Istina jest da su kolorature Julije Ležneve sjajne i briljantne, ali ne mogu se natjecati sa sviranjem koncertnoga majstora Stefana Barneschija, koji je u pojedinim arijama bio puno briljantniji od nje
Povijesno obaviješteno izvođenje na zagrebačkoj se koncertnoj sceni ponajviše očituje kroz djelovanje sada već četrnaestogodišnjeg Hrvatskog baroknog ansambla, koji tijekom svoje sezone ugošćuje razne stručnjake za takav način izvođenja barokne glazbe ili one klasicizma. Naravno, HRBA nije jedini ansambl koji čini tu ne baš previše vidljivu “scenu”; postoji i niz manjih, više ili manje dobrih sastava, koji u ovoj sredini bez prevelikog sluha za takvu izvođačku praksu nastoje probuditi nešto veći interes kod publike.
No kad Zagreb posjeti jedan uvažen, već etabliran ansambl kao što je to Il Giardino Armonico, onda prilično puna dvorana Lisinski svjedoči o tome da publika možda više i nije toliko slabo upoznata s takvim imenima kao što se može učiniti pogledom na prosječnu posjećenost ostalih koncerata ranije glazbe. Il Giardino Armonico ansambl je koji ne treba previše predstavljati – osnovan je osamdesetih godina prošloga stoljeća, a od 1988. umjetničko vodstvo preuzeo je trenutačni umjetnički ravnatelj, sjajan blokflautist Giovanni Antonini.
Puko nabrajanje nota Ovaj je koncert bio i povod za promoviranje novoga albuma Alleluia, na kojem Il Giardino Armonico prati novootkrivenu rusku sopranisticu Juliju Ležnevu. Tako je vokalnoinstrumentalni dio programa bio orijentiran na Händelov boravak u Italiji, pa smo u izvedbi sopranistice slušali arije iz Rodriga, Agrippine i oratorija Il trionfo del Tempo e del Disinganno.
Već prvi potezi gudalâ u Sinfoniji iz Agrippine ispunili su (barem) parter Lisinskog (jer je dvorana Lisinski prevelika da bi ansambl ovakvoga kalibra zvukom ispunio čitavu dvoranu) vrlo suptilnim i izjednačenim tonom u svim dionicama, u kojima su svirali odreda sjajni glazbenici koji ne samo da dobro poznaju glazbu koju sviraju, nego zajedno s dirigentom dišu u svakoj frazi, priušćujući tako publici ne samo uhu, nego i oku ugodan doživljaj.
Julija Ležneva već je u recitativu i ariji iz moteta Saeviat tellus pokazala ono što se čuje na njenom nosaču zvuka. Riječ je o doista “malome” glasu koji sjajno kontrolira fraze u piano dinamici, što mu daje određenu čar. No osim toga, Julija Ležneva ne može puno više ponuditi. Istina jest da su njene kolorature sjajne i briljantne, ali ne mogu se natjecati sa sviranjem koncertnoga majstora Stefana Barneschija, koji je u pojedinim arijama bio puno briljantniji od sopranistice čije kolorature i nisu baš previše čujne u forte dinamici.
Drugi dio koncerta započeo je jedinim djelom na programu čiji autor nije Händel – Concertom grossom u d-molu, op. 1 br. 12, La Follia Francesca Geminianija, koji je, kao i sve ostalo što je ansambl svirao, bio izveden besprijekorno. U ariji Un pensiero nemico di pace iz oratorija Il trionfo del Tempo e del Disinganno dogodilo se upravo ono što nije poželjno na pjevačkim recitalima – da instrumentalna pratnja zadivi više od samoga pjevača. Izvedba Julije Ležneve bila je tehnički briljantno “namještena”, ali osim toga ništa se drugo nije moglo čuti. Prebrz tempo pogodovao je, dakako, ansamblu koji je nevjerojatno dobro svirao, a pjevačica je tu tek bila reda radi, jer od nje glazba nije dopirala – tek puko nabrajanje nota i pokoja fraza u kojoj je muzikalnost vrlo očito naučena.
Bez trikova diskografske industrije Usprkos pjevačici, koja je pokazala tek isprazan virtuozitet, ansambl je zablistao u punome sjaju, osobito kada su u pitanju Concerti grossi, op. 6. Sjajan komplet od dvanaest koncerata iz opusa 6 ovjekovječen je na nosaču zvuka koji je objavljen 2009, kada je obilježena 250. obljetnica Händelove smrti, pod krilaticom Handel the Italian, koja je poslužila kao opravdanje za talijanski stil sviranja na tom izdanju. Ono je prilično impresivno i bez rezerve se može uvrstiti u sam vrh snimki tih Händelovih djela, no najimpresivnije od svega bilo je čuti da nije riječ ni o kakvom triku diskografske industrije, nego da je taj ansambl sposoban jednako kvalitetno ista djela izvesti i uživo, postavljajući visoku letvicu svima onima koji se žele baviti izvođenjem te glazbe. Concerti grossi, op. 6 (peti u D-duru i šesti u g-molu) zablistali su tako na pozornici Lisinskog u izvedbi cijeloga ansambla, a naročito concertino skupine koju su činili prvi violinist Stefano Barneschi, drugi violinist Marco Bianchi, violončelist Macello Scanelli te lutnjist Daniele Caminiti.
Il Giardino Armonico nije jedini dobar ansambl koji postoji u Italiji, a kamoli u ostatku Europe, no čini se kako je stekao priličnu naklonost zagrebačke publike, s obzirom na to da ovo nije prvi put da gostuje u Hrvatskoj, a niti pred punom dvoranom Lisinski. No, uprava Lisinskog, koja je za sljedeću godinu u ciklusu Lisinski subotom uvrstila tek jedan (obljetničarski) koncert Hrvatskoga baroknog ansambla, možda bi trebala više razmisliti o pozivanju još nekih uvaženih ansambala za ranu glazbu, kao i pjevača iz iste branše. Možda bi povod za to bio i novi čembalo koji je itekako potreban jednoj ozbiljnoj koncertnoj dvorani, jer ovaj Neupert Muzičke akademije, koji se našao pod prstima Riccarda Donija, i nije baš sjajan instrument.