Luka Kuveždić  

Istinito govorenje, istinito življenje

 Michel Foucault, Hrabrost istine. Vladanje sobom i drugima II. Predavanja na Collège de France (1983.-1984.), preveo Zlatko Wurzberg, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2015. 

Knjiga Hrabrost istine donosi predavanja koja je Michel Foucault održao u veljači i ožujku 1984. godine na Collège de France, gdje je predavao od siječnja 1971. do smrti u lipnju 1984. godine.1 Objavljivanje predavanja što ih je Foucault držao na Collège de France započeto je 1997. u biblioteci "Hautes Études" (Gallimard – Le Seuil – Édition de l'EHESS) i dovršeno 2015. Objavljeno je ukupno trinaest svezaka od kojih su na hrvatski do sada prevedena dva: predavanja održana 1983. naslovljena Vladanje sobom i drugima, te predavanja koja se na njih izravno nadovezuju, održana 1984., naslovljena Hrabrost istine (Vladanje sobom i drugima II).2 

Foucault u predavanjima iz 1984. godine nastavlja s proučavanjem teme otvorenog, slobodnog govorenja istine (parezija), koje je započeo u predavanjima iz 1982. naslovljenim Hermeneutika subjekta i nastavio u predavanjima iz 1983., kada će cijelu godinu posvetiti povijesnoj problematizaciji pojma parezije u antici. Prakse istinitog govorenja u antici Foucault je 1982. proučavao u širem kontekstu definiranom načelom "brige o sebi" (epiméleia heatoû, cura sui), čiju je važnost u grčkoj i rimskoj kulturi ustrajno naglašavao. Ta "briga o sebi" odnosila se na izgradnju sebstva i naposljetku na "obraćenje sebi", posjedovanje sebe. Tada se pokazalo da je na "brigu o sebi" trebao pozvati netko drugi, te se tako pojavila figura antičkog učitelja života, koji je poticao na izgradnju sebstva i čija je značajka, kao etičko načelo duhovnog vođenja, i u opreci s laskanjem, bila parrhēsía (otvoreni govor). Godine 1983. Foucault proučava, u prvom redu, jednu bitno političku pareziju. To će se riskantno i hrabro istinito govorenje odnositi na različite situacije – primjerice, na javnog govornika za tribinom pred okupljenim narodom ili filozofa u položaju vladareva savjetnika. 

Politička i etička parezija

Velik dio prvih predavanja 1984. Foucault posvećuje osvrtu na prethodna istraživanja parezije, kao i metodološkim razmatranjima. Analizu parezije u antici valja promatrati u širem teorijskom okviru proučavanja odnosa između subjekta i istine. Focaultova teorijska pozicioniranja na početku ovog niza predavanja, kao i na početku prethodne godine, kako to uviđa i Krešimir Petković, govore o potrebi za analizom subjektiviteta koja nije svediva na moć ili diskurs.3

Nastojeći sažeto izložiti prethodna istraživanja, Foucault navodi bitna obilježja parezije. Prakticirati pareziju znači govoriti cijelu istinu, ništa ne prikrivati ili "ne skrivati ništa od istine, reći istinu ne skrivajući je iza bilo čega" (20). Parezija se sastoji "u tome da se kaže istina, bez prikrivanja, obzira, stilskog dodatka ili retoričkog ukrasa koji bi je mogli kodirati ili sakriti" (19). Drugo, parezijast "daje svoje mišljenje, kaže ono što misli, na neki način sam potpisuje istinu koju iskazuje, veže se za tu istinu" (20). I treće, posrijedi je takav način govorenja istinitog da se njime za govornika pojavljuje određeni rizik; stoga parezija podrazumijeva neki oblik hrabrosti, čiji se najmanji oblik sastoji u tome da bi parezijast mogao raskinuti, prekinuti odnos s osobom ili osobama kojima se obraća. U nekim slučajevima ta hrabrost može poprimiti maksimalni oblik, kada se slobodnim, hrabrim govorenjem istine riskira i vlastiti život. O tome svjedoči prizor Platona iz Plutarhovih Usporednih životopisa koji Foucault navodi kao uzoran primjer parezije. Platon je kazavši nekoliko istinitih stvari sirakuškom tiraninu Dioniziju toliko rasrdio tiranina da on smišlja plan da ubije Platona. Platon je tog rizika bio svjestan i svejedno Dioniziju rekao uvredljivu istinu. 

