Ispitivanje ne/pripadnosti

Jednodnevna manifestacija performansa u sklopu programa Nova riječka scena, koja je održana kao uvod u festivalsku sezonu FONA 2006., otvorena je performansom Pod lipom Damira Čargonje (izvedba roštilja: Mladen Matić i Siniša Brozić; glazba: Josip Maršić) u Galeriji O.K. s početkom u podne. Promotrimo ukratko tijek performansa: na “drvo” (riječ je o zidnoj instalaciji stabla) Čargonja vješa komade mesa a na zidu lijepi medicinske nalaze (npr. CT vlastite glave) i korespondenciju (tužbe i ugovore) o poslovanju MMC-a. Zatim pod lipom publici dijeli filtar-vrećice lipova čaja, te posjetitelji jedan po jedan skidaju komad po komad mesa i umjesto njih stavljaju filtar-vrećice lipova čaja. Završno, pristupa se roštiljanju skinutoga mesa s “mesnato-krvave” lipe i zajedničkom (odnosno – većinskom) jedenju. Pridodajmo ukratko i opis scenske instalacije: s jedne strane lipe nalazi se aparat za kokice, s druge – roštilj, a pod lipom – zelena “travnata” prostirka s natpisom Tuborg, prekrivač i Remarqueova knjiga Iskra života.

Smrt u Veneciji/Haagu

U autointerpretaciji svog kulinarskog happeninga Čargonja ističe: “Trava s natpisom Tuborg namjerno je tako napravljena pošto je Tuborg naš jedini sponzor i čini mogućnost izlaza iz ove kaotične situacije u koju nas je dovela nepripadnost. Iako u početku nisam htio priznati, mislim da je pritisak kojem sam izložen godinama i stres učinili svoje. Ovaj performans, koliko god to ludo zvučalo, jedna je vrsta autoterapije”. Naravno, asocijacije uz “krvavo-mesnatu” lipu iz kulinarskoga happeninga Pod lipom otvarale su se i u smjeru pitanja: “Zašto je Milošević pokopan baš pod lipom u dvorištu obiteljske kuće?” Naime, čini se da je vrhuška balkanskoga gospodara rata dobro upoznata i s navodnim statusom lipe kao simbola slavenstva. Dovoljno je podsjetiti na romantičarsku tezu o svetoj slavenskoj lipi koju je na južnoslavenskim prostorima inducirao Bogoslav Šulek davne 1878.

Uslijedio je performans Bug Kreše Kovačičeka (u izvedbi Tajči Čekade, Mladena Matića i Jelene Krašić) u kojemu je autor spojio naizgled nespojive sudbine Kafkinoga Gregora Samse te Gustava von Aschenbacha i poljskoga dječaka Tadzija iz Mannove novele/Viscontijeva filma Smrt u Veneciji.

Centrifuga iznutrica i križa

Što se može dogoditi iz iskustva kada nekome čuvate mačke i pritom morate poput Davora Dundare iz Adaptera svaki drugi dan tim prekrasnim ljubopitljivim stvorenjima kuhati jetrica s palentom? U slučaju simpatičnoga Dundare uslijed nepodnošljivoga, zaparloženoga smrada kuhanja iznutrica nastao je dramatičan i tragikomičan scenarij za njegov performans Rastakanje iznutrica. Zakrabuljen u tipiziranoj ikoni babe vještice (nagaravljenih usahlih obraza, s grbavim-kukičastim gumenim nosom, grbom na leđima i nezaobilaznim crnim ogrtačem) svojim habitusom nevjerojatno je dobro animirao imaginarnu babu vješticu, a izvedba se temeljila na njegovu antikulinarskom pripremanju jetrica i ribica (koliko se moglo vidjeti u sveopćem mraku, s obzirom na to da je jedino osvjetljenje bila mala stolna svjetiljčica koja je isijavala vampirsko-crvenu boju) uz odličnu glazbenu podlogu uglavnom Adaptera. Vrhunac antikulinarske vještičje kuhinje Dundara je označio trenutkom kada je navedenu mješavinu iznutrica (jetrica) i ofurenih riba pokušavao na doista sve moguće načine (koristeći pritom npr. golemu špricu, vještičji štap-batinu) ugurati u očne duplje, nos i usta lutke koja se koristi u vježbama pružanja prve pomoći. Inače, Davor Dundara performansima je posvećen svakodnevno i više-manje spontano; dakle, na ulici s obzirom na to da ga, kako ističe, prvenstveno zanimaju re/akcije prolaznika.

Uz glazbeni performans o “rastakanju iznutrica”, naravno dojezdio je i legendarni Zoff iz Grča, koji je postao i ostao legenda, između ostaloga, i po tome što je scenski masakrirao životinjske odrubljene glave i iznutrice. Naime, na našu dark, metal, gothic-rock scenu uveo je krv, životinjske iznutrice, a velikom sjekirom ponekad je razvaljivao nedužne (čini mi se) teleće glave, a sve u svrhu provokacije šokom, kako bi Antonio G. Lauer (koji je inače pomno pratio sve ovdje navedene performanse) rekao, “nijeme većine”. Srećom u metal-performansu Nakovanj (navedeni naslov performansa bio je objavljen u najavi, a na plakatu cjelokupnoga događanja osvanuo je pod naslovom Centrifuga čovjeka i stroja), što ga je izveo na sceni Kluba Palach, izostale su životinjske unesrećene ikone, ali zato se zbog prisustva metalnoga istostraničnoga križa na metalnom povišenom nakovnju (riječ je o metalnoj konstrukciji koja nalikuje na povišeni istostranični stolić u čijoj je unutrašnjosti, točnije, između prednjih nogu položena električna pila) djelomice osjećao utjecaj NSK ikonografije. Naravno, riječ je tek o možebitnoj asocijaciji, a sve zbog metalnoga istostraničnoga (Maljevičeva) križa, koji je, uostalom, odmah na početku performansa (dakle, kada je Zoff scenično počeo energično udarati binomnima čekićima po spomenutom nakovnju) odletio u pravcu jednoga fotoreportera. Srećom, glava (u ovom slučaju – ljudska) nije pala.

