Ispovijesti zlostavljača knjiga

Moram priznati da mi je laskalo kada me je, na povratku u hotelsku sobu na obalama jezera Como, prekrasna talijanska sobarica uhvatila za ruku. Znao sam da je hotel bio zapažen po pažljivosti osoblja, ali upravo iskazana hrabrost sobarice podigla je uslugu na posve novu razinu. Otprativši me do ruba precizno složenog kreveta, sobarica je pokazala na knjigu odloženu na mom noćnom ormariću. “Pripada li ovo vama?”, pitala je. Pogledao sam i vidio primjerak Vile Bodies Evelyn Waugh, s “ušima” na stranicama, rastvorenu, okrenutu prema dolje, dok je njezin puknuti hrbat bio okrenut prema gore. “Da”, odgovorio sam. “Gospodine, to nije način na koji se ponaša s knjigom!”, objavila je, iskradajući se iz sobe.

Knjiga kao podloga za interakciju 

Cijenim mišljenje sobarice – i divim se tome kako ga je izrazila. A ipak se duboko ne slažem. Dok su ideje izražene čak i u najopakijim knjigama vrijedne zaštite, teško mi je poštovati knjige kao predmete i ne vidim ama baš ništa loše u tome da ih zlostavljam.

Ima, naravno, nekih važnih iznimaka: rijetke knjige s lijepim uvezom ili profinjenim ilustracijama, knjige koje su uredno posložene u knjižarama i nisu moje vlasništvo, knjige koje pripadaju drugim ljudima ili knjižnicama. Sve njih tretiram s pozornošću i pažljivo kakve ne bih ni u snu posvetio prosječnim masovno proizvedenim mekim koricama. Ali jednom kada je knjiga moja, ne vidim razloga da je čitam u rukavicama. I ako ste ikada vidjeli kako tiskarska preša bljuje bestselere brzinom od 20.000 kopija na sat, mogli biste doći u iskušenje da se složite. Sadržaj knjige je ono što je važno, a ne same knjige – bez obzira kako lijepo namještaju sobu.

U stvari, sposobnost knjiga da prežive zlostavljanje jedan je od razloga što su one tako zadivljujući predmeti, izdignuti daleko više od, recimo web stranica. Čovjek ne može posuditi web stranicu od prijatelja i ne vratiti je godinama. Čovjek ne može, još uvijek, savinuti web stranicu u svoj stražnji džep niti ispustiti web stranicu u kadu. Ne može pisati komentare, ispravke ili popise za kupovinu na web stranicama da bi ih ponovno pronašao (nerazumljive i neshvatljive) godinama poslije. Čovjek ne može zaprljati web stranicu prstima s losionom za sunčanje niti može staviti pijesak između njezinih stranica. Čovjek ne može osigurati klimavi stol tankom web stranicom niti može iskoristiti jednu da bi zdrobio komarca koji ne to ne očekuje. I, čovjek ne može zavitlati web stranicu u zid u gnjevu, užasu ili mržnji. Mnogi šefovi kuhinje koje poznajem mogli bi ponovno oživjeti svoje kulinarske pobjede lizanjem hranom umazanih stranica svojih omiljenih kuharica. Pokušajte to učiniti s monitorom ravnog ekrana.

Kopanje po knjigama, ali doslovno

Sve ovo čini mi se potpuno razumnim sudbinama za knjige, čak i ako (a možda upravo zato) bi moj postupci sigurno užasnuli knjigočistunce te zbunili ljubitelje kompjuterske biblioteke. No, najkićeniji, upravo rokoko način zlostavljanja knjige nešto je što sam izveo samo jednom – i zaista mogu posvjedočiti da je to mnogo, mnogo teže nego što bi bezbrojni filmovi naveli čovjeka da povjeruje. Da biste iskopali skrovito mjesto u koje želite nešto sakriti, i to upravo unutar stranica prilično debele knjige, potreban vam je skalpel, snažna ruka i iznenađujuća količina strpljenja. Nadao sam se da ću napraviti rupu istog obrisa kao i predmet koji će biti skriven – nažalost, ne revolver, ali nešto jednako asimetrično. Međutim, rezanje stranice za stranicom s jednolikom preciznošću pokazalo se nečim izvan mojih sposobnosti i sve što sam mogao učiniti bilo je izrezati prilično bijedan četverokut. (Ima nekih koji bi iskušali sudbinu skrivanjem svojih sitnica u Velika očekivanja ili Otok s blagom. Ja sam igrao na sigurno s Ponosom i predrasudama, jer nikada nisam stigao mnogo dalje od njezine prve rečenice, posebice dobre za citiranje.)

