Ispiranje uma kojeg i nema

Kathleen Taylor je u Ispiranju mozga preplela filozofske, umjetničke i neuroznanstvene spoznaje o ovom problemu, koji je prvi put spomenut sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, a “ovjerio” ga je djelatnik CIA-e Edward Hunter, nakon što je bilo više nego evidentno kako se američki vojnici koji su prošli zarobljavanje tijekom Korejskog rata mijenjaju svjetonazorski i od poslušnih američkih građana postaju komunistički ideolozi. Prava podloga njezina rada neuroznanstvena su otkrića posljednjih desetljeća, koja kažu kako ne postoji čvrsto fiksirano, nekakvo “temeljno autobiografsko Ja”. Osjećaj identiteta veže se fiziološki na mozak, a on je u stalnoj mijeni: “Sve ono što percipirate, svaki podražaj koji primate putem osjetila, mijenja vaš mozak”. Bilo bi vrlo teško dokazati kako postoji tzv. naša bit. Što je to tajanstveno Ja? “Neuroznanstvenici su ga znali smjestiti u onaj mali prostor između neurona.” Čovjekovo Ja, piše Taylorica, ukupna je čvrstoća svih sinapsi u mozgu, a povezan je s brojnim fenomenima: fizičkim tijelom, sposobnošću utjecanja na tijelo i na svijet, društvenost i svijest o sebi. Te različite atribute osjećaja individualnosti u jedan čvor vezuje pamćenje. Taylorica navodi kao primjer film Memento “u kojemu muškarac koji pati od amnezije pokušava dokučiti tajnu vlastita postojanja”. Svijest je svijet za sebe, i kao takav ima i svoje grijehe. Sedam grijeha pamćenja su: prolaznost, odsutnost, blokiranje, pogrešno povezivanje, povodljivost, pristranost i ustrajnost. Najzanimljiviji je “grijeh ustrajnosti” jer nam omogućuje u polju svijesti dugo držati traume. A preko trauma stižemo izravno do “ispiranja mozga”.

Kognitivni krajolici

Primjeri koje Taylorica navodi, posebno slučaj talijanskog svećenika Luce, kojeg su tijekom njegova službovanja u Kini zatočili i oprobanim metodama fizičke i ideološke torture od njega napravili svojevrsnog komunističkog agitatora, pokazuju kako u najvećem broju slučajeva, iz zagonetna razloga, unatoč činjenici da je opasnost od novih tortura minula, preobraćenici zadržavaju ispiranjem mozga usvojene ideje. Takvi su primjeri radikalni – gotovo svi mi bismo da nas netko krene lupati po bubrezima vikali i da smo crnci, ako treba – ali ima u njima nešto više od puke ideje kako svi mi igramo u ovome životu mnogo uloga. Naime, tijekom takva iskustva u mozgu jačaju određene sinapse koje nastave uvjetovati polje svijesti koje doživljavamo kao svoje Ja. Prije svega one sinapse kroz koje se provodi strah kako će naše Ja nestati. Usvajanje novog identiteta povezano je s djelovanjem obrambenih mehanizama snažnih shema našeg kognitivnog krajolika, one specifične juhice u kojoj plivaju svi naši dojmovi. Termin “kognitivnog krajolika” zanimljiv je: to je “mentalni okoliš u kojemu su sadržane sve informacije pohranjene u mozgu neke osobe, kao i trenutačne mentalne aktivnosti”. Torture i medijska bombardiranja mijenjaju “konfiguraciju terena” kognitivnog krajolika i nastaju nove, hibridne osobnosti. Zapadna je umjetnost stvorila nekoliko moćnih simbola ispiranja mozga, a Taylorica se posebno osvrnula na Mandžurijskog kandidata, 1984, Vrli novi svijet i The Wall.

