Robert Perišić  

Ispod jezika: život outside kraljice

Tema Slave Raškaj dopala me nakon što se potrošilo nekoliko scenarista. Nije to bila, dakle, priča koju je jednostavno ispričati. Kao prvo, glavni lik ne govori. To je izniman “tehnički” problem: dakle, otpiši intelektualističku retoriku koja je toliko draga hrvatskom filmu na umjetničke teme. Sve mora ići iz situacije, i te situacije moraju imati bazičnu snagu, tako da glavni lik ne mora ništa govoriti a da nam sve bude jasno. Moramo dobiti moćan karakter a da se ništa ne objašnjava. Moramo osjetiti taj lik, mimo jezika, mimo riječi – moramo, dakle, ići dublje. To me je odvelo u ovu priču koja se događa negdje ispod, ispod svih gromoglasnih programa i praznih naklapanja. Ničega od toga nema u ovom filmu i zahvalan sam Slavi Raškaj što me povela na taj put, kamo sam po sebi možda nikad ne bi krenuo. Ali morao sam slijediti tu gluhonijemost, zamisliti kako izgleda svijet kad ne sudjeluješ u naklapanjima, tračanju, trošenju riječi, kad ne živiš u toj mreži koju stvara svakodnevni tekst. Pomislio sam: onda je to jedan jako drukčiji život. Onda te nije briga što se govori, onda ideš nekim drugim putem, osjećaš drukčije, vidiš drukčije i ništa od ove pjene koju svakodnevno slušamo – ništa od toga nije tvoj svijet. Svijet Slave Raškaj otvorio mi se tako kao neki misterij. Onda sam tražio priču koja će to naglasiti u punom intenzitetu, tako da nakon filma ostane snažan dojam, ali takav da riječi zapinju. Stvar mora zapeti u grlu, da ne znamo točno što bi rekli, da ne možemo riješiti taj “slučaj” tek tako, otpisati tu Slavu Raškaj u neku ladicu i reći: “To ti je to.”

Nije to to – ovo je ispod jezika, a ne na jeziku, pogotovo ne na jeziku kojim “brendiramo” stvari, kojim od famoznih osoba iz prošlosti stvaramo markice, smještamo ih na police i shvaćamo ih, na kraju krajeva, kao ilustracije nekog originalnog life-stylea. Danas je reklamno gledanje stvari dominantno u svim područjima – u što god pogledaš vidiš reklamu, uvijek ti neka reklama presiječe pogled, a posebno je povijest podložna reklami, jer je ne želimo shvatiti, nego samo iskoristiti. Osobe iz povijesti koriste se kao ideološke i marketinške ikone, one služe ovom ili onom diskursu, one se pretvaraju u relikvije, one se komercijaliziraju i prodaju se kao znak, i zapravo ne želimo znati tko su uistinu bile. “Iako sam umrla prije sto godina… Imam dobar image, zar ne? Još uvijek bih mogla biti reklama za nešto. Ali za što?”, kaže Slava Raškaj u interpoliranoj reklami koja “presječe” film u vrlo emotivnom momentu, i koja je neke apsolutno šokirala, pa ćemo joj posvetiti malo pozornosti. Pojava reklame je, naravno, narativno pripremljena, takoreći najavljena već od početka filma, jer na početku lik-narator (kasnije identificiran kao Bela Čikoš) gleda televiziju u nekom baru. Unatoč tome, ta reklama funkcionira kao šok, ona i jest tu zbog šoka, šoka koji tjera na razmišljanje o našem konzumiranju prošlosti. Tu se moramo zapitati zašto smo, u stvari, šokirani? Da li se šokiramo kad u Pragu vidimo šalicu s likom Kafke? Ne, nego je kupimo kao suvenir. Hoćemo li se šokirati kad jednom u Ozlju (prije ili kasnije i oni će se sjetiti) kupimo šalicu s likom Slave Raškaj? Ne, nego ćemo je kupiti kao suvenir. Ironično rečeno: nećemo se imati kad šokirati nad tim kupovanjem, ako se ne šokiramo u ovom filmu – on je, takoreći, jedinstvena prilika da razmislimo o toj disproporciji između života stvarne osobe (Slave Raškaj) i konzumerističkog pristupa tom životu. Bol s kojom “u vremenu izgubljeni” Bela Čikoš gleda tu reklamu – jest bol našeg konzumentskog zaborava. U tom smislu, ovo je priča o našem promašaju prošlosti, o načinu na koji je inače gledamo, pa je ironija reklame tu namjerna “šaka u oko”. Tko to ne može podnijeti, sorry, neka trči i kupi šalicu.

