Iskustva prevođenja

Zbornik radova s Drugoga zagrebačkog prevodilačkog susreta, održanog 24. i 25. listopada 2003., objavilo je Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, a priredila ga je predsjednica Društva Iva Grgić. Iz Predgovora Ive Grgić čita se da se “tema ovaj put artikulirala dvojako jer se željelo ‘dvosmjerno’, i na način konkretniji, izravniji od uobičajenog, kako je već prvi Susret zacrtao, govoriti o prevođenju kao tekstualnoj intervenciji čija je narav uvijek bitno kulturološka, ali se već tijekom priprema skupa iskristalizirala i želja da se dio priloga okupi oko velike figure Antuna Šoljana, čiji je prevodilački opus, premda jednako poznat, dosada manje istraživan od onog ‘izvorno’ književnog”. José Ortega y Gasset smatrao je prevodilaštvo “najskromnijim od svih zanimanja”, zaključuje Iva Grgić, a iskorak iz tradicionalne “samozatajnosti”, što ga prilozi skupljeni u ovaj zbornik podrazumijevaju, možda “može poslužiti kao mali korektiv takvome stavu velikoga španjolskog mislioca”.

Zbornik Prevođenje kulturâ (u daljnjem tekstu Zbornik) strukturiran je u dvije cjeline: prvi dio okuplja priloge tematski vezane uz naslov Iskustva u prevođenju kulturâ; drugi dio okuplja priloge na temu Antun Šoljan kao prevodilac i prevodioci Antuna Šoljana.

Predstaviti ovaj Zbornik nije nimalo laka zadaća jer je riječ o iznimno kvalitetnim prilozima koji se ne daju rezimirati niti prepričati, već možda jedino pokušati iskolažirati citatima zastupljenih autora slijedeći nit vodilju svakoga, a koja se opet nadaje kao poveznica svih radova. Ta poveznica je znanstvenost pristupa, strogo traduktološka, što se na visokoj razini pisanja izvija iznad sveprisutne “skromnosti” i “svijesti o samozatajnom biću” prevoditelja kao polazišne točke, njegova iskustva u praksi, na djelu, na temelju kojeg se gradi analitička filološko-prevoditeljska teorija.

Autori redaka ispisanih u ovom Zborniku itekako su meritorni progovoriti o prevođenju kao važnom (premda nažalost još nedovoljno uvaženom) segmentu filoloških znanosti i teorije književnosti. Meni je pak palo u zadatak “prevesti” njihove misli pa bih to učinila želeći ne iznevjeriti tematsko-metodološki kontekst Zbornika, a potaknuta postupkom “intertekstualne reciklaže” kojom je, kako ističe Sonja Bašić, Eliot u Pustoj zemlji sastavio pjesmu od mnoštva citata iz ranijih tuđih tekstova i aluzija na njih.

Prijevod kao “korektivna re-kreacija”

Zbornik, fokusiran na dvije teme, odaje počast i priznanje opsežnom prevodilačkom opusu i radu Antuna Šoljana. Rad Sonje Bašić znanstveno nadahnuto analizira djelo jednog od najvećih hrvatskih pisaca i prevoditelja druge polovice 20. stoljeća koji je svojim radom obilježio “hrvatsku varijantu prijelaza iz modernog u postmoderno”. Sonja Bašić ističe kako je “zaista krajnje vrijeme da posvetimo više pozornosti prevodilačkom radu Antuna Šoljana” i kako Šoljan “ima nemjerljive zasluge za širenje horizonata hrvatske književnosti pedesetih godina”, te na istaknuto mjesto također stavlja Šoljanovu tvrdnju “da pisac često postaje prevoditelj u potrazi za precima: on je čitao Eliota i Pounda jer takvih pjesnika-kritičara-prevoditelja kod nas nije bilo; ili je prevodio Poea (1951., pa opet 1961.) možda zato što je Poe čista suprotnost onoj vrsti realizma kojoj se on tih godina želio oduprijeti”.