Ako je točno da se 1983. i u prvim predavanjima 1984. Foucault u prvom redu bavi analizom jedne političke parezije, pomak s proučavanja političke parezije na pareziju u polju etike Foucault čini upuštajući se u prvo veliko čitanje 1984. Riječ je o skupu Platonovih tekstova koje će Foucault nazvati "serijom Sokratove smrti". Taj skup čine: Obrana Sokratova (suđenje), Kriton (rasprava između Sokrata i Kritona o mogućem bijegu), Fedon (Sokratovi posljednji trenuci). Foucault će čitajući navedene tekstove izložiti precizan opis sokratovske parezije – kojoj je cilj uznemiriti i promijeniti način postojanja, postupanja i ponašanja subjekta (êthos), potičući sugovornike da se umjesto svojim bogatstvom, ugledom i položajima bave sobom, to jest svojim umom, istinom i dušom (phrónēsis, alḗtheia, psykhḗ). Cilj je sokratovske parezije briga ljudi o sebi. U Obrani i u drugim tekstovima koji se odnose na Sokratovu smrt, Foucault locira utemeljenje specifično etičke parezije, nesvodljive na politički odnos, ali koja zadržava bitan odnos s korisnošću za državu i jednako se izlaže opasnosti smrti, kako pokazuje Sokratov primjer, te je zaokupljena brigom o sebi. Foucaultovo čitanje Fedona urodit će novim tumačenjem Sokratovih posljednjih riječi, njegove zadnje teško objašnjive zamolbe: "Kritone, Asklepiju dugujemo pijetla! Nego podajte ga i ne zaboravite!" (118a). U cijeloj su povijesti filozofije ove riječi tumačene kao da se Sokrat žrtvom želi zahvaliti bogu liječničkog umijeća što se smrću izliječio od bolesti koja je život. Foucault, polazeći od Dumezilova objašnjenja, Sokratove zadnje riječi tumači kao da se Sokrat zaista zahvaljuje na tome što se izliječio od bolesti, ali bolesti lažnih i neprovjerenih mišljenja, raširenih javnih mnijenja, bolesti od koje je ozdravio filozofijom, kao što se, raspravljajući sa Sokratom, od te bolesti lažnih mnijenja izliječio i Kriton. 

Stilistika postojanja

Foucault cijelo predavanje od 22. veljače 1984. posvećuje analizi Platonova Laheta. Izbor ovog dijaloga ne iznenađuje jer je riječ o jednom od rijetkih filozofskih tekstova u cijelosti posvećenom problemu hrabrosti. Foucault u svojem čitanju Laheta naglasak stavlja na preplitanje problema hrabrosti s problemom hrabre otvorenosti istinitog govorenja. Cijeli se dijalog, kako naglašava Foucault, odvija u znaku parezije. Čini se da su od svih Platonovih dijaloga, u Lahetu imenica parrhēsía i glagol parrhésísthai (slobodno govoriti) najčešće upotrebljavani. Glagol parrhésísthai pojavljuje se na samom početku dijaloga. Parrhēsía i parrhésísthai karakteriziraju različite sugovornike. U dijalogu nalazimo hrabrost otvorenog govorenja istaknutih vojskovođa i političara Laheta i Nikije u priznavanju neugodnih stvari i Sokratovu hrabrost da ispituje tako važne ljude u državi. U nastavku komentara o Obrani, Foucault i u komentaru Laheta naglašava povezanost sokratovske parezije s načelom brige o sebi. Sokratovska parezija u Lahetu donosi važan pomak za istraživanje: ona je usmjerena prema načinu života, načinu bivanja i činjenja nad kojima treba provoditi postupak ispita tijekom cijelog života. To trajno i potpuno ispitivanje života, načina na koji se sada živi i načina na koji se živjelo, omogućuje da se razlikuje između onog što je dobro i što nije dobro u življenju. Drukčije rečeno, diskurs Sokratove parezije ostvaruje se na stilu života, načinu življenja, samom obliku koji se daje životu i o kojemu je potrebno izvijestiti, što Foucault opisuje i kao "polaganje računa o sebi samom".

Foucault postavlje pitanje: što Sokrata ovlašćuje da igra ovu ulogu etičke parezije? Odgovor pronalazi u Lahetovu obrazloženju zašto pristaje na to da ga Sokrat provjera i prihvaća sve što Sokrat slobodno govori. Naime, upravo zato što postoji jednoglasje, sklad između onoga što Sokrat kaže i načina na koji živi, njegova načina na koji govori stvari i načina na koji živi. Određeni se način života pretpostavlja, podrazumijeva, kao ono što služi kao okvir za pareziju i daje joj vjerodostojnost. Ovdje se pojavljuje problem odnosa načina života i parezije, problem "istinitog života", koji će Foucaltu omogućiti da postavi teorijski okvir za proučavanje kinizma.