No, da ne ispadne da smo puki “avangardisti” – moram dodati da šok nije jedina funkcija te reklame u filmu. Ona, rekoh, naglašava naš općeniti promašaj u doživljaju prošlosti, naglašava zaborav i trpak okus besmisla – i kao takva daje priči finalnu tragičnu notu. Jer nije tragična samo činjenica to što mlada Slava Raškaj umire u ludnici, nego i to što ćemo mi zaboraviti zašto je umrla a pritom ćemo tepati njezinu imenu.

Kad sam dobio tu temu – “temu Slave Raškaj” – nisam pretjerano mnogo znao o njoj, ali bilo mi je jasno da ima “dobar image”. Ne bismo inače snimali film o njoj, zar ne? Pomislio sam: što se od mene očekuje? Da stvorim jedan fin, probavljiv mit? Da dizajniram još jednu dirljivu priču o “ludom umjetniku”, prerano uvenulom cvijetku? Da svi to lijepo pogledamo i kažemo – ah, kako je bila krasna? To mi se činilo nedovoljnim, a – nakon što sam proučio materijal – i ciničnim prema jednoj biografiji. Nisam htio da stvar bude bezbolna, niti sam “slučaj Raškaj” htio izolirati u prošlost, kao da sve to nema veze s nama danas. Ako priča Slave Raškaj treba boljeti, onda treba boljeti danas, jer je ta priča ponovljiva. U tom smislu ona reklama – koja se obraća nama danas – jest vrhunac filma. Ako ona ometa ugodno konzumerističko gledanje uz kokice, onda je to poželjno. Ako se neki gledatelj tu odjednom osjeti “uhvaćen na djelu” i postane mu blago nelagodno, onda je ispunila svoju svrhu. Ako je konzumeristički kritičari istaknu kao glavnu manu filma, onda je ubola točno gdje treba. 

Ovo je film o jednom životu, a taj život nije “zabavni proizvod”. Sve to, dakle, može razočarati sve one koji očekuju standardiziran, tipično ispripovijedan biografski film, “korektan proizvod”, po mogućnosti s klasičnom opremom, uz dodatak klime i po holivudskom JUS-u (to je ono prilagođavanje Hollywooda “našim standardima”: tehnički nemoguća misija, ali vjekovna težnja). Ovo nije imitacija američkog filma, a bogme ni češkog. Ljudi koji su ga gledali ne nalaze mu lako uzore i ne razbacuju se imenima čim izađu iz kina. Kritičari pišu svašta, neki čak i hvalospjeve, ali ne kažu “to mi sliči na ovo ili ono”, i to nas sve veseli. Uostalom, zašto bi hrvatski film uvijek morao sličiti na neki drugi film? Naravno, ljude koji nemaju ladicu za ovaj film, a mentalno žive od pospremanja – sve to može i nervirati. Neki, umjesto o filmu, pišu o nepoštivanju nebitnih faktografskih detalja, kao da je posrijedi dokumentarac, kao da su odjednom zaboravili što je “igrani film”. Očito, postoje faktori, koji “usmjeravaju” naš takozvani filmski život, kojima se od ovog filma diže kosa na glavi. Već po svojoj temi on ne može računati na gledatelje koje odbija sama umjetnost, no za mene – koji dolazim iz književnih krugova – bilo je iznenađenje kad sam shvatio da dobar dio naše filmske kritike o filmu piše kao da on i nije umjetnost (pogledajte malo te tekstove), a ako slučajno on to jest, onda je to promašaj, jer to navodno nije komercijalno. Ipak, nekim čudom, itekako postoje “nepredviđeni” gledatelji koje 100 minuta Slave apsolutno oduševljava, a – treba li reći – užasno su rijetki hrvatski filmovi koji imaju svoje fanove.