Pozabavimo se najpoznatijim primjerom: Mandžurijski kandidat je roman Richarda Condona objavljen 1959. koji bi vjerojatno bio zaboravljen (iako je svojedobno izašao na listi deset najboljih loših knjiga The New York Timesa) da po njemu 1962. nije snimio film John Frankenheimer s Frankom Sinatrom u glavnoj ulozi. U Frankenheimerovoj je režiji Mandžurijski kandidat bio smjesa psihološkog trilera i političke satire, s parodijskim elementima u donjim slojevima filma; da stvar bude zanimljivija, došlo je do malog podudaranja između priče filma i stvarnosti: jedan od Sinatrinih filmskih suboraca odlazi s puškom u ruci ubiti predsjedničkog kandidata; negdje u vrijeme prikazivanja filma ubiju Kennedya i Sinatra film povlači iz distribucije na dvadeset godina te pristupa republikancima. Remake Jonathana Demmea iz 2004. odličan je remake, ali s posve različitom pozadinom, nastao u drukčijem stvarnosno-političkom krajoliku: za razliku od hladnoratovske paranoje, post-rujanska američka svakodnevica obiluje “realnim” osjećajem progonjenosti i rascijepljenosti, pa Demmeov film izgleda mnogo “zbiljskije” nego Frankenheimerov.

Radikalno nova gesta ili kompromis

U pozadini ideja u čijim se okvirima kreće rad Kathleen Taylor nalaze se mislioci poput Michela Foucaulta i Louisa Althussera. Foucault se kapilarnom distribucijom moći rado bavio, ali je vjerojatno najveći prostor nečemu što bismo mogli označiti “ispiranjem mozga” dao u knjizi Nadzor i kazna. Althusser je na tematiku djelovanja odgojnih ustanova – kojima je posvećen The Wall grupe Pink Floyd – posebno nadahnuto pisao u eseju Ideologija i ideološki aparati države.

Budući da Taylorica najbolju zaštitu od brojnih ispirača mozga i manipulacija vidi u obrazovanju, u postupnom usavršavanju vlastite nestabilne osobnosti u čijoj “nestabilnosti” s pravom vidi i optimistični potencijal po kojemu se itekako možemo mijenjati na bolje (samo da nam je znati – kako?), možda nije zgorega suprotstaviti joj rad kod nas slabo poznatih francuskog filozofa Alaina Badioua i slovenske filozofkinje Alenke Zupančič. Oni, za razliku od Taylorice (pa donekle i Foucaulta te Althussera), ne smatraju kako je naša zadaća, naš put iskupljenja i oslobođenja od gomile manipulativnih mreža, u paroli “svakoga dana u svakome pogledu sve više napredujem”, nego u radikalno novoj gesti, kojom se prekida s dosadašnjom tradicijom odnosa i njenom podrazumijevajućom hijerarhijom.

Primjer koji navodi Taylorica, a tiče se mijenjanja boje vašega glasa u blizini ikoga tko vam je pretpostavljeni, značio bi da biste u spomenutoj situaciji kao orijentir ponašanja imali vlastita načela i kriterije. Znači ako je kojim slučajem (a zna često tako biti) vaš šef dosadan – zezajte ga, rugajte mu se, otpilite ga, ukratko. Takvi se savjeti radikalno razlikuju od knjiga poput lani prevedene Corrine Maier i njene Dobar dan, lijenosti (kojoj i mi ovom prilikom želimo dobar dan!), gdje se preporuča složeni kompromiserski obrazac ponašanja u čijoj se sjeni vi slobodno “usavršavate”, “samorazvijate” itd.

Zupančička i Badiou uvjereni su kako nakon takvih radikalno novih gesta, koje nisu uvjetovane koristoljubljem, nego su u skladu s vašim istinskim uvjerenjima, nastaje posve nova čovjekova životna situacija. Kako i ne bi, čujem vas kako govorite, sad umjesto posla i plaće u ruci imate radnu knjižicu, i slobodni ste se po cijele dane posvetiti simpatičnim idejama francuskog mudraca i njegove slovenske poslijediplomantice. Je li itko od njih ikada postupio, je li itko ikada postupio tako? Takva vrsta integriteta definitivno nije čest slučaj, uglavnom smo svi mi politički i moralni poltroni i oko nas se (uglavnom) ne bi ispirači mozga imali nešto posebno i dugo truditi. Taj problem mase koja i nema neki vlastiti unutarnji splet individualiteta koji bi branila (a sva su “uvjerenja” podjednako balegasta jer nisu prošla filtriranje mišljenja ) Taylorica nije posebno obrađivala, no na tu su temu pisali recimo Hose Ortega y Gasset u Pobuni masa ili Elias Canetti u Masi i moći. Malodušni stav prema kojemu je svatko od nas “samo jedan čovjek” često previđa činjenicu da ni Isus Krist ili Adolf Hitler nisu bili ništa više od toga.