Sonja Bašić pridaje “dalekosežnu” simboličku važnost Šoljanovu eseju Kako smo prevodili ‘Gavrana’ čime Šoljan “otvara vrata suvremenom teoretiziranju o statusu prijevoda u odnosu na izvornik kao i tvrdnji da svako doba traži svoj prijevod i nova čitanja već napisane književnosti, što nas vodi Eliotovim tezama o tradiciji i individualnom talentu, ali i pojmu intertekstualnosti”. Sonja Bašić se na kraju dotiče i Šoljanova nezaobilazna eseja Pisac kao prevodilac i prevodilac kao pisac iz 1979., u kojem Šoljan po uzoru na Pounda i Hölderlina, prijevod smatra “korektivnom re-kreacijom”. Zaključit će Sonja Bašić, na temelju Šoljanova uzora, tvrdeći kako je “razlika između prevodilačkog i spisateljskog rada manja nego što se obično misli, a ponekad gotovo nikakva” te citirajući Šoljana, “prevodeći, dakle, mi pišemo: stvaramo vlastitu literaturu, pa čak i izmišljamo vlastitu tradiciju”. Šoljan nam je “dao ključ za povezivanje njegova prevodilačkog rada s njegovim stvaralačkim opusom”.

Istom se temom bavi i Tonko Maroević, nudeći nam drugi zanimljiv ključ za iščitavanje Šoljana neodvojivo kao prevodioca i pjesnika. Maroević tako počinje tvrdnjom da “bi se o Šoljanovim prijevodima i prepjevima te o njegovu odnosu prema njima dala napisati čitava studija, pa i magisterij ili doktorat, u svakom slučaju opsežnija radnja ili knjiga”. Jer, nastavlja Maroević, “Šoljanova je prevodilačka dionica važno poglavlje hrvatske (pa i šire južnoslavenske) književne kulture, naročito u razdoblju otvaranja prema velikom (slobodnom) svijetu, odnosno oslobađanja od direktivne, tendenciozne, socrealističke linije jednostrane vezanosti uz istočnoeuropske (zapravo: boljševičke) modele pisanja”. Te zaključuje: “Nitko nije u nas bolje i sustavnije od Šoljana tumačio svoje radne motive i načela, nitko nije racionalnije i utemeljenije objašnjavao razloge svojih i tuđih prevoditeljskih postupaka”. Ukratko, navodi Maroević, “Šoljan prevođenje nije shvaćao niti je mogao shvatiti drugačije nego kao produžetak vlastite književne djelatnosti, a o prevođenju je ispisao toliko odgovornih i nadahnutih stranica da mu u hrvatskoj publicistici nema ravna”.

Dotjerivanje “grbavih” Shakespearovih stihova

Maja Tančik, dotičući se Šoljanovih prijevoda Shakespearea, iščitava također Šoljanovu poetiku prevođenja, ovaj put preko prijevoda Shakespearea te odabira Timona Atenjanina kao njegova prvijenca (bila je, prema Foretiću, “ružno pače” u Shakespeareovu opusu). Rehabilitirati djelo nekog autora kulturološka je zadaća. Popratiti prijevod Predgovorom, Napomenom prevodioca i Bilješkama, kao što je činio Šoljan u svim prijevodima Shakespearea, kulturološki je događaj i vrijedna znanstveno-filološka baština. Šoljan u svojim Napomenama iskreno navodi i neke svoje slobode u prevođenju, prevodeći ga stihom smatra da će mu tako vratiti “dignitet forme”, nastoji dotjerati “grbave” Shakespearove stihove.

Alida Bremer, Ellen Elias-Bursać i Silvio Ferrari oprimjeruju svojim prilozima upravo te Šoljanove traduktološke teze. Svojim iskustvima u prevođenju na njemački, engleski i talijanski Šoljanova, redom, Hrvatskog Joycea, Izdajica te Kratkog izleta oni potvrđuju Šoljanova traženja sloboda u prijevodu, vraćanja digniteta forme u drugom jeziku, dotjerivanja “grbavosti” u izvorniku. Trenutačni dobitnik Hieronymusringa za prijevode na njemački, Hans Grössel, ističe Alida Bremer, izjavio je pri preuzimanju nagrade kako “veza između filološke točnosti i umjetničkog senzibiliteta čine dobrog prevodioca” s obzirom na to da je “prevoditelj u jednoj fazi svoga posla analitičar i kritičar, rijetko mu promaknu slabosti njegova predloška, naročito ove: suvišni ili neodgovarajući pridjevi, nezgrapne metafore, neprecizne asocijacije i ponavljanja bez funkcije”.Tek tada, precizira Alida Bremer, “traduttore zna osjetiti poriv za svjesnom promjenom teksta i tako postaje traditore, jer ga njegov estetski osjećaj zna ponukati da tekst popravlja, uljepšava, čak krati ili produžava.”

