Raspršivanje
Među prstima skliska cikla, krvava,
živa. Razgovor s bakom umiruje, baka
brine za sutrašnji ručak i zimnicu. Kroz
ciklino rumenilo vraćena boja lišću. Baka
priča o svađi oko posjedovanja pustih njiva.
Kroz koru cikle vraćena u središte Zemlje.
Baka nije imala škrinju da u nju zamrzne svoje
sjećanje. Raspršene latice cikle od tla do stropa,
od žene do majke, od bake unuci. Ciklin sok u
mojim porama... kad bih ga samo mogla razliti po
očnim jabučicama, vidjeti svijet jednom kroz
ciklino srce: ispričati baki priču.
Whiskey na mjesečini
Priznajem, tvoji su osmjesi gola
luka mojoj nesigurnosti. Ja nikad
ne ostajem tamo.
Kada zaspiš,
u tvome naručju prebirem po sjenama
i uporno mjerim duljinu
nepodnošljivosti trenutka. Znam
da mi čujete misli.
Jutros si otkinuo puce s moje
košulje i pospremio ga u svoje uši.
Nasmijao se kada sam rekla da bih
pila whiskey na mjesečini.
Suzama punjene ljušture
Jedno smo jutro odlučili stvoriti
vlastiti moral od prikaza uvidjevši
da nas u ovoj stvarnosti nema. Sestre
su zatim dugo plakale za nama, vrištale i gušile
se u svojim ključanicama dok smo mi
mahnito plesali na zvonku glazbu želja, i
žudili, iznova žudili. Kad bi naši gusarski
brodovi osvajali mora, kretali smo se obijesno,
izvijali, smijali se glasno, ne znajući da nam suze sestara
izbijaju kroz otvore i pune naše ljušture.
Zajedno bismo ispleli košaru
Večeras zaželih biti još jedna
postmodernistička pjesma, no pribojah
se da me nećeš razumjeti, i iako sam već
zamišljala kako se izlijevam na žuti wc papir
da bi me mogli čitati između ručka i
popodnevne kave s prijateljima, shvatih da
bih za tebe obukla najsvilenije čarape; ti
bi me svlačio požudno, otvarajući svaku poru
na tijelu za mene i zajedno bismo ispleli košaru
za sutrašnji dan, izbrisali moje etikete, postajući
val u prostoru, korak, vrijeme.
Nuspojava
Kada sam se probudila, nisam
više znala koliko dugo živim.
Pitao si: Koliko imaš godina?
Rekla sam: Nekad sam bila ravna, zatim
sam postala lopta, zatim sam oblik koji
ne možeš odjenuti u sjećanje.
Zarotirao si: Mogu te izliječiti...
Procurila sam: ...nisam oblik koji možeš
odjenuti u sjećanje! Ne možeš me
posjesti u stolicu, gurnuti u stečaj, zazidati u
priču. Ne mirujem danas, ne od lijeka
koji je u liku.