Kao autoru scenarija iznimno mi je drago što je film takav, jer priča je pisana tako da to nekome bude važno, nekome točno određenom, a ne da svi kažu “nije loše” i odu na ćevape. Već je na premijeri u pulskoj Areni bilo jasno da će ovaj film imati ljude koji će se zaljubiti u njega – a sad, hoće li ovih ili onih u Hrvatskoj biti 10.000 ili 100.000, to ovdje ne može biti presudno, jer Slava Raškaj sigurno nije živjela zato da bi se oko nje zbrajale nule. Uistinu, sama odgovornost prema jednoj biografiji, prema jednom životu – ne dopušta da se od nekih stvari pravi vašar.   

Postoji još jedna stvar u tom scenariju. Iako je od vremena u kojoj se ova priča događa prošlo stotinjak godina, što nam se ne čini tako dalekom prošlošću – društvo toga doba nama je danas praktički nezamislivo. Slava Raškaj je došla iz provincije u Zagreb nekoliko godina prije nego su u Beču žene prvi put stekle pravo upisa na fakultet, i to samo na Filozofski (1897.). Tri godine kasnije Franjo Josip je dekretom odredio da žene smiju studirati i medicinu, uz obrazloženje da su “bosanskim muslimanskim ženama potrebne liječnice”, a ta carska inovacija šokirala je dekana bečkog Medicinskog fakulteta koji je, sa svim svojim autoritetom, tvrdio “da je ženski mozak manje razvijen od muškog”. Bilo je to, rekoh, u Beču, a Slava Raškaj dolazi u Zagreb koji za Bečom, naravno, ponešto kasni u tim “novotarijama”, a dolazi iz Ozlja koji, naravno, bitno kasni za Zagrebom, pa sad vi zamislite taj ulaz “u karijeru”. Ona dolazi sama, dolazi kao žena, kao gluhonijema žena, nije čak ni aristokratkinja, nema neku lovu, živi po domovima, a želi se baviti slikarstvom. Sve u svemu, to je autsajderska pozicija poduplana na nekoliko razina. Stoga ne čudi što je literatura o Slavi Raškaj oskudna, što – osim slika – ima malo potvrđenih činjenica iz života, jer ona u to doba jednostavno nikome nije bila bitna. Na nju se gleda kao na “jadnicu”, na licemjerno-humanitaran način, jer naravno da nikome od zagrebačkih fićfirića ne pada na pamet da će ta “jadnica” ostati u povijesti, a da će oni posve ispariti. Čitajući literaturu o Slavi Raškaj, posebno me nerviralo što se taj ton o jadnici nesvjesno prenosio i dalje, već u doba kad su se, desetljećima nakon njezine smrti, krenule pisati monografije. Sve je opet bilo puno tog dirljivo-sažaljivog tona, sve nešto “ajme”, pa sam se, na kraju krajeva, zapitao: koga mi to pokroviteljski sažalijevamo – pa ona je za sve njih bila kraljica! Oni to nisu znali, niti ih je zanimalo, pa su je više-manje ostavili da crkne, ali to ne znači da je ona bila jadnica, nego prije da je živjela u društvu jadnika. S tom mišlju sam krenuo u lik Slave Raškaj i to je, rekao bih, ono što je moj scenarij razlikovalo od prethodnih: ako se uhvatiš na taj lijepak o jadnici, imaš samo još jednu slikarsku Brezu i ništa više. Sjećam se kad sam Sanji Vejnović poslao scenu u kojoj je se Slava, kao teška autsajderica, sreće s etabliranim slikarom Čikošem. Tu se ona – iako bi se, po legendi, trebala držati kao jadnica – po scenariju drži “pomalo kao kraljica”, a Vejnovićka je iz te didaskalije, rekla mi je poslije, napokon “ubrala” lik, i onda ga je tako, maestralno otpratila do kraja.