U prilogu Vitkacii maledicta u hrvatskom jeziku Dalibor Blažina na vrlo znanstven i analitički način progovara s kakvim se sve problemima prevođenja suočio pohrvaćujući “poučni komad s popijevkama u tri čina” Stanisława Ignacyja Witkiewicza koji se, pod naslovom Šusteri, 1985. u nas pojavio u njegovu prijevodu. Razjasnivši odmah na početku “kvazi-nominalističku latinsku formu” korištenu u naslovu svoga priloga, a koja mu se nametnula u suglasju s “vitkacijevskim efektom, Blažina živopisno teorijski prikazuje kako je u spomenutom slučaju prevođenje pokrenulo ne samo problem denotacije i interpretacije nego i adaptacije. S Witkacijem se Blažina susreo s zaoštrenim problemom “otklona od jezične, stilističke, ali i estetičke norme koji je valjalo pretvoriti u jednako kvalitetan otklon u hrvatskom kulturnom kontekstu”, jer je naime poljski dramatičar prve polovice 20. stoljeća “neponovljiva književna individualnost koja u svojim djelima svjesno pokušava stvoriti tajanstveni, složeni svijet koji se ne podaje općeprihvaćenim kategorijama logičnog mišljenja”. Valjalo je sačuvati neobičnu atmosferu, te budno paziti da ta čudnovatost čitaocu ne ostavlja dojam “prijevoda s poljskog”. Valjalo je, dakle, transponirati i iznova stvoriti.

Prevoditelj tumači “tekst u tekstu”

Problematiku prevođenja “neprisvojivoga” obrađuje Tatjana Jukić u svom prilogu o prevođenju romana Possession Antonie Susan Byatt. Vještim teoretskim instrumentarijem Tatjana Jukić obrazlaže semantičke utjelovljenosti višeznačnog termina possession kao posjedovanje/opsjednutost, koji se u engleskom jeziku „ne iskazuju kao metateza, već kao simbolička simbioza unutar iste leksičke jedinice”, vezanu uz pripovjednu građu koja tematski određuje roman prisvajanja ljubavnoga pisma viktorijanskog pjesnika, zametnutog među stranicama knjige u posjedu Bitanskog muzeja.

Svoja iskustva s prevođenjem naslova bilježi i Ljiljana Avirović u prilogu o Jergoviću na talijanskom jeziku, i najnovijem prijevodu Hauzmajstora Šulca, koji se zbog stranog termina u naslovu i tobožnjeg nesnalaženja talijanskog čitatelja pri prvom susretu s djelom, prema zahtjevu nakladnika “obogatio” i podnaslovom Il custode della memoria. Ljiljana Avirović oprimjereno obrazlaže svoje osobno iskustvo prenošenja i razmrsivanja Jergovićeva “književno-jezičnoga klupka u kojem se istodobno mora voditi računa o kulturno-povijesno-jezičnim slojevima, ali i književnim nadstrukturama koje autor rabi.”

U prilogu o prevođenju postsovjetskih tekstova Irena Lukšić s pravom tvrdi, na tragu Problema interteksta  P. Toropa, kako “prevoditelj mora biti skupljač tragova kultura, znanstvenik koji tumači ‘tekst u tekstu’. Slutnju prvoga i drugoga teksta, izvornika i prijevoda, posjeduje jedino educirani čitatelj, specijalist koji je u stanju omeđiti recepcijsko polje, granice i semantiku kultura u doticaju”.

