Već pri izlasku na scenu bilo je jasno o kakvoj se osobi radi – jednostavnost je najbolja riječ kojom bi se moglo opisati Mariju João Pires. Nepretenciozno i sasvim jednostavno odjevena dala je do znanja da se nije došla praviti umišljenom zvijezdom, nego s publikom podijeliti radost uživanja u glazbi
Zagrebačka publika je prvi put imala priliku slušati vrlo osobitu umjetnicu, portugalsku pijanisticu Mariju João Pires koju je pratio Komorni orkestar grada Basela pod ravnanjem engleskog dirigenta Trevora Pinnocka. Pinnock je jedan od pionira povijesno obaviještene izvođačke prakse rane glazbe (pritom se misli isključivo na baroknu glazbu), te se sa svojim ansamblom The English Concert, koji je osnovao 1972. i vodio ga trideset godina, upisao u povijest tog glazbenog “pokreta” uz kolege Johna Elliota Gardinera i njegov ansambl English Baroque Soloists, te Christophera Hogwooda i ansambl The Academy of Ancient Music. Ipak, u povijest se samo “upisao”, jer kada se njegovi audiozapisi usporede s onima njegovih spomenutih kolega, vrlo se lako čuju stanovite razlike i odstupanja u kvaliteti izvedbe baroknog repertoara.
Sve samo ne zanimljivo U današnje vrijeme, nakon četrdesetak godina postojanja povijesno obaviještene izvođačke prakse rane glazbe, krenulo se i u povijesno obaviješteno izvođenje glazbe 19. stoljeća, pa se, primjerice, Chopinove klavirske koncerte izvodi na Pleyelovim klavirima, a Berliozova Fantastična simfonija se izvodi s instrumentima koji su bili prisutni u orkestru Berliozova vremena. Trevor Pinnock toliko daleko nije išao s Komornim orkestrom grada Basela kojim je ravnao na zagrebačkom koncertu, a koji je dio njihove turneje s pijanisticom Marijom João Pires.
Komorni orkestar grada Basela zanimljivo je izvođačko tijelo koje svoje korijene ima u čuvenom Basler Kammerorchesteru koji je 1926. utemeljio Paul Sacher (naručitelj brojnih novih djela tijekom 20. stoljeća, među ostalim i Bartókove Muzike za gudače, čelestu i udaraljke). No tu priča sa zanimljivošću staje, jer je sviranje tog ansambla u Zagrebu bilo sve, samo ne zanimljivo.
Za sam početak koncerta izabrana je Siegfried idila Richarda Wagnera. Djelo koje je samo po sebi neinventivno i statično, Trevor Pinnock je svojom interpretacijom učinio dodatno dosadnim. Pritom je pokazao kako ne može stati uz bok svom kolegi Gardineru koji se itekako dobro nosi s interpretacijom glazbe različitih razdoblja. Siegfried idila dugačko je djelo čiju interpretaciju treba osmisliti, jer u protivnom rezultat bude upravo onakav kakav je postigao Pinnock – beskrajno dosadan.
Najsvjetlija točka koncerta bila je dakako čuvena portugalska pijanistica Maria Jõao Pires. Već pri izlasku na scenu bilo je jasno o kakvoj se osobi radi – jednostavnost je najbolja riječ kojom bi se moglo opisati ovu umjetnicu. Nepretenciozno i sasvim jednostavno odjevena dala je do znanja da se nije došla praviti umišljenom zvijezdom, nego s publikom podijeliti radost uživanja u glazbi. Tako je doista i bilo. Od samog početka Chopinova Drugog klavirskog koncerta u f-molu, op. 21, Pires je pokazala kako dobro poznaje Chopinov opus. U izvedbi je dokazala da jednako dobro svira virtuozne dijelove, kao i one lirske u kojima nije nimalo manjkalo istinske chopinovske suptilnosti.
Individualno i osobno Njeno sviranje je klasično, ali ne u školskom, nego u uzvišenom smislu, dok njena interpretacija Chopina može poslužiti kao uzor mnogima, naročito kada je u pitanju izuzetna kvaliteta tona koju s izrazitom lakoćom postiže u dinamici od pianissima do fortissima. Zbog oduševljenog pljeska publike, pijanistica je odlučila odsvirati dodatak za koji je izabrala jednu Scarlattijevu Sonatu u A-duru, koju je interpretirala na vrlo individualan i osoban način, odmaknuvši se tako od pokušaja stilski ispravnog tumačenja, što u njenoj izvedbi nije nimalo škodilo, nego je, dapače, bilo opravdano.
Posljednje djelo na koncertu bila je čuvena 41. simfonija u C-duru, KV 551, tzv. Jupiter simfonija Wolfganga Amadeusa Mozarta. Riječ je o doista zanimljivom djelu i teško mu je naći pandan. Iako još uvijek nije riječ o simfoniji u (post)beethovenovskom smislu, svakako valja imati viziju cjeline kada se izvode ne samo stavci, nego kompletno djelo. Trevor Pinnock tu viziju nije imao i djelo je “sjeckao” na previše manjih dijelova, koji su tako stršali iz cjeline, umjesto da su zajedno stvarali homogenu sliku jednog od najvećih djela instrumentalne glazbe u Mozartovu opusu. Dakako, nije svemu tome pridonio ni dirigent. Ni članovi orkestra (naročito puhači) očito nisu dorasli izvedbi takvog repertoara, s obzirom na to da su svirali note, ali ne i glazbu