Ljudi koji gledaju film kao stvar tehnike, pitali su se također – zašto u toj priči ima toliko Bele Čikoša (Miki Manojlović), koji je, tehnički gledano, samo njezin ljubavnik. Stvar je u tome da lik ne mora govoriti samo o sebi, nego može supstancijalno svjedočiti o drugome, tako da postane, na neki način, dvojnik njegove/njezine sudbine. To je u ovoj priči Bela Čikoš. Zamislimo opet onu osobu koja ne govori, koja ne sudjeluje u pjeni svakodnevnog trača, zamislimo njezinu apsolutno autsajdersku socijalnu poziciju i fizički ograničenu komunikativnost. Zamislimo što je sve toj osobi – koja je, na neki način, potpuni stranac u društvu – mogla značiti jedna snažna veza. Razmišljajući o njezinoj biografiji, postalo mi je jasno da je bilo malo toga što ju je moglo držati u svijetu – i onda, kad je to nestalo, ona je izgubila kontakt. Raspad njezina svijeta, nakon čega je završila u Državnom zavodu za umobolne, taj put u ludilo – to je bilo posebno teško zamisliti na ekranu. Bilo je potrebno dobiti taj osjećaj kidanja, to dizanje sidra što struže po dnu, sve dok se ne otputi u ništa. To je zapravo odigrao Miki Manojlović svojim odlaskom “u Ameriku”, on je njezin svijet koji nestaje i koji onda polako, iz podzemlja duše, stiže u ono što zovemo povijest. On postaje tragični glas, glas prožet krivnjom koji je ispraća do danas, naš glas, glas promašaja, glas njezina nestajanja, glas misterija. 

Bilo je to jako teško zamisliti na ekranu. Pisao sam to, uz stalne dvojbe, misleći: može li se to uopće prikazati, kako doći do tih scena koje će dati to mutno, gluho kidanje, to deranje sidra po dnu, sav taj raspad… Radio sam brzo, priča se razvijala, posebno negdje od polovice, prema toj zoni ludila i svakih nekoliko dana nalazio sam se s Matanićem i pitao ga: “Misliš da može ovako?” On je ponekad dizao obrve, dosta smo razgovarali, ali na kraju bi rekao: “Ići će!” Neka mjesta bila su velik problem, posebno kraj, koji je u biografskom filmu, naravno, krajnje predvidljiv. Tu je trebalo, takoreći, održati priču preko smrti, da to ne ispadne tek puka smrt i gotovo, kraj. Svaka riječ iz Čikoševa ofa morala je zvučati u nijansu točno, kao da je riječ o notama. Tu sam, za relativno malo teksta, potrošio jako mnogo vremena, radeći bezbrojne varijante.

Kad sam Mataniću napokon predao scenarij, imao sam, što se kaže, “dobar filing”, ali paralelno i paniku: što će od toga ispasti? Jesmo se skužili? Hoće li to izgledati onako kako to kod nas obično ispadne, traljavo… Nisam imao iskustva s tim i nisam znao što film može napraviti od mog teksta: hoće li mu dodati vrijednost ili će mu je oduzeti? Hoću li se, poput nekih mojih kolega pisaca, morati od filma skrivati kad se snimi, pa okolo po birtijama pričati da je redatelj idiot i da ja to “uopće nisam tako napisao”? Znate kako to zna ispasti s hrvatskim filmom – događalo se da se scenaristi, koji imaju neko ime u književnosti, preko novina odriču blamaže na platnu. 

Jasno vam je: činjenica da pišem ovaj tekst, umjesto da se skrivam od filma, sama po sebi govori da nije ispalo tako. Matanić je to napravio sjajno i dignuo priču do maksimuma. Kad sam vidio film, ne samo da sam odahnuo nego mi je postalo jasno da smo napravili nešto veliko. Kad mi je nakon projekcije u Puli prišla Tatjana Gromača i rekla da je “potpuno pod dojmom”, a tako je i izgledala, i kad mi je kasnije Damir Karakaš, došavši iz Pariza, gdje je gledao novog Kusturicu, rekao – “Ovo je pet puta moćnije” – onda sam znao da to nije samo subjektivni dojam. S vremenom sam shvatio tko su ljudi koji vole ovaj film: oni su na strani Slave Raškaj, oni nisu konzumeristički mainstream, oni još shvaćaju film kao umjetnost, a ne kao granu industrije.