka snaga povijesti”, ferment smisla, ono što probija “tvrdu koru prirodnoga” i ustajaloga – izvor svakog pravog, pa i njegova stvaralaštva.

Baš kao revolucionarna spontanost, ona je i izvor stvaralaštva tada studentskog pokreta, koji na svoj način dolazi do principa samoupravnosti. Za razliku od jednog drugog suvremenika ‘68., Miroslava Krleže, koji u svome poznom konzervativizmu, lakonski kvalificira šezdesetosmašku pobunu kao događanje u kome “dosađuju se od preobilja djeca”, Kangrga je umio i više no što su i on i studenti toga tada bili svjesni, su-kreirati, a potom i prepoznati i ocijeniti ta burna zbivanja. Za njega tu nije bila riječ samo o jednoj socijalnoj grupi ili čak klasi i njezinoj pobuni, nego o ukupnom “položaju čovjeka u suvremenom svijetu totalne organizacije i manipulacije”. O svemu tome trebao je govoriti na Okruglom stolu, posvećenom 40-godišnjici ‘68., 13. svibnja u KIC-u, a na koji se odmah i rado odazvao.

Smrt ga je spriječila u tome. Danas kada smo izvan sebe jer ga više nema, jer je svijet u stanju i tendenciji koja svojim zlom kao da nadilazi svaku ljudsku moć ispravljanja i “povratka u budućnost”, kada “s Kangrgom odlazi i skončava i jedna epoha u kojoj smo još znali živjeti”, kako mi je na vijest o njegovoj smrti otpisao slovenski sociolog Rastko Močnik, Kangrga bi rekao da sve to samo znači da smo barem jednom u životu bili i pri sebi. A bili smo mnogo puta, često i zbog njega. Pa to uvijek isponova, zajedno s njime, moramo nastaviti pokušavati biti. Borba se nastavlja.