Na sličnu temu progovara i Iva Grgić u prilogu Prevođenje talijanske drame ili kako liječiti mediteranski kompleks, obrađujući Suvremenu talijansku dramu koja se pojavila 2003. u izdanju Biblioteke Mansioni u hrvatskom prijevodu pet različitih prevoditelja čiji je položaj u “trenutačnoj papirnatoj inkarnaciji nezahvalan iz razloga što još nisu iskušani na sceni” te će ih čitatelj “mjeriti prema velikoj, na sceni katkada i trijumfalno iskušanoj tradiciji prevođenja talijanskih dramskih tekstova na hrvatski”.

Prevodilačke nedoumice

Sead Muhamedagić svoj je prilog Prevodilačke nedoumice artikulirao, na sebi zavidno svojstven način, u mali filološko-traduktološki traktat o prevođenju na tri glavne jezično-semantičke razine: Morfološke nedoumice, Sintaktičke nedoumice, Semantičke i stilističke nedoumice (uz Uvodne nedoumice i Ostale nedoumice), s polazištem u osobnom iskustvu prevođenja Jonkeova Insektirija i Bernhardova Trga heroja. “Sažetost kazivanja” – ističe Muhamedagić – “mnoge će aspekte samo naznačiti, za neke nedoumice možda će se nazirati moguća rješenja, a neke od njih ostat će i nadalje to što jesu – sve u nadi da ćemo u dogledno vrijeme i mi u Hrvatskoj moći književnom prevođenju pristupati uz pomoć pomno razrađene traduktološke metodologije koja će buduće prevodioce barem do stanovite mjere lišiti mukotrpna nedoumičarenja”.

Zbornik nam upravo osvjetljava i nudi Šoljanov primjer i dužno nasljeđivanje hrvatskog spisateljskog i prevodilačkog uzora. Jer u Italiji, kako ističe Silvio Ferrari, Šoljanov je Kratki izlet, pobudio uglednog Giovannija Rabonija da autora svrsta “uz bok europske elite” jer je tom knjigom, naglašava Ferrari, “Šoljan ustanovio novi smjer, tako srodan vremenu u kojem je onda živjela druga Europa”.

Dinko Telećan, sa svoje strane, prvi u Zborniku, u svome prilogu s pravom ističe kako je “prevođenje u prvom redu filološki posao, što hoće reći da je vođeno ozbiljnim prijateljstvom, odnosno ljubavlju, spram logosa (filo-logija), koja ljubav ište dati život onomu do čega joj je stalo, tj. riječi/izrečenom”. Tako će Telećan, na tragu već spomenutog Ortege y Gasseta i njegova eseja Sjaj i bijeda prevođenja, zaključiti kako “novovjekovna filologija već i sama za sebe tvrdi kako ima posla s mrtvim jezicima”, te kako “nije slučajno što je časno ime filologije danas rezervirano za tobože mrtav grčki i latinski, a da se tobože ozbiljna znanost koja se bavi ‘današnjim’ uistinu mrtvim jezikom/jezicima nazivlje lingvistika”.

Što je Bog rekao Mojsiju?