Usporedba između Alkibijada i Laheta Foucaultu će omogućiti da ocrta dvije velike razvojne linije zapadne filozofije. S jedne se strane u Alkibijadu filozofija shvaća kao ono što navodi ljude da vode brigu o sebi, a to se sebstvo o kojemu treba voditi brigu otkriva i uspostavlja kao "zbilja ontološki različita od tijela", koja je u Alkibijadu izrijekom označena kao duša (psykhḗ). Ova sokratovska veridikcija, kakva se razvija u Alkibijadu, označava ono što će biti "mjesto diskursa metafizike, kada će taj diskurs morati čovjeku reći kakav je njegov bitak i što [iz] tog ontološkog temelja bitka čovjeka proizlazi u pogledu etike i pravila ponašanja" (141). S druge se strane u Lahetu, počevši od sličnog polazišta – izvještavanja o sebi i vođenja brige o sebi, zahvaljujući sokratovskoj pareziji – uspostavljanje sebstva više nikako ne zbiva na način otkrivanja duše kao zbilje ontološki različite od tijela, već vodi do života (bíos) kao načina postojanja i načina na koji se vodi to postojanje. Od ljudi se očekuje da daju oblik i stil svojem životu. U ovoj drugoj razvojnoj liniji, pitanje o umijeću življenja i o načinu življenja dobiva svoje filozofsko utemeljenje. Tu će problematiku Foucault nastojati obuhvatiti terminima "stilistika postojanja" ili "estetika postojanja".

Život kao očitovanje istine 

U tom općem okviru "oko teme istinskog života, stilistike postojanja, traganja za lijepim postojanjem u formi istine i praksi istinitog govorenja" (145), Foucault proučava kinizam. Kinizam Foucault određuje kao filozofiju u kojoj se način života i istinito govorenje izravno spajaju. Kinizam se u gotovo svim tekstovima povezivalo s parezijom, a odvažnost, hrabrost istinitog govorenja kinici ponekad dovode dotle da se preokreće u nečuvenu drskost. Način života u kinizmu nije samo život koji očituje vrlinu, kao Sokratov život, nego se odlikuje nizom preciznih, kodificiranih i prepoznatljivih oblika ponašanja (štap, siromaštvo, lutanje, oskudna odjeća; kinik nosi samo plašt, hoda bosih nogu ili u sandalama, kinik je čovjek duge brade, prljav čovjek itd). Kinički život odlikuje se disciplinom, lišavanjem, izdržljivošću, suverenošću i nepripadnošću (kinik nema ni kuće, ni obitelji, ni domovine). Ova su obilježja kiničkog života prvenstveno služila tome da se u formi postojanja učini samu istinu vidljivom: "u činovima, u tijelima, načinu odijevanja, načinu ponašanja i življenja" (151). Kinizam, kazat će Foucault, od života čini očitovanje istine.

Foucaultova kasna predavanja, u kojima se posvećuje antičkoj misli, svjedoče, kako to formulira priređivač Foucaultovih predavanja Frédéric Gros, o "zapanjujućoj pojmovnoj akceleraciji, proliferaciji problematike"4 u posljednjim godinama filozofova života. Jedan je od tih bitnih problema u predavanjima iz 1984. zasigurno problem filozofskog života i tu treba tražiti razloge Foucaultova interesa za kinizam. Naime, kinizam filozofiji postavlja to "trajno, teško, neprestano neugodno pitanje" (203) – pitanje filozofskog života. "Od nastanka filozofije, a u biti možda i sve do sada, i unatoč svemu", objašnjava Foucault, "Zapad je uvijek prihvaćao da filozofija ne može biti odvojena od filozofskog postojanja, da praksa filozofije uvijek mora biti manje ili više neka vrsta življenja života. To je ono po čemu se filozofija razlikuje od znanosti. No, dok je glasno tvrdila da, u načelu, filozofiranje nije jednostavno diskurzivni oblik, nego i modalitet života, zapadna je filozofija (…) postupno uklonila, ili barem zanemarila i marginalizirala problem tog filozofskog života, za koji je na početku međutim objavila da je neodvojiv od filozofske prakse. Sve je više zanemarivala i sve je više marginalizirala problem života u njegovoj bitnoj vezi s praksom istinitog govorenja" (203). Odmah potom navode se razlozi za zanemarivanje ovog problema: "Konfiskacija problema istinitog života u religijskoj instituciji. Poništavanje problema istinitog života u znanstvenoj instituciji" (203). Pitanje filozofskog života tako se sve više pojavljivalo "kao suvišak u odnosu na filozofiju, filozofsku praksu, filozofski diskurs sve više usklađen sa znanstvenim modelom. (…) Ovo zanemarivanje filozofskog života omogućilo je da se sada odnos s istinom ne može više potvrditi i očitovati drukčije nego u obliku znanstvenog znanja" (204). 

Bilješke

1. Uz izuzetak 1977. kada je iskoristio slobodnu godinu.

2. Najavljuje se i objavljivanje predavanja naslovljenih Rođenje biopolitike, održanih 1979., u prijevodu Marija Kopića.

3. Vidi prikaz knjige Vladanje sobom i drugima Krešimira Petkovića u: Politička misao, god. 49, br. 1, Zagreb, 2012., str. 223-232.

4. Michael Foucault, The Hermeneutics of the Subject: Lectures at the Collège de France, 1981-1982, na engleski preveo Graham Burchell, Palgrave Macmillan, New York, 2005., str. 517.