Isplativ rizik

Prije nekih četvrt stoljeća tadašnji su Zagrebački simfoničari bili na ne baš osobitom glasu, između ostalog, zbog svoje problematične sekcije flauti. Prije nekih četvrt stoljeća tadašnji su Zagrebački simfoničari bili na ne baš osobitom glasu, između ostalog, zbog svoje problematične sekcije flauti. Jedna je kritičarka, doduše, završila na sudu, s obzirom na to da su je uvrijeđene glazbenice tužile zbog spominjanja takozvanih “vječnih flauti”, ali je sud tužbu ipak odbacio.

Vremena se, srećom, mijenjaju, pa ne samo da se spomenuti ansambl sada zove Simfonijski orkestar HRT-a nego na istoj poziciji ima nekoliko odličnih umjetnica. Prve među jednakima su flautistice Ivana Grašić Antonić i Darija Zokić, a o njihovoj neupitnoj kvaliteti dovoljno govori i činjenica da su upravo njih dvije stavljene u središte pozornosti novog komornog ciklusa Nedjeljom u podne. Taj je niz koncerata HRT-ov orkestar pokrenuo u Hrvatskom glazbenom zavodu upravo kako bi mogao predstaviti umijeće svojih glazbenika ne samo u simfonijskom nego i u solističkom i komornom kontekstu.

Odbacivanje romantičarske geste

Sudeći prema prvom koncertu ciklusa, riječ o ideji koja bi se mogla pokazati iznimno produktivnom. Jer, ne samo da se orkestralni muzičari na taj način mogu pokazati u manjem sastavu od onog u kojem inače sviraju nego im se otvaraju i vrata prema repertoaru koji se u svom svakodnevnom radu rijetko dotiču. Konkretno, u ovom je slučaju cijeli program bio posvećen baroknim majstorima, i to s djelima u kojima je solistička uloga povjerena dvjema flautama, pa je i cijeli koncert nazvan Flauti a due.

Solistice, koje u orkestru inače sviraju djela kasnijih razdoblja, pritom su pokazale iznimnu senzibiliziranost za stil glazbe 18. stoljeća, uspješno zaobišavši zamke koje im u tom repertoaru postavljaju moderni, metalni instrumenti. No, još je ugodnije iznenađenje bila minuciozno dorađena svirka ansambla, dosljedno vođena načelima povijesne obaviještenosti. Zasluge za to najviše pripadaju dirigentu Mladenu Tarbuku, koji je, u skladu s baroknom izvodilačkom praksom, izvedbom ravnao svirajući čembalo.

Moglo bi se, doduše, primijetiti kako u nas ima već sasvim dovoljno čembalista koji bi dionicu continua?znali realizirati i nešto maštovitije od Tarbuka. No, s druge strane, taj je manjak višestruko kompenzirao ostatak basovske sekcije, u kojem su sudjelovali violončelist Pavle Zajcev, kontrabasistica Helena Babić i izvrstan fagotist Petar Križanić. Općenito, cijeli je gudački korpus iznimnu pozornost posvetio odbacivanju romantičarske geste, u korist suzdržanijeg, ali ne i manje ekspresivnog sviranje bez vibrata.

Transparentan zvuk

Takav je način sviranja osobito delikatan u komornim situacijama, u kojima bi i najmanje odstupanje od točne intonacije moglo ozbiljno narušiti sklad cjeline. No, Tarbuk i njegovi glazbenici bili su spremni riskirati, a taj se rizik u konačnici i isplatio. Posebno to vrijedi za izvedbe Vivaldijevog Koncerta za dvije flaute, gudače i continuo u C-duru i Bachovog Četvrtog Brandenburškog koncerta, u kojima se dirigent odlučio za stilski utemeljenu, ali i iznimno osjetljivu postavu od po samo jednog instrumenta po dionici.

Rezultat je, međutim, bio prava svečanost baroknog komornog zvuka, koja se, premda na nešto drukčiji način, nastavila i u drugom dijelu programa, kada je izvedena Prva suita u e-molu iz Telemannovog ciklusa Tafelmusik. Ovdje se predstavio nešto veći sastav, što je stvorilo moćniji, ali ne i manje transparentan zvuk, u kojem su na momente izrazito briozni gudači davali zdušnu podršku i dalje izvanrednim solističkim istupima Ivane Grašić Antonić i Darije Zokić.

Vrijednost ovog koncerta je višestruka. Jer, osim što je Simfonijski orkestar HRT-a pokazao da u svojim redovima ima niz vrsnih komornih glazbenika, na vidjelo je izašla i činjenica da Hrvatski barokni ansambl neće više dugo moći držati monopol na povijesno obaviješteno izvođenje rane glazbe u Zagrebu. I to je dobro – jer, svaka je konkurencija dobra, pa bi u tom smislu u budućnosti mogli profitirati i HRBA, i HRT-ov ansambl, a, najviše od svih, i zagrebačka koncertna publika.