Ignisogram i Joseph Beuys

Damir Stojnić u Kružnoj ulici izveo je topao, intimistički performans Ignisogram: srce, alkemijski performans spaljivanja “srca”. Naime, intiman prostor bio je određen trima klupicama koje su omeđivale malen pravokutan izvedbeni prostor unutar kojega je Stojnić kredom iscrtao srce, na čije je rubove zatim položio kamenčiće, a unutrašnjost kredom i kamenjem iscrtanoga, obrubljenoga srca ispunio grančicama i na kraju cijeli kozmogram srca predao maloj plamenoj lomači, modificirajući ga u ignisogram. Za performans Ignisogram: srce ovom je prilikom Stojnić istaknuo kako ga je osmislio još 2000. te da su simboli performansa iznikli iz položaja tijela, ili njegovim riječima: “Kad staneš i spojiš pete, i malo raširiš stopala, možeš primijetiti da imaju oblik srca. Dakle, pored navedene gravitacije, s druge strane – ljubav je analogizirana s gravitacijom, gdje je gravitacija dokaz da te Zemlja voli. Kasnije sam vidio da je kubanska umjetnica Ana Mendieta davnih 1972., 1973., palila svoju siluetu; prema svojoj silueti napravila je drvenu konstrukciju o koju je zakačila mnogo petardi, i onda je sve to zapalila. Taj je rad nazvala Anima. Osobno me je najviše inspiriralo paljenje Pusta u Rijeci i okolici. Osim toga, ujesen kada ljudi pale drač da bi polja napravili plodnim, i kako sam često putovao Istrom, noću sam gledao te linije vatre koje su ljudi spontano radili i kada sam ih promatrao, shvatio sam da se pretvaraju u pojedina slova, određene simbole, što sam nazvao ignisogrami. S druge strane, imamo taj život u sebi koji je simboliziran vatrom, dinamičkom karakteristikom ognja, plamena, vatre, kao nešto fluidno, a što je ipak ovdje, što emanira toplinu; ujedno i mi kao bića širimo toplinu. Ignisograme radim već dosta dugo, i ovo je bio samo jedan mali segment toga.”

Krešo Mustać naslovnom sintagmom svoga performansa Joseph Beuys (1921.-1986.-2006.)/Rekonstrukcija – Krešo Mustać prvim dvjema godinama označava rođenje i smrt Josepha Beuysa, a trećom godinom – godinu vlastite rekonstrukcije djela i lika Josepha Beuysa. Pritom, aplicirajući dva Beuysova rada, u svom hommageu koristi drvenu vješalicu ovješenu o čavao na zidu Galerije O.K. i crni kaput koji je skinuo i ovjesio o spomenutu drvenu vješalicu, i pritom nekoliko je puta podigao, uperio, stavio prst u nosnicu, prizivajući istu Beuysovu izvedbenu gestu.

Pravila igre

Milijana Babić i Senka Baruška u performansu Crna kraljica 1, 2…3 istoimenu dječju igru koncipirale su kao plesni performans između dva videozida Galerije O.K., na kojima su se projicirale ljudske figure koje prizivaju pravila navedene igre. Naime, dvije plesačice i plesač (Gordana Svetopetrić, Elena Brumini i Željko Jančić Zec) naizmjenično su se odmicali i približavali videozidovima preko pomične instalacije (nalik na metalni pravokutnik sa zaobljenim, vitičastim stranicama i time, čini mi se, nalik na propusni ekran), a primicanjem propusne, e/kranske instalacije do drugoga videozida “igra” se prekida, završava. Svakako treba izdvojiti dojmljivu glazbu (Zoran Medved i Josip Maršić) koja je multiplicirala do horror neprepoznatljivosti naslovnih riječi dječje igre, kao i prekrasnu tortu-gradinu Crne kraljice iz naših predaja koju su autorice ponudile publici u slast.

Osim navedenih performansa i završnoga koncertnoga događanja koje je bilo posvećeno Milanu Mladenoviću (1958.-1994.), a u suorganizaciji udruge RI-ROCK i MMC-a, Branko Cerovac, viši kustos MMSU-a, član Stručnog savjeta Galerije O.K. i Organizacijskog odbora i žirija FONA-e, u sklopu performerskoga programa Nova riječka scena/FONA 2006. održao je uvodno predavanje o novoj riječkoj (performerskoj) sceni u okviru koje je posebno istaknuo slikarsko-akcionističke performanse riječkog slikara i performera Zlatka Kutnjaka, koji, nažalost, tog nezaboravnog performerskog petka nije bio i izvedbeno prisutan.