Orteginom viđenju negdašnjeg čovjeka i njegova jezika, u kojemu je izricanje stvari značilo i njihovo spoznavanje, usuđujem se u ovom kontekstu pridružiti suvremenog talijanskog pripovjedača i esejista po imenu Erri de Luca, zanimljiva suvremenog napuljskog zidara s mnoštvom objavljenih djela, od kojih su posljednja izravni prijevodi sa starohebrejskoga i sasvim originalna tumačenja Starog Zavjeta. Erri de Luca je već u jednog svojoj ranijoj knjizi eseja, Una nuvola come tappeto, upozorio kako biblijska rečenica iz scene sa Mojsijem i gorućim grmom iz kojeg progovara Božji glas, zahvaljujući upravo autoru latinske Vulgate, s koje se zatim prevodilo na žive svjetske jezike, ne glasi u izvorniku “Ja sam onaj koji jesam” (kako stoji i u hrvatskome prijevodu). Glas Boga, naime, u izvorniku se ne koristi okamenjenim prezentom, nego budućim vremenom: “Bit ću ono što ću biti, tako poruči sinovima Izraelovim. Bit ću me je k vama poslao”. “Bit ću s tobom (ehej? im?k)”, dakle, poručuje Bog Mojsiju kad ga ovaj pita: “Tko sam ja?” želeći Mojsiju kao prvome objaviti/izreći da on “nije više samo Bog praotaca i prošlosti, već i Bog budućnosti koji se Mojsiju predstavlja”, i to u vremenima kada je “Hebrejac Bogu na uho kucao na zajedničkom jeziku, onome na kojemu se on njemu bio i objavio, a tad je i tišina znala biti odgovorom i ljudi su je znali osluškivati”. Susret Boga i Mojsija jedina je scena u Tori gdje se Boga pita “Tko si ti?”, na što usljeđuje odgovor u budućem vremenu: ehej? ašer ehej?, a ne u sadašnjem. Bog je Mojsiju dao “Bit ću s tobom” u miraz identiteta i uspostavlja s njime savez (dvaput se ponavlja “bit ću”) između njega i Boga. Bog će Mojsiju biti vođom pri izvođenju Hebreja iz egipatskog sužanjstva, a njegovo “bit ću” ujedno je značilo i zapečaćenje tog prvog od svih budućih spoznavanja.

To je tek primjer kako jedan nama suvremeni strani prevodilac želi biti “poslušan hebrejskome, materinskom jeziku naše svete povijesti”.

Posao koji zbratimljuje narode

No, dužnost mi je gotovo, za zaključak, svim prevoditeljima prizvati u sjećanje velikog Šibenčanina Nikolu Tommasea, vodeću figuru talijanskog Preporoda, koji u širokom dijapazonu područja svoga filološkog djelovanja nije zanemario područje književnog prevođenja u kojemu je potvrdio nove i snažne ideje te riješio probleme oko kojih se suvremeni teoretičari estetike još uvijek muče.

“Prevoditelji – piše on – titula koju su profanirali težaci i trgovci knjigama, a tako mnogim uglednim primjerima počašćena: posao koji zbratimljuje narode, jača im baštine, oslađuje jezike.” Te Tommaseove riječi, premda nam s jedne strane predočuju mjeru njegova prezira prema profanatskim prijevodima, s druge nam strane potvrđuju i dokazuju s koliko je emocionalnog i stručnog naboja on osjećao i poznavao napore i zasluge prevoditelja.

“Slatki moj teški posle”, nazivao je Tommaseo prevođenje: slatki, jer duši je njegovoj koja bi sve najradije bila obgrlila u beskonačno zajedništvo ljubavi, moralo predstavljati nenadmašni užitak biti “posrednikom između jedne i druge umjetnosti, između jednog naroda i drugog”; težak jer nemali je bio broj problema, i nisu svi bili rješivi problemi koji su pred njim stajali na putu da na drugi jezik prevede zahtjevni pothvat prevođenja nekog djela.

U četvrtom dijelu svojih Pensieri sull’educazione, Tommaseo posvećuje prevođenju čitav peti odlomak. Prevodilac, prema Tommaseu, treba raditi na otvorenom, “šećući”. Ponajviše je plodonosno “prevoditi napamet”, jer “knjiga vazda pred očima, zaglupljuje. Pazi se na slova umjesto na smisao”, a oko, što običava počivati sad na jednoj sad na drugoj riječi, odvlači um, i snagu da se svima odreda prida važnost, dok prevodeći priliči se sliku predočiti slikom i ne zamijeniti „riječ slikovitu nekom općom bezbojnom”. Tako prevodeći i mijenjajući, “ali bez nereda pri obradi predmeta”, očvršćuje “i razum i um” i stvara se “stil”. Prevođenje zatim valja upotpunjavati pisanjem. “Tko samo prevodi i nikad svojom rukom ne piše, ne nauči se niti prevoditi.”

Snažne su ove Tommaseove pouke o prevođenju, i snažna je to slika uma jednog našijenca koji je vjerno i prekrasno preveo Talijanima brojna djela antičkih autora, kao i mnoga strana, pa i svoja, djela.