Također oduševljeno savijam stranice knjiga dok ih čitam – u tolikoj mjeri da sam razvio osobni kod ušiju: savijanje samog vrha gore označava privremeni položaj stranice, dok savijanje donjeg kuta označava stranicu kojoj bi se možda isplatilo ponovno vratiti. U oba slučaja to bi se moglo postići trakom ili oznakom za knjige. Ali, tolike knjige su bez trake i uvijek sam mislio da ima nešto barem malo poremećeno kod onih koji uvijek imaju pri ruci oznake za knjige.

Pisanje po knjigama

Moj omiljeni čin zlostavljanja je pisanje po knjigama – i, barem u tome, slijedim slavne prethodnike. Matematika bi bila znatno siromašnija da nije bilo bilježaka na marginama Pierrea de Fermata, koji je 1637. godine zabilježio u svom primjerku Diofantove Aritmetike, “Imam zaista predivan dokaz o tom prijedlogu za koji je ova margina preuska.” Taj ležerni čin vandalizma držao je matematičara podalje od nevolja 358 godina. (Andrew Wiles konačno je dokazao Fermatov posljednji teorem 1995. godine.)

Knjižnice imaju dvojaki stav prema bilješkama na marginama. S jedne strane, prilično ispravno prigovaraju ljudima zato što uništavaju njihovu imovinu. Knjižnica Sveučilišta u Cambridgeu ima prostoriju užasa koja pokazuje “marginalije i ostale zločine” uključujući i štetu koju su napravile “životinje, mala djeca i ptice”, da ne spominjemo one daleko od neškodljivih Post-It naljepnica. S druge strane, knjižnice ne mogu potisnuti navalu ponosa prilikom nabavljanja drevnog teksta “protumačenu” od strane nekog slavnog. Poput grafita, marginalije stječu poštovanje tijekom vremena (a ponekad su na cijeni i zbog duhovitosti).

Obilježavanja

Dok uvelike uživam u obilježavanju važnih odlomaka, zapisivanju bilješki, pa čak i šaranju u svojim knjigama, povlačim granicu na olovkama za isticanje. Jedna od mojih školskih kolega običavao je ustrajati u označavanju odlomaka koje je trebao ponoviti fluorescentnom ružičastom kemijskom olovkom. Nježno mu je rečeno da, s obzirom da su plahte njegovih udžbenika bile kompletno zamrljane ružičastom bojom, moglo bi biti jednostavnije istaknuti dijelove koje ne treba zapamtiti. Trebao je poslušati taj savjet jer je ružičasta kaša loše reagirala na jednom osobito poroznom udžbeniku, rastopivši sva slova koje je dotaknula i ostavljajući čitljivim samo nevažne odlomke.

Nisam nesvjestan da zlostavljanje knjiga ima mračnu i nečasnu prošlost. Knjige su bile zabranjivane i spaljivane, a pisci mučeni i zatvarani od najranijih dana izdavaštva. Dok čovjek razmišlja o takvim povijesnim najnižim krajnostima kao što su Savonarolini “krijesovi taština” i nacističke lomače “ne-njemačkih” i “degeneriranih” knjiga, American Library Association upozorava da još uvijek živimo u doba spaljivanja knjiga. Možda neizbježno, dječak čarobnjak J. K. Rowling meta je mnogo modernijeg spaljivanja. Jedna skupina u Lewistonu, kada im je odbijena dozvola za lomaču od strane lokalnog vatrogasnog odsjeka, održala je “rezanje knjiga” Harry Potter i kamen mudraca umjesto toga.

Proždiranje knjiga

Uništiti knjigu zbog njezina sadržaja ili identiteta njezina autora je prezira vrijedno gušenje misli. No, takva djela su potpuno drukčija od osobnog zlostavljanja knjige – i nema nikakve «tanke linije» između to dvoje. Poduzetnik koji podere i odbaci djelo Johna Grishama koje je već čitao prije nego što se ukrcao na zrakoplov može nedostajati pristojnosti, ali on nije nacist. U stvari, izdavačka industrija ne razmišlja o milijunima neprodanih (ili klevetničkih) knjiga svake godine. A nije bilo galame 2003. godine kada je 2 i pol milijuna ljubavnih romana izdavača Mills & Boon pokopano da bi stvorilo temelj koji smanjuje buku za proširenje auto-ceste u Manchesteru u Engleskoj.

Zanimljivo je da oni su koji zlostavljaju svoje knjige grubim rukovanjem ili marginalijama često oni koji knjige najviše vole. I zasigurno će distopiju Fahrenheita 451 vjerojatnije izbjeći kroz ljubav prema strastvenom zlostavljanju knjiga, nego kroz sterilno poštivanje istih. To je sve što imam za reći u svoju obranu, iako ne očekujem da će se sobarica s početka teksta ikad složiti sa mnom.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom Confessions of a Book Abuser obavljen u New York Timesu, 4. ožujka 2007. godine. Oprema teksta redakcijska.